Šest mjeseci nakon invazije na Ukrajinu, ruska deklarirana potpora agresiji još uvijek doseže 70-75%, u istraživanjima državnih i neovisnih socioloških centara. Postotak ispitanika koji izražavaju “eksplicitnu” podršku ponekad doseže polovicu ispitanika. Ostaje otvoreno pitanje koliko njih svjesno podržava politiku Kremlja, znajući da u Ukrajini postoji običan rat, a ne “posebna operacija”. U ožujku su neki sociolozi, osobito Grigory Yudin i istraživači iz neovisnog projekta “Atena”, procijenili da je ta skupina 20-25%. Na temelju dostupnih podataka teško je reći je li se taj postotak promijenio u usporedbi s prvim mjesecima rata. Odgovor na ovo pitanje pomoći će u procjeni budućeg odgovora Rusije na moguće promjene u vojnoj strategiji Kremlja.
Kako se dogodilo da su milijuni dopustili da se pretvore u zombije ne sofisticirane ideologije (koju Rusija nije uspjela stvoriti nakon raspada SSSR-a), već primitivnog govora mržnje koji ispunjava često nespretnu priču? U izvještavanju državnih medija, uz potporu velikodušno plaćenih internetskih trolova, zanemaruju se ne samo uzročno-posljedični odnosi i temelji logike, već čak i vrijeme i prostor imaju svoja pravila, iskrivljujući nemoguće putanje. Kako se dogodilo da se najgore tradicije totalitarne propagande oživljavaju u Rusiji XXI. Stoljeća?
Indoktrinacija kao jamstvo “stabilnosti”
Primitivizacija informacijske sfere pod kontrolom države samo je jedna od manifestacija primitivizacije javne uprave. To je, pak, rezultat postupnog uklanjanja pluralizma iz svih sfera javnog života u posljednjem desetljeću. Tijekom tog razdoblja Rusija se razvila od mekog autoritarizma, simulirajući političku konkurenciju, slobodu govora i otvorenost prema svijetu, do vojne diktature. Neovisni mediji koji su se godinama borili za opstanak na kraju su izbrisani ili gurnuti u političku emigraciju u ožujku 2022. zbog uvođenja vojne cenzure. Trenutno se za širenje informacija koje nisu u skladu sa službenim izvješćima Ministarstva obrane o stanju na fronti prijeti višegodišnji zatvor. Takozvana parlamentarna oporba, koja je nekada simulirala djelomičnu neovisnost od Kremlja, sada je superiornija od sebe, razmetljivo pokazujući lojalnost i bezuvjetnu potporu ratu. Sveučilišta se rješavaju “pogrešnih” znanstvenika, škole prolaze progresivnu ideologizaciju u okviru tzv. patriotsko obrazovanje.
Ekonomski model također će postupno postati primitivan: posljedice zapadnih sankcija i povlačenja iz Rusije stranih tvrtki – dobavljača modernih tehnologija i inovativnog znanja – već se osjećaju. To se uglavnom odnosi na najrazvijenije sektore gospodarstva. Potražnja za kvalificiranim stručnjacima opada. Smanjuje se potrošnja robe i usluga koje se ne smatraju prioritetom.
Tvrtke u automobilskoj industriji prisiljene su slati zaposlenike na obvezni neplaćeni dopust, a automobili proizvedeni u Rusiji bit će lišeni niza osnovnih sigurnosnih sredstava (osobito zračnih jastuka). Zamjena uvoza je nemoguća bez… preliminarni uvoz visokotehnoloških komponenti sa Zapada.
Prije rata činilo se da se starenjem vođe i okoštavanjem sustava povećao rizik od postupnog preusmjeravanja društva s vlasti: simptomi pogoršanja raspoloženja pojavili su se posebno u anketama neovisnog Levada centra u jesen 2021. godine. Među različitim motivacijama koje su možda dovele do odluke o invaziji na Ukrajinu, važnu ulogu dodjeljujemo pokušaju održavanja političkog statusa quo. Ideja nije bila samo kazniti Ukrajinu zbog njezinih demokratskih i prozapadnih težnji, već i preuzeti potpunu kontrolu nad ruskim društvom u kontekstu vojne mobilizacije. Međunarodna izolacija vjerojatno je prepoznata u Kremlju kao čimbenik koji pridonosi duljini ostanka političkog vodstva na vlasti, a u budućnosti – prijenosu dodijeljene države na sljedeću generaciju elite.
