Rat, koji je počeo u Ukrajini 24. veljače, i propaganda koja je bila izvanredna u svojoj snazi i aroganciji, dali su ogromno polje za aluzije i usporedbe s povjesničarima i analitičarima. Stručnjaci treći tjedan provode povlačeći paralelu sa Zimskim ratom, napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, ratom u Siriji itd. Baš kao što je Sun Tzu jednom napisao u raspravi o ratu da se vojni vođe uvijek pripremaju za prošli/prethodni rat, tako moderni autori pokušavaju uklopiti aktualni sadašnji rat u neke uspostavljene prošlogodišnje ili čak prošlogodišnje obrasce i granice prošlog stoljeća. Neću se obvezati procijeniti koliko su velike prednosti takvih intelektualnih vježbi, ali želio bih aktualizirati pozornost čitatelja na drugom, naime, u budućnosti.
“Onaj tko kontrolira prošlost kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost” – riječi koje pripadaju Georgeu Orwellu najbolje ilustriraju intelektualne manipulacije kojima povjesničari mogu pribjeći u službi svoje države i društva. I ne govorimo samo o takozvanim borcima ideološkog fronta, to mogu biti povjesničari “zdrave osobe” i javni intelektualci koji su se nedavno počeli pojavljivati u Ukrajini.
Na Mjesto jedan od najboljih portala u Harkovu objavio publikaciju žalbeno pismo gradonačelniku Harkiva Igoru Terekhovu s pozivom da se toponimi grada očiste od “ruskog svijeta”, koji su potpisali poznati stručnjaci i javni aktivisti u gradu. Ne ometajući kako je takav poziv sada, sama žalba još jednom aktualizira probleme povijesne politike u Ukrajini i kulturu sjećanja. Procesi dekommunizacije bili su zagrijani i ljuti raspravljeni tijekom 2014.-2019., ali kao rezultat tih procesa nije predložen, formuliran je novi model politike pamćenja, koji će se kvalitativno razlikovati po sadržaju od prethodnog sovjetskog. Važan aspekt koji treba stalno naglašavati (a moderni rat ga je otkrio) je da sama dekommunizacija lutaka promjenom tableta nije dovoljna. Trebalo bi se raditi o dekomulaciji kao dijelu šireg procesa dekolonizacije na razini funkcionalnog modela memorije. I ti procesi ni u kojem slučaju ne bi trebali dovesti do majmuniranja i slijepe zamjene bijele boje crnom i obrnuto. Autori gore spomenutog apela, između ostalog, predlažu da se na neke ulice vrate stara imena vremena Ruskog carstva, osobito da se ulica preimenuje. Puškinskaja na ulici. Njemački. I to je ono što ilustrira potrebu za raspravom o carskoj prošlosti i dekolonizaciji u budućnosti.
Možda to nije tajna čak ni za prosječnog Ukrajinca, koji je barem malo svladao školski tečaj o povijesti od 8. do 9. razreda, da su se mnogi teritoriji i gradovi pojavili na ukrajinskom teritoriju upravo zbog agresivne vanjske politike Ruskog carstva. Rješavanje takozvanog “istočnog pitanja”, počevši od vladavine Katarine II, zemlje modernog Donjectka, Dnjepropetrovska, Zaporožja, Nikolajeva, Odesse i Krima pripojene su tijekom druge polovice XVIII. Stoljeća. Gradovi Odessa, Nikolaev, Kherson, Sevastopolj, Simferopol, Zaporozhye (Alexandrovsk), Kropyvnytskyi (Elisavetgrad), Dnjipro (Jekaterinoslav) i mnogi drugi pojavili su se upravo pod carskom politikom. Harkiv kao središte Slobozhanshchine također je u to vrijeme bio potpuno organski ugrađen u carski prostor i razvijao se u istim uvjetima. Nakon poraza ukrajinskog nacionalnog projekta 1917.-1921., sovjetske vlasti obnovile su urbane prostore, koje su pokušale uspostaviti svoj narativ i izbrisati prethodni. Većina gradova u Ukrajini su palimpsesti koji imaju nekoliko slojeva vlastite povijesti i imena istih ulica i trgova. Pitanje je kako će različiti agenti povijesne politike raditi s tim narativima u budućnosti? Kakva će biti politika pamćenja, a na čemu će (ne)biti, (ne)trebala bi se temeljiti?
