Deutsche novine Die Zeit (15.09.2022.) ponovno je otvorilo pitanje njemačke opskrbe Ukrajine teškim oružjem, posebno nakon naše uspješne ofenzive u regiji Harkiv. Povod je bio govor ministrice obrane Christine Lambrecht Njemačkom društvu za međunarodne odnose (Deutschen Gesellschaft für Auswärtige Politik), 13. rujna o njemačkoj sigurnosnoj politici. Što se tiče Ukrajine, ministrove riječi mogao bi okarakterizirati tako toksičan izraz – “stare pjesme o glavnoj stvari”. Osim jedne stavke, o kojoj će biti riječi u nastavku. Prema informacijama iz različitih izvora (naravno, medija), danas situacija s opskrbom teškog oružja za Ukrajinu izgleda ovako. Dvije stranke (Unija 90/Zeleni i Liberali Fdp), iz “semaforske koalicije” vrše pritisak na Esdekse (SPD) da zatraže da Ukrajina dobije “Marders” i “Leopards”. Štoviše, ako su se “zeleni” dugo i dosljedno pridržavali tog stajališta, onda je među “liberalima” samo predsjednica Odbora za obranu Bundestaga, Marie-Agnes Strak-Zimmermann, prethodno bila pristaša takvog koraka. No, nedavno je vođa “liberala” Krístian Lindner (pa, to je onaj koji je u veljači rekao našem veleposlaniku Andriyju Melnyku da će Kijev biti zarobljen za 72 sata) promijenio je stav i čak izgovorio sakramentalne riječi: “Ukrajina mora pobijediti!” Zamišljam koliko mu je bilo teško! Ali ako vaša stranka brzo gubi glasove, a vi ste i sami postali predmet “Porsche skandala”, onda jednostavno ne možete reći. Jasno je da oporba (CDU/CSU), čiji čelnik Friedrich Merz pokušava osvojiti bodove, također kaže “da” opskrbi oružjem, jer nakon izbora u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji mladi članovi stranke od tzv. “tanka generacija” (na primjer, Hendrik Wüst).
Ispada da su protivnici opskrbe teškim oružjem za Ukrajinu samo esdeks. Osim što kancelar Olaf Scholz pripada ovoj stranci, njegov kolega stranački ministar obrane Lambrecht igra važnu ulogu u ovoj odluci. Općenito, njihovi argumenti izgledaju ovako:
1. Njemačka već provodi dovoljne zalihe oružja za Ukrajinu. Nedavno je kancelarka čak izjavila da je pobjeda Oružanih snaga Ukrajine u regiji Harkiv uglavnom posljedica njemačkog teškog oružja koje je već dostavljeno Ukrajini.
2. Njemačka provodi tzv. “isporuke prstena”, koje osiguravaju opskrbu bivših sovjetskih oružja Ukrajini od strane istočnoeuropskih saveznika, a Njemačka ih opskrbljuje najnovijim oružjem.
3. Zalihe Bundeswehra praktički su “iscrpljene”, a to ne dopušta povećanje opskrbe Ukrajine, jer u protivnom Njemačka neće moći ispuniti svoje obveze prema PARTNERIMA u NATO-u.
4. Prema navodno postignutim sporazumima s partnerskim zemljama, Njemačka ne može samostalno opskrbljivati Ukrajinu oklopnim vozilima i tenkovima.
Konačno, tu je i posljednji argument, koji se sve manje čuje u političkom prostoru, ali prilično snažno u medijima: nespremnost vladinih krugova da prodube eskalaciju “sukoba” u Ukrajini i strah od toga da rat preraste u europski, kao i neke izjave na marginama vlade da bi zbog korupcije u Ukrajini to oružje moglo završiti na “crnom tržištu”.
Njemački mediji već dugo ili dovode u pitanje ili razotkrivaju te argumente. Prije svega, kaže se da u smislu količine smrtonosnog i teškog oružja koje se isporučuje Ukrajini, Njemačka već dugo pase stražnju stranu i ispred je čak i istočnoeuropskih zemalja. Nedavno su njemački novinari ironično predložili ljestvicu za mjerenje od “0” do “100” (maksimalna brojka su imaginarne zalihe nuklearnog oružja Ukrajini), prema kojoj se Njemačka jedva povukla do brojke “25” s opskrbom protuzrakoplovnih topova “Gepard”, a do “37” bit će povučena tek nakon što prevlada “crvenu liniju” s opskrbom “Leoparda” (Der Spiegel, 14.09.2022). O skandalu s tzv. Nećemo puno reći o “isporukama prstena”, samo imajte na umu da su istočnoeuropski partneri, koji su svoje bivše sovjetsko oružje prebacili u Ukrajinu, u više navrata izrazili svoje ogorčenje što ih Njemačka ili zadržava ili izbjegava. Usput, još jedan argument protiv isporuke teškog oružja NATO standarda Ukrajini za dužnosnike njemačke vlade je da ih Ukrajinci trebaju dugo ovladati. No, prema njemačkim medijima, čak su i oni tenkovi T-72 koje je Poljska predala Ukrajini samo izvana sovjetski i već su pretvoreni u NATO standarde. Ovdje nema komentara, jer to znaju samo naši tankeri Oružanih snaga Ukrajine.
