Intelektualci, neovisni novinari, aktivisti, demokratska oporba, mnogi umjetnici i obični građani odavno nemaju iluzija o tome što je Putinova Rusija. Ali ne gajiti iluzije i vidjeti Vladimira Putina kako pokreće redoviti rat protiv “bratskog naroda” u središtu Europe je, kako kažu, “dvije velike razlike”.
Bespomoćno protivljenje manjini
Od prvog dana invazije, 24. veljače, u Rusiji se svakodnevno održavaju antiratni prosvjedi. Prema ruskom medijskom projektu za ljudska prava OBC-Info, do 27. veljače, gotovo šest tisuća ljudi bilo je pritvoreno diljem zemlje. Međutim, dostupni dokazi upućuju na to da su prosvjedi zanemarivi. Prvi se okupio u Moskvi samo oko dvije tisuće ljudi.
Međutim, ne smijemo zaboraviti koja je hrabrost potrebna danas u Rusiji da izađe na ulice s protuvladinim sloganima. U 2020. godini doneseni su strogi zakoni o javnom okupljanju, koji su de facto ukinuli ustavnu slobodu okupljanja u Rusiji. Danas se čak i picketi koji uključuju jednu osobu smatraju “ilegalnim naknadama”, a njihovi sudionici gotovo su odmah pritvoreni i novčano kažnjeni. Za opetovana kršenja zakona o okupljanjima (uključujući širenje informacija o neovlaštenim radnjama, što se smatra “poticanjem na nezakoniti prosvjed”), kaznena odgovornost se osigurava do zatvora.
Posljedice nezapamćenog progona koji je pretrpjelo civilno društvo 2021. također se osjećaju. Sigurnosne snage redovito koriste nasilje nad mirnim prosvjednicima. Nova i izdajnička taktika bila je upotreba digitalnih sustava za prepoznavanje lica instaliranih na uličnim kamerama represivnim aparatom. Takva praksa ni na koji način nije regulirana zakonom, ali omogućuje uhićenje “počinitelja” čak i uz odgodu od nekoliko mjeseci, čiji je cilj demoralizirati i zastrašiti građane. Zakonodavstvo se također sve više koristi za borbu protiv ekstremizma – njegove su definicije iznimno nejasne, što bi moglo obuhvaćati bilo kakve kritike vlasti.
Rusi su mnogo spremniji koristiti manje “demonstrativne” oblike prosvjeda od uličnih akcija, poput internetskih peticija. Antiratnu internetsku peticiju koju je objavila Demokratska stranka Yabloko potpisalo je gotovo 75 tisuća ljudi do 27. veljače. Peticija kojom se traži hitno primirje od strane ruske vojske i njezino povlačenje s teritorija Ukrajine, koju su borci za ljudska prava objavili na web stranici Change.org, do 27. veljače prikupio je gotovo milijun potpisa, iako nije jasno koliko je potpisnika Rusa.
Osim toga, poznate osobe, predstavnici svijeta kulture, sporta, znanosti, stručnjaka i novinara, liječnici izražavaju svoje odbacivanje rata na društvenim mrežama. Među njima su poznata imena kao što su pisci Dmitrij Gluhovsky i Boris Akunin. Glavni urednik Novoy Gazete i dobitnik prošlogodišnje Nobelove nagrade za mir Dmitrij Muratov kritizirao je Kremlj. Antiratne žalbe također su objavile neovisne redakcije, uključujući TV kanal Dozhd. Gotovo dvije tisuće ruskih umjetnika i kulturnjaka u otvorenom pismu pozvalo je na trenutni kraj rata. Više od 530 ruskih nevladinih organizacija i 10 tisuća učenika i nastavnika uputilo je sličan poziv Putinu. Više od 250 općinskih zastupnika također je apeliralo na građane Ruske Federacije. Ovo su samo neki od primjera aktivnosti – svakodnevno se pojavljuju nove inicijative i nova imena.