Preispitivanje nas u budućnosti trebalo bi početi preispitivanjem naše sadašnjosti i događaja koji se odvijaju ovdje i sada?
Rat za neovisnost?
Predsjednik Volodimir Zelenskij dodijelio je počasne titule gradovima herojima nekoliko gradova koji su pretrpjeli i još uvijek pate od masovnog granatiranja i bombardiranja. Ovo je svakako važan korak prema održavanju morala stanovništva tih gradova i lokalnih elita. Ali nismo li previše nepromišljeno proračunati sovjetski narativ o Drugom svjetskom ratu o modernim događajima? Zar ne pokušavamo sipati mlado vino u stare micahe i je li to stvarno ono što mi kao nacija i društvo trebamo ovdje i sada? Razmišljanje o budućoj povijesnoj politici trebalo bi započeti onim što nazivamo ovim ratom i koje će mjesto u nacionalnom narativu biti dodijeljeno?
Želio bih skrenuti pozornost javnih intelektualaca i humanitaraca, koji bi mogli biti promotori povijesne politike, na koncept sjećanja na Domovinski rat u Sjedinjenim Državama i, možda, NASMzapočeti raspravu o tome koliko bi takav koncept bio produktivniji za modernu Ukrajinu. Koji je rat u Ukrajini koji je u tijeku? Domaći? Narodni? Oslobađajući? Svi ti pridjevi pozivaju se na određenu analogiju s prošlošću Ukrajine i stoga akumuliraju određeni skup simbola i značenja koji su već funkcionirali i nisu postigli pozitivan rezultat na putu do konsolidacije nacije. Oni ne nude temeljno novi model sjećanja na ta područja. Koncept “Domovinskog rata” predlaže, bez korištenja starih, carskih, sovjetskih, dijasporskih ili drugih povijesnih i ideoloških konstrukata, da se opiše suština događaja koji se događaju. Štoviše, ovaj koncept može poslužiti kao temelj za formiranje moderne političke nacije, koja se neće graditi na načelima primordijalizma. Borbe su pokazale koheziju građana moderne Ukrajine koji govore različite jezike i ispovijedaju različite vjere, pripadaju različitim denominacijama ili su ateisti.
Tako je paradoks moderne povijesti Ukrajine bio da je rat za neovisnost počeo 31 godinu nakon proglašenja ove neovisnosti. Pokazalo se da je proglasiti neovisnost i iskoristiti je, posjedovati je u XXI. Stoljeću. – problem je hitan kao i u prošlom dvadesetom stoljeću, kada su se pojavile mlade nacionalne države istočne Europe. Ovaj paradoks leži u činjenici da su ukrajinske elite devedesetih, kao i ukrajinsko društvo u cjelini, upale u terminološku i političku zabludu. Boris Jeljcin, Stanislav Šuškevič i Leonid Kravchuk u Belovezhskoj Puški zabilježili su samo činjenicu prestanka postojanja SSSR-a. A pitanje stvarnog političkog, a ne deklarativnog, uzajamnog priznavanja suvereniteta i neovisnosti republika zapravo je odgođeno zbog strukturnog, ideološkog i društveno-ekonomskog kolapsa raspada SSSR-a. Politički i ideološki vakuum devedesetih i ranih 2000-ih bio je ispunjen idejama oligarhijskog kapitalizma i nije ponudio ništa društvu i naciji. Odgovor na ovaj izazov bile su revolucije u nekim postsovjetskim zemljama, osobito u Ukrajini i Gruziji, te formiranje autoritarizma u Bjelorusiji i Rusiji. Na kraju, činjenica da je ukrajinska država krenula potpuno drugačijim putem, odvojenim od bjelorusko-ruskog, dovela je do rata koji se sada događa. Baš kao što su britanske kolonije Sjeverne Amerike htjele izgraditi svoj put u budućnost odvojeno od carstva, tako je Ukrajina željela izgraditi svoj put osim onoga što je počelo oživljavati kao Rusko carstvo od sredine 2000-ih. Ekonomske i društvene veze koje su nastale u oba povijesna slučaja dovele su do podjele u društvu, pojave dvaju logora: uvjetnih neovisnih i lojalista. Međutim, neprijateljstva su dovela do razumijevanja neizbježnosti borbe za vlastitu neovisnost.
