Marina Ovsyannikova je ruska novinarka koja ukrajincima nije poznavala točno ništa do 14. ožujka. Ali odjednom se pojavila u eteru glasnika ruske propagande “Channel One” s antiratnim plakatom – i postala slavna osoba. Za ovaj trik uživo, nije bila spakirana na parkiralištu, već je samo izrekla novčanu kaznu, dopušteno joj je mirno napisati pismo ostavke i napustiti Rusiju. Sada je Marina Ovsyannikova slobodna dopisnica njemačkih novina Die Welt, kao i kako je ona kaže, “savjest i čast Rusije”.
Interfax je 31. svibnja organizirao konferenciju za medije Ovsyannikove u Kijevu, ali je za sat i pol otkazao. Ukrajinska medijska zajednica jasno je dala do znanja da je grijehe “savjesti i časti” tako lako ne iskupiti i da jučerašnji propagandisti ovdje nisu dobrodošli. No, u isto vrijeme, postoje i mnogi drugi “dobri Rusi”, kojima stav Ukrajinaca nije tako kategoričan i nedvosmislen – isti Aleksandr Nevzorov, kojem je predsjednik navodno dodijelio ukrajinsko državljanstvo.
Zašto se to događa, kako nam mogu biti korisni u ratu, kao i kako se učinkovito boriti protiv ruske propagande, upitao nas je medijski stručnjak, glavni urednik detektora medija Otar Dovzhenko.
“Moramo staviti sve rusko u karantenu”
Počnimo s najnovijim – dodjelom ukrajinskog državljanstva ruskom oporbenom čelniku i novinaru Aleksandru Nevzorovu. Ako je to točno (razgovor je snimljen 3. lipnja, od 6. lipnja, relevantna uredba o internetska stranica Ureda predsjednika još nisu objavljeni), što se to mijenja i kako nam prijeti?
Za ljude koji su bili u svjesnoj dobi 1991. godine i gledali TELEVIZIJU, Nevzorov je bio poput djeda Panasa. Ruska televizija tijekom raspada Sovjetskog Saveza percipirana je kao dašak svježeg zraka, a sukladno tome sve njezine zvijezde još uvijek imaju određenu a priori rezervu poštovanja i povjerenja među onima koji su gledali ovu televiziju prije 30 godina. Ti su ljudi tretirani kao gurui, bez obzira na to što su učinili u kadru, pa se povlačenje demokratskih ruskih novinara 90-ih koji su bili razočarani sebi sada čini logičnim. Ali Nevzorov nije tako demokratski. Sada ga podsjećaju da je podržavao Putina i opravdavao oružane akcije interventne policije u Latviji. To jest, to je demokratski i anti-Putin relativno nedavno.
Isti pristup trebao bi funkcionirati s Nevzorovim kao i s Marinom Ovsyannikovom: bili ste propagandist dugi niz godina i sada ste se pokajali, ali ne kunem nam se. Međutim, već sam vidio mnoga suprotna mišljenja na društvenim mrežama da ga možemo koristiti kao oružje protiv Rusa. Ova ideja nije potpuno besmislena: ako se ti ljudi koriste za komunikaciju s Rusima, to je normalno, ali ako usmjeravaju svoje informacijske tokove na Ukrajince, to je zlo.
I kako onda kontrolirati taj proces?
Surađivati s njima, ali ne dati državljanstvo i ne pustiti ih u naš informacijski prostor kako bi nam govorili kako da živimo i borimo se s Putinom. “Dobri Rusi” trebali bi imati kategoričku zabranu u svim ukrajinskim medijima. Možemo ih pozvati da budu naši propagandisti izvan Ukrajine, jer imaju više povjerenja u vanjsku publiku ruskog govornog područja od ukrajinskih stručnjaka. Na primjer, unutar maraton «FreeDom» – ako je doista emitiran vanjskoj publici, jer sada se čini da je to zapravo za Ukrajince koji govore ruski. Sada moramo staviti sve rusko u karantenu, čiji se uvjeti mogu revidirati nakon oslobođenja cijelog teritorija Ukrajine.