Najveći oligarsi (Mihail Fridman, Oleg Deripaska), zastupnici Državne dume (tri iz Komunističke partije, jedan iz pro-kremaljske liberalne Nove narodne stranke) i članovi obitelji nekoliko visokih ruskih dužnosnika i poslovnih ljudi također su počeli oprezno govoriti protiv rata (bez izravnog kritiziranja Kremlja). Među njima su kći Borisa Jeljcina Tatyana Yumasheva (njezina kći Maria sudjelovala je na antiratnom prosvjedu u Londonu), kći i bivša supruga kremaljskog tajnika za medije Dmitrija Peskova – Lisa Peskova i Ekaterina Solonitskaya, kći milijardera Romana Abramoviča Sofije i sin šefa Rosteca Sergeja Chemezova također Sergeja.
Postoje znakovi da je velik dio ruske vladajuće elite zapanjen odlukom o invaziji i njezinim posljedicama za ekonomske interese. Shvaćanje da rizici i gubici od sudjelovanja u Putinovom sustavu počinju prevagnuti nad dosad primljenim koristima postaje sve izraženije. To ne znači da anti-Putinov list već sazrijeva u eliti: ti su ljudi još uvijek zastrašeni i karakterizirani dubokim međusobnim nepovjerenjem.
U tom kontekstu, rusko društvo masovno Čini se uspavanim – iako u stvarnosti ne znamo što mase običnih Rusa misle o ratu.
Ravnodušna većina?
Većina dostupnih istraživanja javnog mnijenja, datirana do 24. veljače, pokazala je četiri dominantna fenomena. Prvo, strah od rat i nedostatak njegove potpore i istodobno skeptičan stav prema mogućnosti rusko-ukrajinskog sukoba (“Zašto bismo trebali napasti Ukrajinu?”). U svibnju 2021., tijekom ankete Centra Levada, postavljeno je pitanje o utjecaju mogućeg “punog” rata s Ukrajinom na odnos stanovništva prema Vladimiru Putinu. 42 posto ispitanika reklo je da se ništa neće promijeniti, 16 posto je reklo da će rat ojačati moć predsjednika, a 31 posto da će izazvati nezadovoljstvo.
Drugo, došlo je do umora od vanjske politike, osobito ukrajinske teme. Posljedica toga je da Rusi prilično pasivno konzumiraju propagandne poruke, ne ulažu napore da posegnu za neovisnim informacijama. Usredotočuju se na svakodnevne probleme, od kojih su mnogi povezani s pogoršanjem financijske situacije društva.
Treće, optužba Zapada dominira eskalacijom napetosti s Rusijom, što ukazuje na osjetljivost društva na propagandu, barem u sferi deklariranih stajališta. Rezultati istraživanja ne moraju se nužno podudarati sa stvarnim stajalištima, jer se u slučaju tema vezanih uz nacionalnu sigurnost Rusi mogu bojati iskreno izraziti svoje mišljenje. Međutim, prema istraživanju objavljenom 23. veljače i provedenom za Cnn Od 7. do 15. veljače, na internetu, polovica Rusa vjerovala je da će korištenje vojne sile kako bi se spriječilo pridruživanje Ukrajine NATO-u biti ispravna odluka. Suprotno mišljenje imalo je 25%.
Četvrto, nema primjetnog utjecaja antizapadne i anti-ukrajinske propagandne kampanje na potporu Rusa vlastima, uključujući i samog Putina. Od početka 2022. godine rejting predsjednika u anketama državnih socioloških centara VTsVGD i FOM porastao je sa 60% na 64%, a u anketama neovisnog Levada centra – sa 65% na 71%. To nisu oscilacije koje bi nam omogućile da govorimo o jasnom jačanju legitimiteta režima hranjenjem sindroma “opkoljene tvrđave”.
Istodobno, bilo je jasno da se to raspoloženje može jasno promijeniti (iako je teško predvidjeti na koji način) ako se sukob iz hipotetskog pretvori u pravi. Najvažnije pitanje bilo je: ako bombe počnu padati na Ukrajinu, hoće li Kremlj uspjeti dezinformirati vlastiti narod ili će se okrenuti pouzdanijim izvorima (uključujući kontakte s obitelji i prijateljima u Ukrajini) i aktivno se suprotstaviti krvoproliću? Hoće li koristiti mehanizam psihološke obrane i suzbiti neugodno znanje – kao u slučaju kada većina nije vjerovala da je Aleksej Navaljni otrovan FSB-om, unatoč činjenici da je političar pružio dokaze koje je teško opovrgnuti?