Hoće li Ukrajina imati svoje utemeljitelje i tko bi to mogao biti? Može li Volodimir Zelenskij postati Ukrajinac George Washington? Ta pitanja, možda, ne trebaju sada tražiti odgovore, kako ne bi majmunirali tuđu priču. Sama povijest stavit će sve na svoje mjesto, jer ga pišu pobjednici! A sada je najvažnije da ukrajinska vojska i ukrajinska država pobijede. Unatoč tome, nekoliko gradova već može postati simbol ovog Rata za neovisnost, slično Bostonu i Philadelphiji. Istodobno, vrlo težak zadatak za ukrajinsko društvo i javne intelektualce je potreba da se zaštite od ekskluzivnog, međusobno neospornog narativa, od panteona heroja koji akumuliraju praksu “prisjećanja” samo određenih regija i razdoblja, “zaboravljajući” na postojanje drugih. S obzirom na to, moderni poslijeratni narativ ne bi se trebao graditi samo na desničarskom nacionalističkom ili sovjetsko-nostalgičnom diskursu. To bi trebao biti temeljno novi diskurs, gdje mjesta sjećanja, blagdana, toponimija kao referentnih točaka trebaju ujediniti različite vjernike, ateiste i govornike različitih jezika, Galicije i Donbasa, Transcarpatije i Slobozhanshchine, Sivershchyne i Južne Ukrajine. Nije izbor između nečega, već zdrava kombinacija pozitivnih zavjera koje grade novu Ukrajinu.
Ova zajednička pozadina, gdje će se svi građani Ukrajine moći naći i osjećati kao moderni Ukrajinci, a ne drevni Ukrajinci, događaji su 1980-ih-2020-ih. Obljetnica stvaranja Narodnog pokreta Ukrajine za Perestrojku, akcije “živi lanac” od Lavova do Kijeva u čast Zakona o ujedinjenju, formiranja Oružanih snaga Ukrajine, dana odobrenja moderne ukrajinske zastave, himne, trozupca, uvođenja nacionalne valute, dana početka i kraja Narančaste revolucije i Revolucije dostojanstva, obrane zračne luke u Donjecku, tragedije Ilovaska, sklapanja povezanosti s EU- om, uvođenja bezviznog režima, dana branitelja i branitelja Ukrajine i, Naravno, najsakramentalniji datumi modernog ratovanja. Ovaj popis nezaboravnih datuma nije iscrpan i o njemu treba široko raspravljati u društvu.
To ne znači da morate “zaboraviti” na Kievan Rus, princa Vladimira i Hetmana Bogdana Khmelnitskog, o Ukrajinskoj revoluciji 1917., iditeLodomore, Veliki teror i Drugi svjetski rat. Nema šanse! Međutim, sve to ne bi trebao biti cilj sam po sebi i glavna jezgra moderne Ukrajine koja gradi naciju. Moderna, koja je sada rođena u krvi i ratu, uz zvukove bombardiranja gradova, u rukama ukrajinskih branitelja i dobrovoljaca. Sve što je imenovano u našoj povijesti bilo je preteča moderne Ukrajine, koja se stvara ovdje i sada. I zato je u budućnosti potrebno održavati ravnotežu između sadašnjosti i prošlosti, prevladati je i ne dopustiti joj da se vrati u sitne povijesne sukobe.