Zašto ukrajinski novinari i dalje vuku “dobre Ruse” u eter?
Postoji kompleks inferiornosti koji nije tako lako iskorijeniti od sebe. Napisao je ruski novinar Valery Panyushkin Pjesma “Od brata do brata.” Slušao sam ga i, s jedne strane, bio ljut, a s druge sam pomislio: “Ovo je cijeli Panyushkin napregnut da nam napiše pjesmu!” Drugi razlog je informacijsko partizani. Mnogi ljudi vjeruju da vode vlastiti informacijski rat i tako mogu uništiti Rusiju iznutra. Već sam prije detaljno objasnio zašto je to loše.
Trebala bi postojati jedinstvena politika u vezi s komunikacijom s “dobrim Rusima”. Ne bih vjerovao državi da će je formirati: ministar kulture i informacijske politike Alexander Tkachenko još nije spreman potpuno raznijeti mostove s Rusima. Umjesto situacija oko Konferencije za novinare Ovsyannikove (njezino održavanje u Kijevu otkazano je sat i pol nakon objave zbog ogorčenja novinara i javnosti – bilješka urednika) pokazala je konsenzus bez presedana u medijskim krugovima, a to treba iskoristiti.
Mnogo je “dobrih Rusa” koji se zapravo samo bore za ukidanje sankcija. U jednom trenutku, novac Michaela Fr.Idman je kupio ogromnu potporu Alfa Jazz Festa i Alfa-banke među Lviv establišmentom. Tijekom rata u punom opsegu neće biti takve jednoglasne potpore “dobrim Rusima”, ali mislim da oni imaju resurse da se slože s nekim i uvjere ga da su za nas. Isti Garry Kasparov i drugi upumpavaju mnogo novca u dobrotvorne svrhe u Ukrajini. I ovdje je pitanje je li potrebno aktivno se boriti protiv njih ili jednostavno blokirati njihovu prisutnost u informacijskom prostoru. Ja sam za drugu opciju i čini mi se da se već formira konsenzus o tome među novinarima.
“Savjetovao bih vam da ne slušate ljude čiji je posao lagati”
Što se tiče konferencije za novinare Marine Ovsyannikove. Vi i kolega ste pisali tekstualna istraga o tome što je to bilo. Od četiri opisane hipoteze, koja vam se čini najrealnijom?
Mislim da je osnova nerazumijevanje “dobrih Rusa” onoga što se događa u Ukrajini. Oni stvarno vjeruju da se Ukrajinci mogu kupiti kutijama pelena i da će ovdje biti prihvaćena Ovsyannikova, koja će pred kamerama na Maidan Nezalezhnosti reći: “Ukinite sankcije.” Dokaz da nisu bili spremni za takvu reakciju je njihova šutnja. Poricanje je taktika koja nije baš uobičajena na Zapadu, a Zaklada za ljudska prava, na čelu s Kasparovim, međunarodna je struktura, nije trebala jednostavno šutjeti. Mislim da su vidjeli da su napravili budale i tiho se pretvarali da se ništa nije dogodilo. Možda je sve kompliciranije, ali mislim da Putin ne stoji iza toga. Iza toga stoje uplašeni Rusi koji žele spasiti svoju situaciju i novac.
Ne možete pustiti “dobre Ruse” u eter, ali mnogi od njih imaju svoje YouTube kanali ili Telegramski kanali. Zašto su toliko popularni među Ukrajincima? I kako se ponašati ovdje?
Prvi razlog je isti onaj koji sam već spomenuo, osjećaj inferiornosti. Očigledno, Ukrajinci koji ubijaju Ruse kilotonima na fronti ne misle u isto vrijeme: “Wow, ubio sam pravog Rusa!” No, mnogi ljudi straga navikli su na činjenicu da je sve što dolazi iz Rusije “ruski je original”. Ljudi koji su odrasli u svijetu u kojem je Ruski a priori bolji i vrijedniji, teško je zamijeniti ove stupove poput Feygina ili Nevzorova s nekim drugim u Ukrajini, iako su oni koji.