Pitanje “iscrpnosti” rezervi Bundeswehra je retoričko. Prema službenim podacima, 1990. godine u Bundeswehru je bilo 2125 tenkova Leopard-2, a od 2022. do 350. godine. S obzirom na situaciju s haubicama PzH 2000, nije poznato koliko je ovih Leoparda-2 u borbenom stanju. Pa, to je pozdrav od Gerharda Schroedera y A.Merkeličini ngelovi, koji su zajedno vodili “pacifističku” politiku i razoružali Bundeswehr. Što se tiče izjave Christine Lambrecht o potrebi pridržavanja obrambenih obveza prema zemljama NATO-a, ova linija obrane Esdeksa se urušava. Kancelarki je samo posljednjih tjedana već dva puta rečeno: “Premalo, prekasno!” Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nedavno je izjavio da bi poraz u Ukrajini bio opasniji od nato-ovih premalog broja arsenala. “Na kraju, sloboda se brani u Ukrajini, a ne u školi tenkovskog haubica u Idar-Oberstein ili na području biljke Rheinmetall».
Ovdje je vrijeme za razgovor o onome što se čulo tijekom rasprave o izvješću Christine Lambrecht. Glavni inspektor Bundeswehra, Eberhard Zorn, kojeg sam jednom spomenuo, rekao je da je ključ uspjeha Oružanih snaga Ukrajine u ofenzivi u regiji Harkiv taktička obuka vojnika, pa je stoga potrebno “internacionalizirati” vojne vježbe naših vojnika. Drugim riječima, pridružiti se već dugom programu obuke tisuća naših vojnika, koji se održavaju u Velikoj Britaniji. Hrabar korak!
Još jedan argument Esdeksa da je prijenos tenkova u Ukrajinu moguć samo uz pristanak partnera je pucanje po šavovima. U načelu, njegova pouzdanost dugo je izazivala sumnje među njemačkim promatračima, koji su to smatrali samo elementom izravnog kašnjenja u rješavanju tog pitanja. A ovdje neki dan nova američka veleposlanica u Njemačkoj, Amy Guthmann. (Amy Gutman), prvo je diplomatski nagovijestio da bi Njemačka “trebala (Ukrajini) pružiti što veću potporu”, a zatim na službenoj stranici američkog veleposlanstva u Berlinu u Cvrkut moglo bi se glasiti: “Odluka o vrsti pomoći u konačnici ovisi o svakoj zemlji.”
Ostaje otvoreno pitanje koliko će dugo Esdeci moći izdržati unutarnji i vanjski pritisak, kao i promjenu raspoloženja u njemačkom društvu nakon naše ofenzive u regiji Harkiv. Nitko ne uklanja ozbiljne gospodarske probleme s dnevnog reda nakon smanjenja opskrbe plinom iz Rusije. Ovu temu aktivno torpediraju “lijevi” i proruski AfD, koji imaju mnogo pristaša u “novim njemačkim zemljama” – Istočnoj Njemačkoj. Pozivi na skupove i masovne akcije apsolutna su opasnost za vladu, a posebice za SPD, koji gubi svoje biračko tijelo. Po mom mišljenju, ekonomska pitanja su previše pretjerana, jer moćna ekonomska država ima dovoljan potencijal za prevladavanje krize. Uostalom, koja druga zemlja na svijetu može gotovo besplatno (mjesečna karta od 9 eura) tijekom ljetnih mjeseci voziti svoje građane javnim prijevozom i regionalnim željeznicama?!