Sjajno domaće?
Moderni rat s pravom bi se mogao nazvati Velikim Domovinskim ratom, ali brutalna iskrivljavanja i politička koketiranja s ovim konceptom diskreditirali su ovaj koncept, čini se, nepovratno. Nažalost, u našem društvu već postoji prilično raširena percepcija da je boljševik = sovjetski = ruski = neprijateljski. Baš kao i kod carske baštine, radije zaboravljamo da su Ukrajinci pomogli u izgradnji carstva, kao i sovjetske ostavštine, radije zaboravljamo da su mnogi Ukrajinci izgradili karijere i podržali funkcioniranje ovog režima. Naravno, Veliki Domovinski rat za modernu Ukrajinu nije odražavao sve stvarnosti rata koji se dogodio na ukrajinskim područjima tijekom 1939-1945. Važno je napomenuti da je sam koncept razdvojio samo Ukrajince, osobito 2000-ih. Unatoč tome, ne smijemo zaboraviti na Drugi svjetski rat i njegove lekcije. To je posebno važno u pozadini brojnih izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je izjavio da je Rusija mogla dobiti rat bez Ukrajinaca. Ovo je još jedno krivotvorenje i pokušaj prepisivanja povijesti. Treći Reich pobijedio je Anti-Hitlerovu koaliciju, koja je uključivala nekoliko država, a predstavnici svih republika Unije borili su se rame uz rame u Crvenoj armiji SSSR-a.
Drugi svjetski rat postao je bunar bez dna koji treba slijediti pomoću neprijateljske propagande. “Što je laž veća, to će mase bolje povjerovati u to.” Slogani o denazifikaciji i demilitarizaciji, pod kojima je pokrenuta invazija protiv Ukrajine, imali su sakramentalni značaj za propagandno opravdanje njezine potrebe. Danas cijeli svijet može vidjeti kolaps jalta-potsdamskog sustava poslijeratnog uređenja svijeta, a istovremeno i postignuća pobjede nad nacizmom. Pukotina u ovom sustavu pojavila se 1991. godine raspadom SSSR-a, ali to je konačni kolaps cijelog sustava koji se događa ovdje i sada. Lekcije iz Drugog svjetskog rata nakon nekoliko generacija pokazale su se zaboravljenima ili potpuno neistraženima za suvremenike. Bestjelesne elite i društva koja su zaboravila okus ratne prašine izgubili su osjećaj prijetnje. Unatoč ratu u Jugoslaviji 1990-ih, za mnoge Ukrajince (do 2014.) i Ruse, rat se činio kao nešto nerealno i hipotetsko ili herojsko hodanje, što nipošto nije odražavalo sve strahote.
Društveno-ekonomski kolaps 1990-ih i transformacija oligarhijsko-kapitalističkih klanova doveli su do ocassije u društvu. Pokušaji skretanja pozornosti zajednica s gospodarskih pitanja na pitanja jezika i nacionalnosti. Umjesto formiranja srednje klase, razvoja države i poboljšanja dobrobiti građana, društvo je bilo podvrgnuto povijesnoj piluli maka kako bi skrenulo pozornost. Konačno, 2004. godine pojavila se zloglasna karta Ukrajine, na kojoj su se građani koji prije nisu obraćali pozornost na to pokazali da pripadaju jednoj ili drugoj sorti.
