Rat u Ukrajini nikada nije bio lokalni sukob. No, unatoč opipljivom utjecaju ruske agresije ne samo na Ukrajinu, svijet još uvijek ne želi rat nazvati svjetskim ratom, boji se nazvati ga čak i ratom u Europi.
Naš pokušaj da rat u Ukrajini nazovemo Trećim svjetskim ratom, s jedne strane, neki tumače kao pokušaj privlačenja više pozornosti na neprijateljstva, kao pretjerivanje kako bismo dobili pomoć. No, s druge strane, rezultati ruskog rata protiv Ukrajine određuju budućnost desetak zemalja i mijenjaju sigurnosne sustave i politike u Europi i svijetu.
Sjedinjene Države
Za Ameriku je rat u Ukrajini i podrška naše zemlje jedan od najvećih testova vanjske politike od 80-ih godina. Možda se zato za Bidena i dužnosnike američke vlade čini logičnom i razumljivom usporedbom s Hladnim ratom. Međutim, upravo s tom usporedbom nastaje problem. Sjedinjene Države ne pokušavaju percipirati rat na nov način i pronaći nove pristupe. Oni djeluju prema određenim shemama, osobito počinju povećavati obrambeni poredak. Slijedeći njihov primjer, saveznici u NATO-u također slijede.
Sjedinjene Države sudjeluju u mnogim ratovima i same uvode trupe na teritoriju drugih zemalja. No, rat u Ukrajini prvi je put od završetka Hladnog rata, kada se dogodila agresija na demokratsku zemlju koja im je prijateljska. A razlog je razvoj ove zemlje. U Ukrajini nema građanskog rata ili terorističke borbe. I to je izazov za SAD jer je jedno poslati vojsku i podržati Afganistan ili Irak. I sasvim drugo – kada je rat otišao do vrijednosti i načela koje branite, i u zemlji koja ih je već prihvatila, koja je tražila razvoj i integraciju s Europom. Ovo je test za američku vladu i njenu međunarodnu politiku. Sada se ponašaju prema starim obrascima, ne shvaćajući da je ovaj rat potpuno drugačiji.
Za američke dužnosnike ključno je ne suočiti se s Rusijom ili pomoći Ukrajini, već oslabiti položaj Kine. A ta želja da se kineski saveznik (Rusija) učini slabijim igra okrutnu šalu sa Sjedinjenim Državama. Oni, usredotočujući se na borbu protiv Srednjeg kraljevstva, gube svoj utjecaj kao svjetski policajac i branitelj demokracije. Ne poričem njihovu veliku i važnu pomoć, ali sustavi MiG-29 i S-300 još uvijek nisu u Ukrajini. Bijela kuća je ta koja blokira njihov prijenos.
Daljnja američka politika ovisit će o ishodu rata. Jer posljednjih godina imaju samo poraze i pogrešne odluke. Ako njihova politika ne uspije, to će uvelike utjecati na ravnotežu moći u Americi. Zapravo, Oružane snage sada pobjeđuju na izborima za demokrate.
Rusija
Koliko god paradoksalno zvučalo, borimo se i za budućnost Rusije. Poraz Rusije u ovom ratu mogao bi izazvati promjenu u sustavu vlasti. Sankcije već vrše pritisak na nju, neuspjesi na frontu prisiljavaju je da započne unutarnju borbu. A poraz će stati na kraj ne samo ruskim mitovima, već i Putinu kao vođi i kao kolektivnom sustavu moći. Promjena čelnika neće značiti promjenu sustava i viziju razvoja zemlje. Ali ovo je šansa koju će Rusi dobiti prvi put od ranih 2000-ih.
Ukrajinske vlasti ne igraju rat, već brane zemlju. On ne planira neprijateljstva koja mogu odnijeti mnoge živote, poput rata za Krim. U skladu s tim, pozivi pojedinih skupina i političara na potencijalnu ofenzivu protiv Kubana ili napad na ruske gradove ostat će nečuveni. Svatko mora pokupiti / zaštititi svoj teritorij i razdoblje.
Ne treba nam kolaps Rusije na 5, 10 ili 20 manjih država. Jer to nam stvara još veće probleme i onemogućuje diplomatsko rješavanje raznih kontradikcija. Trebamo susjeda gdje je demokracija stvarnost, a ne horor priča.
Bjelarus
Bjeloruski narod je spreman boriti se za svoju slobodu. On ne podržava Lukašenkov režim. Ali on se ne može sam nositi s diktatorom kojem pomaže Rusija. Kada Ukrajina pobijedi, bit će malo prilika za Bačku, a najlakše je pobjeći. Ukrajina može postati vanjska pomoć i vanjski pritisak na Lukašenka koji će pomoći Bjelorusima. Nismo pomogli oporbi u 2020. godini, ali sada nemamo nikakve veze s ilegalnim vlastima naših susjeda. Nismo vezani opskrbom naftom, strujom, a Bjelorusija više nije platforma za pregovore.