Kad sam imao oko 8 godina, moji roditelji su gledali TV gdje je neki komunist govorio i psovao ga. Pitao sam ih, “Zašto gledaš ovo?” A oni su odgovorili: “Neprijatelj mora biti poznat u lice.” Čini mi se da čak i sada mnogi ljudi gledaju ruski, naivno vjerujući da provode neku vrstu izviđanja. Ali to ne ide tako: ako se uronite u ove narative, oni počinju utjecati na vas. Nedavno sam se slučajno pretplatio na kanal ukrajinske proruske novinarke Svetlane Kryukove i odlučio pročitati što je tamo nekoliko dana. I nakon nekoliko dana počeo sam osjećati da nije sve tako jednostavno.
Ovako to radi, trese sliku svijeta. Što učiniti po tom pitanju? Nema smisla blokirati YouTube i tu mogućnost, jer je YouTube blokirao samo one čiju je suradnju s Putinovim režimom dokazao SBU. Ali što se tiče Maxima Katza, to ne možete dokazati, on to ima napisano na čelu: “Ja sam protiv Putina.” Ljude koji konzumiraju takav sadržaj treba podsjetiti da se “dobri Rusi” bore za vlastite interese, osobito za ukidanje sankcija. Sankcije su naše oružje, što znači da žele oduzeti ovo oružje i otuđiti našu pobjedu. “Dobri Rusi” su nam stranci.
Ali s istim MarkOm Feyginom snima video “njegov” Aleksej Arestovič.
“Vaš” Arestovich također nije vrijedan slušanja. Mislim da mu daju riječ, jer nema boljih. Fascinirao je vodstvo Ureda predsjednika i uvjerio ga da zna što radi, a u takvim slučajevima mora se učiniti nešto vrlo loše da se ta vjera uništi. Vrlo dobar primjer je šef regionalne državne uprave Mykolaiv Vitaliy Kim. Sjećaš li se koliko je bilo u prvim tjednima rata? Bio je svačiji miljenik, gotovo uživo govoreći kako su tamo rušili mahovine. A onda je praktički nestao, jer su počeli govoriti o njemu kao sljedećem predsjedniku, da se Ured predsjednika čini opasnim. Ali Arestovič još nije učinio ništa slično.
S druge strane, ako osoba ima vremena gledati duge videozapise na YouTubeu, onda je dobro, bombe ne padaju na njega, nije u očaju, postoji svjetlo i internet i mogućnost odugovlačenja. Ovaj oblik odugovlačenja nije jako štetan, jer u bliskoj budućnosti neće biti izbora ili referenduma. To jest, osoba pod utjecajem Arestovicha neće učiniti ništa što će otuđiti našu pobjedu. Ipak, onima kojima je stalo do higijene mozga, savjetovao bih da ne slušaju ljude čiji je posao lagati.
“Ne bismo trebali proizvoditi vlastite krivotvorine i prekrasne domoljubne legende”
Novinar Vitalij Portnikov, kao i medijski stručnjak Dmitrij Zolotukhin Kažu da nam je za vrijeme rata potrebna vojna cenzura, ali je nemamo. Je li vrijedno toga zaVoditi sada, nakon više od tri mjeseca rata, zar to više nema smisla?
Cenzura je kada svoj tekst prije objave dajete za lektoriranje posebnoj osobi koja kaže što se može, a što ne može objaviti. Tako je bilo i u Sovjetskom Savezu. Vojna cenzura je cool, ali ne znam kako to organizirati s našim brojem medija. Napišeš vijesti, pošalješ je nekome. Koliko bi tih “nečijih” trebalo biti? Što bi trebali znati razlikovati ono što se može napisati i onoga što se ne može napisati? Ne postoji jedinstvena struktura koja ima sve informacije o ratu.