Ovaj projekt mogao bi biti uspješan samo ako se tri vrste aktivnosti intenziviraju bez presedana. Prvo, rat je morao biti “upakiran” u odgovarajuću propagandnu poruku. Apelira na duboko ukorijenjene strahove Rusa, ogorčenost, osjećaje veličine, nezasluženi napad i ima za cilj pobuditi snažne negativne emocije. Drugo, bilo je potrebno prekinuti primateljima jednostavan pristup alternativnim informacijama – pogotovo zato što, kako su pokazala istraživanja 2021. godine, većina Rusa nije željela rat i bojala ga se. Treće, oni koji su dobili ovu informaciju i usudili se prosvjedovati protiv invazije morali su poduzeti dovoljno stroge represivne mjere kako bi ne samo zatvorili usta, već i obeshrabrili druge da slijede njihov put.
Informacija Wunderwaffe
Vojna propagandna poruka bila je usredotočena na tri najvažnija narativato su linije, čiji su sadržaj i ton prilagođeni trenutnim političkim potrebama Kremlja (otuda i upute za medije).
Krajnji cilj propagande nije toliko stvoriti dosljedne laži koliko zaraziti uvjerenjem da je nemoguće znati istinu jer svi lažu. To dovodi do lažne simetrije i sada već dobro poznate izjave: “ništa nije potpuno nedvosmisleno”. Dolazi do zombifikacije: zatvor zbog otpora i sposobnost kritičkog razmišljanja.
Prva narativna linija koja je opravdala rat bila je da ga Rusija nije službeno provodila protiv Ukrajine, već samo “posebna vojna operacija” za oslobađanje zemlje od “nacističkog” režima, koji je lažno preuzeo vlast. Ovaj režim, kojeg slijepo podržava Zapad, već osam godina “genocidizira” rusko stanovništvo Donbasa. Naravno, nitko se ne zamara stvarnim podacima. Godine 2021. (osma godina rata u Donbasu) ubijeno je ukupno 25 civila, a još 85 je ozlijeđeno kao rezultat ograničenih borbenih sukoba između ukrajinske vojske i snaga pod kontrolom Moskve s obje strane fronte. To je više od četvrtine manje nego 2020., a najmanje od početka sukoba 2014. (podaci ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava). Izbjegavanje riječi “rat” bilo je od samog početka ostaviti dojam da su vojne operacije ograničene na teritorij, ciljevi su usmjereni upravo, civili neće patiti, a pobjeda će biti brza. Jedna riječ, sve u bijelim rukavicama. Nastavak “posebne operacije” mjesecima se objašnjavao činjenicom da se Rusija morala suočiti s Ukrajinom i suočila se sa svom snagom NATO-a, koji podržava “ukrajinske naciste”. Kako ne bi zabrinuli građane, podaci o broju žrtava na ruskoj strani nisu objavljeni od ožujka.
Odluka o invaziji trebala je izgledati kao jedina moguća. “Rusija nije imala izbora” potaknuta je ŠIRENJEM NATO-a prema istoku (nažalost, tu laž često repliciraju sve vrste simetrista i korisnih idiota na Zapadu). Ovaj narativ obogaćen je legendom da je Savez svojedobno dao svečano obećanje Moskvi da neće prihvatiti nove članice iz bivšeg sovjetskog bloka. Štoviše, da Putin nije odlučio napasti, neprijatelji (Ukrajina, NATO) napali bi Rusiju – navodno su dugo nastojali uništiti rusku državu i narod. Dakle, napad je predstavljen kao oblik samoobrane. Ovo nije novost ruske propagande. Dovoljno je podsjetiti na službeni narativ Pakta Molotov-Ribbentrop, koji je gotovo posljednja dva desetljeća zataškao ovaj agresivni sporazum kao prisilni korak i pokazuje mudrost sovjetske diplomacije da eliminira egzistencijalnu prijetnju iz SSSR-a.
Osim toga, ovaj se narativ temelji na referencama na ključni nacionalni mit: Veliki Domovinski rat i pobjedu nad nacizmom 1945. godine, što je suština ruskog mesijanizma i trauma povezana s ogromnim gubicima stanovništva (procjenjuje se na do 27 milijuna žrtava u cijelom SSSR-u).