Nitko neće zaboraviti ili oprostiti da je Lukašenko dopustio da se mirni ukrajinski gradovi granatiraju s teritorija Bjelorusije i stvaranje baza za Ruse. Stoga će definitivno doći do određenog udarca Lukašenkovom režimu. Glavna stvar je da je bjeloruska oporba spremna preuzeti odgovornost kada se takva prilika pojavi.
Litva, Latvija, Estonija
Litva, Latvija, Estonija, a slijedi Poljska, sljedeće su zemlje koje bi Rusija mogla uhvatiti “za tri dana” ako Ukrajina izgubi. Svjesni su da njihove vojske nisu u stanju odoljeti ni tako dugotrajnim oružanim snagama Ruske Federacije.
Čak i nakon velikih gubitaka u Ukrajini, Rusi su u stanju svečano marširatim Baltičke zemlje i provedite malo više vremena na Poljskoj. A peti članak NATO-a možda jednostavno neće imati vremena za rad. I nekoliko tisuća američkih vojnika u Poljskoj neće pomoći. Budući da što više Rusa Ukrajinci uništavaju na našoj zemlji, to je vjerojatnije da će se ove četiri zemlje riješiti borbi na svom teritoriju.
A tu su i Moldavija i Gruzija, koje su već patile od ruske agresije, ali sada ne podržavaju Ukrajinu. Oni imaju na svom teritoriju kvazi-republike koje je stvorila Ruska Federacija, ali ne poduzimaju nikakve aktivne akcije za rješavanje tih problema. A ako počnu poduzimati barem neke korake, onda tek nakon pobjede Ukrajine. Bez nje se integritet tih zemalja neće vratiti. A u slučaju poraza neće biti neovisne Moldavije i Gruzije.
Europa
Zemlje kontinenta već dugo žive napeto. S jedne strane, u civiliziranom svijetu rat je prestao biti način postizanja cilja. A biti dio eurozone sada je mnogo važnije od veličine vojske i njezine borbene sposobnosti. S druge strane, nemoguće je u potpunosti odbaciti vjerojatnost neadekvatnog diktatora koji se želi boriti. U Europi se smatralo da su posljednji diktatori na kontinentu nestali krajem 80-ih.
Još početkom 2000-ih ruski diktator bio je cijenjen kao mladi reformator, a činjenica njegovog rada u okupiranoj Njemačkoj smatrana je prilično plusom. Europski čelnici pomogli su u stvaranju diktatora, ali sada ga se sami ne mogu riješiti. Pokazalo se da je jedina koja se s njom može nositi “korumpirana zemlja” s “neadekvatnom moći”, kako su prije nekoliko mjeseci rekli europski političari o Ukrajini i njezinoj moći.
Rusija neznatno uništava europski sigurnosni sustav, kako gospodarski tako i vojni. Uspjela je razoružati kontinent, lišivši Europu jedinstva. A ako Rusija pobijedi, Europska unija ima sve šanse da se raspadne.
Treći svjetski rat
100 milijuna ljudi u opasnosti je od gladi zbog ruskog rata protiv Ukrajine, milijuni će sigurno izgubiti svoje domove, desetke milijuna svojih prihoda, a svjetsko gospodarstvo će pasti. Sjedinjene Države i Europa službeno ne priznaju, ali sigurno razumiju da je Treći svjetski rat trenutno u tijeku i aktivni su sudionici. Izgovori da će emocionalne izjave o Trećem svjetskom ratu samo povećati stupanj napetosti mogu se razumjeti, ali se ne mogu opravdati i adekvatno argumentirati.
Dugo se može dokazati da se odvija samo ruski rat protiv Ukrajine, a to će biti istina. Ali svaka bitka i novi dan jasnije pokazuje da se Ukrajinci bore ne samo za svoju slobodu i zemlju.
U suvremenom svijetu čini se da su pojmovi kao što su “rat za teritorij” potonuli u zaborav, to je rudiment dvadesetog stoljeća. I samo se diktatori i autoritarni režimi usredotočuju na takve ratove. Za njih je teritorij potvrda veličine. A za moderne zemlje važni su utjecaj i gospodarstvo, sloboda i vrijednosti, koje omogućuju razvoj i kontrolu različitih sfera. Rusija želi ne samo teritorije, već i veći utjecaj na svjetsku politiku i sigurnost. Neće stati u Ukrajini ako ga ne zaustavimo. Stoga je Ukrajina, a ne NATO, postala štit Europe i branitelj demokratskih vrijednosti.