Da, novinari mogu nanijeti štetu objavljivanjem određenih informacija. Na primjer, oružane snage Ukrajine oslobodile su određeno naselje, ruski tenkovi još uvijek puše – a novinar piše sebi u Telegramu: “Selo Ruska Lozova je oslobođeno.” Rusi nemaju oko Saurona, koji prati sve na bojnom polju, čitaju i društvene mreže i naše medije kako bi dobili informacije. I sada vide tu poruku – i pokrivaju Rusku Lozovu s našim borcima.
Takvi slučajevi zahtijevaju vojnu cenzuru, ali u našoj stvarnosti to bi bila vrlo glomazna struktura. Umjesto toga, novinarima treba dati jasnije upute o tome što i kada mogu izvijestiti. U principu, to se dogodilo: bilo je Potpisan Memorandumda novinari mogu objaviti informacije o napadima s mjesta događaja, odgađajući ih na neko vrijeme. Međutim, ponekad novinarima nedostaje razumijevanje koje informacije i u koju svrhu neprijatelj može koristiti, a ako bi im se to objasnilo, bilo bi mnogo manje materijala koji šteti.
Kako uopće igrati na informativnom planu? Uostalom, ponekad se čini da svatko sam odlučuje što može i treba učiniti.
Razdoblje kada je svatko bio vrhovni zapovjednik za sebe je završeno, a mnogi se ljudi jednostavno vraćaju svom uobičajenom radu i ne pokušavaju spasiti svijet. I to je dobra stvar. Postoji raznolikost, uključujući i zbog konkurencije različitih vladinih agencija: svaka komunicira s medijima na svoj način i govori im što da rade. Država proglašava jedinstvenu informacijsku politiku, ali sada to znači samo jedan maraton. Ministarstvo kulture ima Centar za strateške komunikacije, koji bi se trebao baviti koordinacijom komunikacija svih vladinih agencija, ali umjesto toga uglavnom razdvaja krivotvorine. To je također dobra stvar, ali to je kao da ubijete moljca u kući: ubijete je – a ona se ponovno pojavi. Umjesto toga, moramo potražiti gdje se ovaj moljac gnijezdi i donositi teške odluke. Država također mora donijeti tešku odluku i ujediniti svu svoju komunikaciju.
Još jedna točka koja me sve više živcira: vladine agencije koriste rat kao razlog za ignoriranje zahtjeva novinara. Trebalo bi biti obrnuto, jer kada mediji ne dobiju informacije iz prve ruke od vlasti, počinju izmišljati ili crpiti informacije s anonimnih telegramskih kanala. Već je jasno da je ovaj rat dugo vremena, tako da država mora organizirati normalnu komunikaciju.
Dmitrij Zolotukhin također je rekao da razotkrivanje krivotvorina ne daje rezultate. Kažete da trebate tražiti gnijezdo moljca, a ne pobijediti pojedinačne insekte. Kakvo je to gnijezdo?
Pogrešno je uopće ne razotkrivati krivotvorine, jer za to postoji zahtjev društva. S druge strane, razotkrivanje krivotvorina nije lijek za sve, jer ih ima mnogo. Štoviše, ruski mediji, stvarajući krivotvorine, uopće se ne vežu za stvarnost i ne mare za njihovu uvjerljivost. Stoga je razotkrivanje krivotvorina prije podsjetnik na ljude da budu oprezni. Osim toga, uglavnom pobijanje ne dopire do onih koji su konzumirali lažne, a ciljana publika ruskih laži je proruska, koja želi vjerovati u nju i koja nije probijena nikakvim pobijanjem.
Stoga, osim razotkrivanja izmeta, moraju postojati iskreni i razumljivi narativi. Ne bismo trebali proizvoditi vlastite krivotvorine, uključujući prekrasne domoljubne legende, poput branitelja Zmiyinyja ili Duha Kijeva. Dugoročno gledano, to donosi mnogo štete – kao dokaz da i Ukrajina laže, kao izvor razočaranja za ljude koji su vjerovali u nju. A to je udarac koji smanjuje sposobnost naše nacije da se odupre neprijatelju.