Modeli razmišljanja i asocijativni refleksi, duboko ukorijenjeni u kolektivni mentalitet, vješto su aktivirani. Vremeplov je preselio Rusiju u 1940-e: invazija na Ukrajinu bila je nastavak obrambenog rata, pravednog i svetog rata protiv apsolutnog zla. Od 2014. godine, povodom proslave Dana pobjede 9. svibnja, Rusija izjavljuje svijetu: “Možemo ponoviti.” “Danas ubijamo neprijatelja, koji tada nije ubijen, 1945. godine”, takve se izjave mogu čuti iz televizijskih programa i iz usta vladinih dužnosnika i propagandista, posebno u popularnom talk showu Vladimira Solovyova. Danas su “nacisti” svi oni koji Rusiji uskraćuju pravo da zadire u suverenitet drugih država. Na kraju, rat je predstavljen kao humanitarni čin najvišeg stupnja, ponavljanje velikog junaštva Crvene armije, koja je oslobodila Europu od “smeđe kuge”. Ovaj put je stanovništvo istoka i juga Ukrajine “oslobođeno”. Umjesto tijela ubijene djece, silovanih žena i vezanih izmučenih muškaraca, građani Ruske Federacije na TV-u vide radosnu gomilu koja zahvaljuje Majci Rusiji na prilici za normalan, sretan život. Sve što je u suprotnosti s ovom slikom naziva se ukrajinska (ili opcionalna: zapadna, NATO, američka) provokacija. Horde propagandista posrću s kože kako bi predstavile pokolje u Buchi, Irpenu i drugim ukrajinskim gradovima. Mogući štetni utjecaj stvarnih informacija koje mogu prodrijeti u javno mnijenje neutralizira neka vrsta inverzije: propaganda krivi Ukrajince za sve što se, prema činjenicama, baca na rusku stranu.
Zašto bi vlasti u Kijevu ubijale vlastite građane i zašto Rusi vjeruju u to? Prvo, zato što žive u sustavu koji je prožet kulturom nasilja od vrha do dna. Nasilje u Rusiji nije samo glavni regulator odnosa između vlasti i građana, već i alat za oblikovanje odnosa u društvu. Najviše se čulo o raširenom obiteljskom nasilju (2018. od toga je umrlo najmanje 5 tisuća žena), ali vrlo često utječe i na čoporents u bolnicama (osobito psihijatrijskim i rodiljama) i učenici u školama (u ovom slučaju to je uglavnom psihološko nasilje s ciljem prisiljavanja poslušnosti). Poseban problem je sustavno mučenje u zatvorima i fizičko i psihičko nasilje kao glavno sredstvo bušenja u vojsci.
Drugo, laži su često popraćene izmišljenim dokazima. Kako objašnjava neovisni portal “Važne priče”, kremaljska propaganda često manipulira fotografijama i video snimkama kako bi, primjerice, dokazala da ukrajinska djeca štuju Hitlera ili da je Volodimir Zelenski ovisnik o drogama. Opsesivno ponavljajuća teza da se protiv Rusije vodi informacijski rat ima za cilj imunizirati se protiv alternativnih narativa koji potkopavaju poruku Kremlja. Vjerovati im znači izdati domovinu.
Druga narativna linija je strah Zapada. Ako netko vodi pravi rat, to je NATO protiv Rusije – a ne za prvo desetljeće. Rusija je navodno bila okružena NATO-om, unatoč činjenici da je od više od 20 tisuća. km kopnenih granica Federacije, duljina granica sa saveznicima prije invazije iznosila je nešto više od 1200 km (a udvostručit će se tek nakon ulaska Finske u NATO – kao rezultat odluke koju je diktirao isključivo rat u Ukrajini).
U propagandnoj prezentaciji neprijateljski planovi Zapada iznimno su veliki: od oružane agresije do podjele države kao posljedice poticanja separatizma, informacijskog rata uz korištenje “pete kolone” i “izdajnika naroda” (naravno, govorimo o demokratskoj oporbi, aktivistima, borcima za ljudska prava, neovisnim novinarima) pa sve do uništenja nacionalnog identiteta, ruske kulture i “istinskih vrijednosti” (kroz “rodnu ideologiju”, “ideologiju” childfree“, LGBT+ prava). Svrha ovog narativa je stvoriti osjećaj fizičke prijetnje i prijetnje identitetu u publici. Širi se antizapadni mit: Zapad je gori od Istoka jer istočnjački despotizam dominira tijelom, a zapadni liberalizam kvari dušu.