Položaj Esdeka o isporuci teškog oružja Ukrajini uglavnom je posljedica ideološkog i psihološkog duha unutar same stranke. “Rusofilija” njezinih političkih vođa naslijeđena je od Ostpolitik njegov bivši vođa i kancelar, Willie Brandt. U kontekstu općeg detenta 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Bio je stvarno uspješan, jer je uspio izgraditi sigurnosni sustav duž osi Zapad-Istok. Gotovo bezuvjetno, provodili su ga njegovi nasljednici, a za Esdekove je postala neka vrsta “svete krave”, što je dovelo do samouvjerenog uvjerenja da sve rade kako treba. Zahvaljujući Brandtovom savjetniku za vanjsku politiku Egonu Baru, postala je konzervativna i pretvorila se u Realpolitik. Primjerice, od 1982. godine, kada je demokršćanin Helmut Kohl postao kancelar, SPD je vodio neovisnu vanjsku politiku (“sigurnosno partnerstvo”), a vodeći Esdekovi političari zapravo su se ograničili na pregovore s čelnicima Komunističke partije i države, ignorirali pokrete za građanska prava koji su se pozivali na odredbe Helsinškog zakona o ljudskim pravima i masovni pokret, posebno poljsku solidarnost, doživljavali kao destruktivan čimbenik. Oni pristupi koji su se prakticirali u odnosu na bivši SSSR preneseni su u Rusku Federaciju iz 90-ih godina dvadesetog stoljeća. Nekritičan pristup Ostpolitik doveli do toga da su zaboravili (ili se pretvarali da su zaboravili) gotovo glavnu stvar – najvažniji motiv za Brandta bio je riješiti “njemačko-njemačko pitanje”, odnosno postojanje Njemačke i DDR-a i Zapadnog Berlina, a istočna Europa i sam SSSR djelovali su samo kao sredstvo bez kojeg se to pitanje nije moglo riješiti.
Promatrali smo i promatrali ukorijenjenost Brandtovih ideja kako među političarima stranke starije generacije, tako i među njihovim mlađim kolegama. Nema potrebe govoriti o odvratnoj figuri Schroedera, koji, usput, nikada nije izbačen iz stranke. Sadašnji savezni predsjednik, Frank-Walter Steinmeier, kaže da su pogriješili u Ostpolitikjer nisu poslušali zabrinutost partnera iz istočne Europe. “Pogriješio sam… bio naivan,” posipa pepeo na bivšeg brandenburškog premijera Mathiasa Platzeka (Matija Platzeck), koji je od 2014. bio na čelu “Njemačko-ruskog foruma”, uvijek se zalagao za snažniju percepciju ruskih interesa, u više navrata optuživao Zapad za neznanje i bahatost prema Rusiji, kritizirao širenje NATO-a na istok, kao i zapadne sankcije Rusiji nakon aneksije Krima, smatrajući teritorij istočne Europe ruskom sferom interesa itd. Upravo je on 2017. neizravno usporedio raspoređivanje vojnika Bundeswehra u Litvi s Hitlerovom kampanjom na Istoku i pozvao na “politiku razumijevanja” s Rusijom (Taz.de). No, koliko su iskrene te riječi među političarima?
Nedavno je 33-godišnji glavni tajnik SPD-a Kevin Kuehnert (Kevin Kühnert), kojeg su njemački novinari nazvali “razmetnim Cvrkut-dijete”, rekao je da Njemačka ne može opskrbljivati Ukrajinu tenkovima, jer je to u suprotnosti s tradicijom poslijeratne vanjske politike Njemačke. A prije toga, čuli su od njega: “… ne želimo ohrabrivati Rusiju da djeluje potpuno iracionalno i napada druge države”. Na što su njemački novinari postavili pitanje: “Je li racionalno napadati Ukrajinu pod izlikom svih vrsta gluposti poput “Ukrajina ne postoji?” Mlađa generacija Esdeksa ne osjeća se krivom, ali je dobro ovladala ideološkom strankom. Na kraju, sami njemački promatrači traže razloge zašto Njemačka u povijesti ne opskrbljuje Ukrajinu tenkovima. “Scholz se boji imidža njemačkog tenka u istočnoj Europi. To je psihološka inhibicija koju ne može prevladati”, napisala je. Berliner Morgenpost (13.09.2022). Naravno, ne znamo sa sigurnošću što je Scholz nedavno razgovarao s predsjednikom Rusije, budući da imamo samo službene informacije. Vjerojatno je kancelar osjetio i psihološki pritisak. Podsjetit će se da je nedavno ruski veleposlanik u Berlinu upozorio da Njemačka nema moralno pravo opskrbljivati tenkove istočnom Europom nakon njemačkih zločina iz Drugog svjetskog rata. Čuli smo nešto slično od drugih glasnogovornika Kremlja.
Vodeći njemački povjesničar Heinrich Auguste Winkler (Heinrich August Winkler), inače, blizak socijaldemokratima, otvoreno govori o potrebi radikalne promjene Ostpolitik. Stoga se možemo nadati opskrbi teškim oružjem iz Njemačke tek kada Esdeci, ne riječima, već zapravo prevladaju vlastite strahove i sumnje. Ako se Njemačka oprosti od Rusije, onda to najsporije rade njemački socijaldemokrati.