Sada jednako važno pitanje: kako će posljedice dosad nezabilježenih gospodarskih sankcija Zapada utjecati na raspoloženje javnosti? Na maloprodajnom tržištu već nekoliko dana postoje znakovi panike. Dana 28. veljače stopa američkog dolara dosegla je rekordnu razinu od 110 u Rusiji (30% više nego nekoliko dana ranije). Gotovo odmah došlo je do problema s podizanjem valute s bankovnih računa, a građani su požurili na bankomate kako bi podigli rublje. Američka najava embarga na isporuku visokotehnološke robe Rusiji, uključujući poluvodiče, izazvala je procvat kupnje u trgovinama potrošačkom elektronikom/uređajima i trenutni porast njihovih cijena. Centralna banka (Centralna banka Ruske Federacije), kako bi smirila situaciju, više je nego udvostručila osnovnu stopu na 20%, što stanovništvu praktički uskraćuje mogućnost uzimanja kredita. No, još je važnije da će embargo koji je Zapad najavio na poslovanje sa Središnjom bankom Ruske Federacije oštro ograničiti njegove daljnje sposobnosti za stabilizaciju sustava.
Drugi čimbenik koji može mobilizirati Ruse da aktivno prosvjeduju protiv rata je dugotrajni sukob i pojava u Rusiji izvješća o vlastitim velikim gubicima, osobito ako se odnose na ročnike. Organizacija “Odbor majki vojnika” prima informacije o slučajevima prisilnog, a time i nezakonitog slanja ročnika u Ukrajinu (obaviješteni su da će studirati ili su prisiljeni potpisati ugovore).
U ovom trenutku imamo samo djelomične, nereprezentativne podatke o raspoloženjima među običnim Rusima. U intelektualno-liberalnim krugovima može se čuti mišljenje da “narodu televizija ispire mozak” i da “većina ne želi rat, većina je protiv rata”. Kako je to zapravo? Dio odgovora na ovo pitanje može dati samo pouzdana sociološka studija – pod uvjetom da se ljudi ne boje sudjelovati u njemu.
Međutim, vrijedi se bojati da nećemo vidjeti takve studije. Na kraju dana, govorimo o pitanjima nacionalne sigurnosti. Informacije su jedan od ključnih alata u borbi protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Režim brine o lijepoj slici: nacija mora biti uvjerena da većina bezuvjetno podržava vlasti, koje u Ukrajini ne čine ništa loše. (Anketa provedena na početkom ožujka, Sve-ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pod kontrolom Kremlja pokazuje da 71% Rusa podržava ruski rat u Ukrajini, 21% ne podržava, 8% nije moglo odgovoriti.
Na putu prema totalitarizmu
Ruska propaganda posljednjih dana postala je apsolutna kopija Orwella. Rat je mir. Agresor je žrtva. Napad je obrana. Nema rata, postoji samo “posebna vojna operacija” za “spašavanje” stanovništva okupiranog dijela Donbasa od “genocida” kako bi se “kijevska hunta” prisilila na mir. Istodobno, agresivni NATO prijeti Rusiji i želi uništiti rusku državnost. Prema riječima glasnogovornika Kremlja, Ukrajina mora biti “demilitarizirana” i “denazificirana”.
Ovaj narativ pretpostavlja da Rusija ozbiljno razmatra fizičko slamanje najviših ukrajinskih dužnosnika, uključujući u obliku “tribunala” koji bi ih osudio za navodne “zločine”.
Ako Ukrajina nije “denazificirana”, prije ili kasnije bit će primljena u NATO, a “nacisti” će odlučiti vojno vratiti Krim, a onda će NATO biti uključen u rat s Rusijom. A ipak Rusija želi mir. Slična logika korištena je kako bi se opravdalo pripojenje Krima (sprječavamo mogući genocid i raspoređivanje BAZA NATO-a na Krimu) i nakon protuvladinih demonstracija u Moskvi 2019. Tada je Putin objasnio zašto prosvjedniku, koji je bacio praznu plastičnu čašu u smjeru Ruske garde, prijeti nekoliko godina zatvora: “Danas je bacio šalicu, sutra će baciti bocu, a onda će početi pucati i pljačkati trgovine.”