Najspektakularnija fikcija kremaljske propagande je legenda o američkim laboratorijima u Ukrajini, gdje je navodno razvijeno biološko oružje koje bi moglo utjecati na odabrane etničke skupine (meta je, naravno, bila ruska etnička skupina). Navodno su provedeni eksperimenti na stanovnicima Donbasa. Čak je i posebno parlamentarno istražno povjerenstvo osnovano kako bi se prikupili dokazi o ovoj temi.
Treća narativna linija je dehumanizacija protivnika. Ovo je možda najšokantnije lice televizijske propagande. U proljeće 2022. iz nje su se izlile agresija i mržnja, sadistička retorika se umnožila, postulati o istrebljenju ili preodgoju milijuna Ukrajinaca, nazvani “životinje”, “neljudi”, “bijesne životinje” (epiteti su se odnosili prvenstveno na one koji su se aktivno borili protiv osvajača). Obavljao je preventivnu funkciju, trebao je neutralizirati osjetljivost Rusa na stvarne informacije o ruskim ratnim zločinima. Uostalom, zločin se može počiniti samo nad ljudima.
Dakle, od samog početka, narativ je izgrađen prema logici plemenskog razmišljanja, crno-bijelog i binarnog: “dobro” je ono što moj narod radi i misli; “loše” je ono što drugi misle. Dakle, moralni zakon proizlazi iz same činjenice pripadnosti “vlastitom”.
Agitacija akrobacija
Propagandisti nisu osobito vezani za ideju konstruiranja koherentne poruke, a stvarnost je više puta ispravila njihove teze. Nakon što nije bilo moguće sakriti neuspjeh planova za osvajanje cijele Ukrajine, navijačko-optimistična obećanja o skoroj zapljeni Kijeva i likvidaciji “nacističkog vodstva” konačno je promijenjena tezom ministra obrane Sergeja Shoigua da je “posebna operacija” odgođena jer Rusija “želi izbjeći civilne žrtve”. Neke teme (kao što možete pretpostaviti) nisu pale na plodno tlo među adresatima ili ih čak zabrinule. Vjerojatno se to dogodilo s histeričnim zastrašivanjem nuklearnim ratom: još u svibnju jedan od glavnih ruskih propagandista, Dmitrij Kiselyov, pokazao je u svom programu simulaciju potonuća Britanskog otočja projektilima Sarmat, ali kasnije su takva izvješća postala rijetka, au kolovozu je pozornost bila usmjerena na nuklearnu prijetnju povezanu s borbama u blizini NE Zaporizhzhia koji su zauzele okupacijske snage.
Podrška Rusa “posebnoj operaciji” također je ojačana srodnim temama koje bi trebale stvoriti iluzorni osjećaj normalnosti. Među njima, posebice, pokušaji vlasti da održe gospodarsku stabilnost u ratnim uvjetima sa Zapadom i ofenziva sankcija. Osim toga, primatelji propagande uvjereni su da Rusija, izolirana od zapada, ima neograničene mogućnosti za suradnju s globalnim nezapadnim (uglavnom zemljama Azije i Afrike). Puno se govori o socijalnim transferima za stanovništvo, prevenciji nezaposlenosti, planovima za inovativni razvoj, zamjeni gospodarske suradnje sa Zapadom suradnjom s ostatkom svijeta, uostalom, “tehnološkim suverenitetom». Potonji pojam znači zamjenu visokotehnološke robe i komponenti sa Zapada domaćim proizvodima. Zapravo, obično se svodi ili na ilegalni uvoz zapadnih proizvoda, ili na potragu za zamjenama iz Azije.
Primitivan – a ipak djeluje
Glavni zadatak propagande je izazvati agresiju kod gledatelja, a zatim je preusmjeriti na određene objekte. Prema elementarnim pravilima, ona apelira ne na razum, već na snažne emocije i stereotipe. Prilika da poruka bude učinkovita dosljedno gura određeni sadržaj u glavu. Ne moraju biti dosljedni, ali moraju biti neodoljivi, neodoljivi; entuzijazam bi trebao otupiti volju i sposobnost opažanja bilo koje druge poruke, uključujući činjenice.