Zaboravljene su lekcije iz Drugog svjetskog rata o vrijednosti ljudskog života, jednakosti naroda i naroda, čovječanstvu. Umjesto toga, bili su uhvaćeni u ksenofobiji. Istodobno je počelo natjecanje između “osloboditelja” i “hrvača”, potraga za herojima i suradnicima. Sve je to korišteno kao alat za političku akumulaciju biračkog tijela na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Ukrajina budućnosti mora to okončati. Zapravo, hladnom glavom treba priznati da tijekom Drugog svjetskog rata nije bilo sadašnje Ukrajine, već je bilo nekoliko različitih Ukrajina. Neki od njih nisu ni postojali na službenoj karti, već su postojali samo na papiru ili u glavama pojedinih vojnih i političkih vođa. Na temelju te činjenice iznimno je važno pomirenje s nečijim iskustvom drugog svjetskog rata. Jer iako moderna Ukrajina tada nije postojala, ta borba, ta noćna mora neprijateljstava bila je, a bila je i preteča današnjeg rata. Kada društvo, agenti i promotori povijesne politike mogu prestati stvarati kult iz Drugog svjetskog rata, tada će ta cigla čvrsto činiti temelj za osnivanje moderne ukrajinske političke nacije i demokratske europske Ukrajine.
Moderni rat dugo će se uspoređivati s Drugim svjetskim ratom, a važno je razviti nove komemorativne prakse. Suzdržite se od korištenja starih uzoraka i priručnika. Ukrajinci, i doista ne samo oni, svjedočili su do čega slijepe reprodukcije besmrtne pukovnije, nezamislivo, nenametljivo polaganje cvijeća na grobove bezimenih vojnika može dovesti. Važno je osjetiti i razumjeti suptilni prokus metafora “besmrtnosti” i “bezimenosti”. Oni rade na dehumanizaciji povijesti rata, da budu uklonjeni iz nje, da izgube dodir s okrutnom stvarnošću neprijateljstava. U središtu izgradnje narativa o ratu trebala bi biti ideja vrijednosti ljudskog života, koja je donirana ili sačuvana. Dakle, ne možemo dopustiti bezimene grobove i bezimene vojnike. Tehnologije suvremenog svijeta pružaju velike mogućnosti za komemorativne prakse i popravljanje imena žrtava i heroja-branitelja. Ove prakse trebale bi pokazati da se poslijeratno društvo sjeća i poznaje svakog pokojnika, njegovu sudbinu prije i za vrijeme rata. Svaki rat je rat nekih ljudi protiv drugih. Ne možeš se kloniti politike. Netko pritisne okidače, gumbe, netko potpisuje naredbe, glasove, prosvjede, a netko postavlja skladišta i volontere. A sve to rade ljudi koji se vode samo političkim režimima. Apsolutizacija utjecaja, demonizacija imidža neprijateljskog političkog režima daje popuštanje društvu koje ga je dovelo do toga i uklanja odgovornost s običnih sudionika i izvođača.
Ukrajina budućnosti mora shvatiti da su borba i junaštvo u ratu imali ogromnu cijenu, troškove života tisuća vojnika i civila koji nikada neće ustati iz mrtvih. To je “besmrtna pukovnija” koja se može pojaviti i “ponoviti”, a društvo koje je naučilo lekciju iz rata i istinski brani vrijednost i slobodu ljudskog života vodit će se sloganom “nikad više”. A kada govorimo o dekomunicizaciji, moramo uzeti u obzir ovaj aspekt na isti način. Za povijesnu politiku buduće Ukrajine također će biti važno preispitati holokaust. Potrebno je zaustaviti konkurenciju za broj žrtava između Holodomora i holokausta, jer je sakramentalni za oba događaja nepravedna smrt ljudskih zajednica zbog kaznene politike režima.
Dodajući ovaj tekst konondi topničkih eksplozija na periferiji Harkiva, iz nekog razloga, unatoč svemu, ostaje zdrav optimizam koji graniči sa slijepim fatalizmom, da će Ukrajina osvojiti sadašnjost, a u Ukrajini budućnost, poslijeratnu, podučavat ću nove studente povijesti, analizirat ćemo politiku sjećanja u različitim zemljama tako da slogan “nikad više” i vrijednosti ljudskog života i dalje postoje u našem društvu.