Ništa manje alarmantna nije ni činjenica da u sjeni rata Kremlj očito nastoji konačno potisnuti rusko civilno društvo. Prijetnje uzlijeću iz usta Dmitrija Medvedeva, zamjenika predsjednika Vijeća sigurnosti, kao i iz tužiteljstva i Roskomnadzora (agencija za nadzor medija). Medvedev je 26. veljače rekao da je suspenzija članstva Rusije u ovoj organizaciji vijeća Europe dan ranije “dobra prilika za obnovu niza važnih institucija koje su služile sprječavanju posebno teških zločina, poput smrtne kazne za najopasnije kriminalce”.
U Rusiji, od 1997. godine, postoji moratorij na izvršenje, koji, međutim, nije isključen iz Kaznenog zakona. U prosincu 2021. predsjednik Ustavnog suda Valery Zorkin nije zanijekao mogućnost ukidanja moratorija na izvršenje (iako je to smatrao malo vjerojatnim). Prema njegovim riječima, u jednom trenutku to je bio “ustupak sustavu vrijednosti koje nisu svojstvene ruskom razumijevanju zakona” (sic!).
Medvedeva izjava, ako se promatra ne samo kao izraz nezadovoljstva činjenicom da je bio izložen zapadnim sankcijama, vjerojatno je prije svega element psihološkog pritiska na Zapad. Cilj je obnoviti punopravno članstvo Moskve u CoE, unatoč vojnoj agresiji. Do sada se kremaljsko postupanje prema građanima Ruske Federacije kao de facto taocima režima pokazalo učinkovitim na Zapadu. Glavni argument koji se godinama iznosi u Europi u korist netjerivanja Rusije iz organizacije – zemlje koja stalno krši ljudska prava i vodi politiku teritorijalne aneksije – korist je njezinih građana, koji će u ovom slučaju izgubiti zaštitu Europskog suda za ljudska prava.
Međutim, ne može se poreći da je izjava bivšeg premijera također dio zastrašivanja onih krugova u Rusiji koji se aktivno protive ratu s Ukrajinom i koje propaganda počinje optuživati za “izdaju države”. Riječ je o jednom od najtežih kaznenih djela iz Kaznenog zakona, za koje je predviđena kazna zatvora do 20 godina. Prema logici režima, to bi moglo predstavljati novi, mnogo ozbiljniji val represije, uključujući uništavanje drugih slobodnih medija u Rusiji, koji – unatoč rastućoj cenzuri – predstavljaju najvišu razinu novinarstva u svijetu i temeljito informiraju o događajima u Ukrajini. Drugi cilj bit će nevladine udruge i svi drugi oblici organizacija civilnog društva.
Roskomnadzor je 24. veljače upozorio medije da su dužni koristiti samo službene državne izvore prilikom pripreme materijala o “posebnoj operaciji” u Ukrajini. To zapravo znači zabranu upotrebe riječi “rat” i objavljivanje činjenica o njoj. Mediji, koji ne poštuju ovu ucjenu, riskiraju ozbiljne sankcije, posebice financijske. Mjesta nekih od njih već su blokirana u Rusiji. Ured glavnog tužitelja je 27. veljače najavio da će istražiti svaki slučaj pomoći stranoj državi na štetu sigurnosti Ruske Federacije u kontekstu “posebne operacije” u Ukrajini. Ova pomoć može biti financijska, materijalna, tehnička, kao i “savjetodavna i druga”, odnosno može čak sadržavati kontakte s rođacima koji žive u Ukrajini kako bi se dobile pouzdane informacije. Rusija se pretvara u režim vojne diktature. Konačno gušenje civilnog društva i “nelojalnih elemenata” dogodit će se uz pratnju granatiranja ukrajinskih gradova. Svijet, okupirajteda ga – i s pravom – spasenje Ukrajine možda neće primijetiti. Poput običnih Rusa koji su zauzeti svakodnevnim preživljavanjem u najdubljoj krizi koju im kremlj daje od početka 21. stoljeća.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku.
Izvorni naslov članka: Wojenna dyktatura w Rosji. Kreml kontra społeczeństwo