Postoji prilično suptilna igra s kognitivnim sposobnostima primatelja. Obično su u stanju snimiti televizijski program s činjenicama svakodnevnog života, ali ne u odnosu na međunarodnu politiku. S jedne strane, šokirani su neprovjerenim lažima o drugim zemljama, as druge strane, predstavljeni su im neizmjernost zla koje prijeti Rusiji, a strah od prijetnje trebao bi oslabiti njihovo protivljenje pogoršanju životnih uvjeta. Zahvaćeni strahom za vlastitu sigurnost, moraju se poslušno okupiti pod zastavama moći, jer ih samo ona može zaštititi. Zbog vlastitog nekažnjavanja, vlasti se brinu da društvo pristane biti tihi sudionik u ratnim zločinima. To se postiže usađivanjem uvjerenja da većina oduševljeno podržava moć; Protivnici su zapravo ucijenjeni mogućnošću da budu izbačeni iz zajednice.
Povećana propaganda poprimila je čak i nadrealne oblike. Znak pripadnosti domoljubnoj zajednici koja je odvojila “pleme” od “neljudi” bilo je slovo Z, koja dolazi iz latinične abecede i nije povezana s ruskim kulturnim kodovima. Simbolizira veliki eksperiment masovnog ispiranja mozga, kao da vlasti istražuju granice do kojih može doći. Ovo je još jedna manifestacija nepoštivanja stanovništva Kremlja, koja se smatra pasivnom biomasom koja će uočiti i probaviti sve gluposti.
Doista, želja za kritičkim razmišljanjem (i tako slabim u društvu u kojem je moć stoljećima urezivala snove o širenju prava pojedinaca) ustupa mjesto potrebi za jakom državom, jer samo ona stoji između građanina i mračnih, destruktivnih sila. U takvoj situaciji prirodni instinkt je pokušati sačuvati postojeće smjernice koje je postavila televizija, a ne tražiti alternativne izvore informacija. Potonji bi samo poremetio ovu krhku ravnotežu ne nudeći zauzvrat nikakva sredstva zaštite.
Čini se da bi jedini način da se razbije propagandni balon, u kojem su se Rusi uspjeli prilično udobno smjestiti u šest mjeseci rata, bio impresivan vojni poraz u Ukrajini takvih razmjera da se ni televizija nije mogla sakriti, i iznenadni ekonomski kolaps, kako bi se ublažio što vlasti ne bi imale dovoljno proračunskih sredstava. Svi alati za potkopavanje Putinova režima su u rukama Zapada.
U tom kontekstu simptomatična je zabrinutost vodećih ruskih propagandista nakon uspješne ukrajinske protuofenzive u regiji Harkiv u rujnu. Čini se da ne postoji dosljedna komunikacijska uputa. Pokušaji smirivanja raspoloženja (ništa se loše nije dogodilo, sve ide po planu) popraćeni su, s jedne strane, tjeskobom, a s druge strane sve glasnijom kritikom trenutne metode provođenja “posebne operacije” i pozivima na eskalaciju neprijateljstava. Dok je Ministarstvo obrane Ruske Federacije eufemistički nazvalo harkivsko povlačenje “organiziranim prijenosom vojnika”, na društvenim mrežama Kremlj se sve više suočava s aktivnim “ultrapatriotima” na čelu s Igorom Strelkov-Girkinom: često vrlo teškim riječima kritiziraju neučinkovitost vojnog i političkog vodstva.
Češće postoji teza da Rusija vodi obrambeni rat protiv svih SNAGA NATO-a, pa je potrebna mnogo veća društvena mobilizacija, što se može iščitati kao pokušaj pripreme društva za iznimno nepopularnu opću vojnu mobilizaciju (vlada je najavila tzv. “djelomična mobilizacija”, koja je već izazvala prosvjede u mnogim gradovima Rusije). Daljnji porazi ruske vojske ne samo da mogu potkopati potporu vlastima, već i oslabiti lojalnost propagandista i predstavnika birokratske elite: vrijedi li doista žrtvovati sve i prodati Kremlju?
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezrenom, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepoNovogodišnji dar za Rusiju, hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: “Wojenne porno” rosyjskiej propaganda
