Dugo vremena, od osme godine, imena njemačkih zapovjednika nisu postala svjetski poznata. Takvo stanje stvari nesvjesno je ispravio viceadmiral Kaev-Achim Schönbach, vrhovni zapovjednik (sada već bivši) njemačke mornarice. Njegovo ime bilo je posebno glasno u Ukrajini, međutim, bilo je popraćeno ne manje kletvama samoglasnika.
Koji “poznati” njemački viceadmiral? On je 21. siječnja, komentirajući rusko-ukrajinski sukob na konferenciji u indijskom Institutu manoharskih obrambenih studija i analiza, nazvao strahove Zapada od ruske invazije na Ukrajinu “besmislicom”. Razvijajući svoje mišljenje, Schoenbach je objasnio: “Zapravo, on (Putin – ed.) želi biti poštovan. I, moj Bože, pokazivanje poštovanja je tako malo, da zapravo ne košta ništa. Prilično je lako pokazati poštovanje koje zahtijeva i vjerojatno zaslužuje.”
Već bi ta priznanja “zasluga” agresivnog ruskog diktatora bila dovoljna za međunarodni skandal. No, viceadmiral se nije zaustavio i pozvao da se pomiri s činjenicom da će Krim zauvijek ostati ruski. “Ne postoji Krimski poluotok, on se nikada neće vratiti… to je činjenica”, rekao je Schoenbach.
Video snimka tih izjava viceadmirala pogodila je internet, a za nekoliko sati Schönbach je postao “YouTube zvijezda”.
Čast i pohvala Bundeswehru i njemačkoj vladi općenito, reagirali su munjevitom brzinom: ogradili su se od izjava viceadmirala i odmah ga smijenili. To je donekle ublažilo sukob, ali ga nije u potpunosti uklonilo.
U pokajniku Tweets Sam viceadmiral izrazio je žaljenje zbog svojih izjava. Uvjeravao je da njegove izjave dane na konferenciji u Indiji odražavaju samo njegovo osobno mišljenje u to vrijeme, a ne stajalište Ministarstva obrane Savezne Republike Njemačke. “Bezbrižno, pogrešno procijenio situaciju, nisam to trebao učiniti. Ovdje se nema što tumačiti, to je bila očita pogreška”, rekao je Schoenbach.
Moglo bi se vjerovati u iskrenost ovog kajanja, kao iu činjenicu da je to mišljenje svojstveno samo njemu, a ne širokom rasponu njemačkih vojnika, političara, javnih osoba itd., Ako ne i za berlinskog generala, opetovano potvrđeno akcijama po ruskom pitanju. Od sprječavanja Ukrajine da dobije NATO MAP na samitu u Bukureštu 2008.
Stoga se postavlja logično pitanje: bi li reakcija njemačkih vlasti bila jednako odlučna da Schoenbachove izjave ne vide cijeli svijet? Zar nisu postali “neoprezni” pljusak iz razgovora koji se vode na marginama moći? Ili, izgubivši mjesto zapovjednika mornarice, nije li Schönbach dobio početni kapital za daljnju političku karijeru?
Oni koji prate njemačku politiku i javno mnijenje nisu mogli ne primijetiti da donedavno Nijemci nisu ozbiljno shvatili rusku prijetnju. Štoviše, neko vrijeme (naime tijekom predsjedničkog mandata Donalda Trumpa) vjerovali su da Washington skriva mnogo veću opasnost od Moskve. Uostalom, Rusija je nafta i plin, odnosno toplina u domovima i gorivo na benzinskim postajama. Pa zašto se svađati, bolje surađivati, graditi Nord Streamove zajedno.
Krajnje lijeve i krajnje desne njemačke stranke bile su posebno proruske. Na primjer, antiimigrantska “Alternativa za Njemačku” pjevala je uglas sa strankom Ljevica o potrebi prijateljstva s Rusijom, o ukidanju sankcija, koje Ukrajina duguje sebi itd.
Proruske ideje nisu bile strane određenom dijelu njemačke stručne i znanstvene zajednice. U tom kontekstu, želim vam reći o jednom od naših bivših suradnika Romanu Dubaševiču. Rodom iz Lavova i odavno se preselio u Njemačku, sada radi kao profesor na Sveučilištu u Greifswaldu. Nakon nekoliko godina suradnje, naša se publikacija morala zauvijek oprostiti od njega u ljeto 2014. godine. To se dogodilo nakon članka koji je Dubasevich poslao o događajima u Donbasu, u kojem on zapravo relativizira zločine ruskih agresora i također poziva Ukrajince da se ne opiru. Sve teze su, naravno, umotane u omot maksima, eufemizama, referenci na izjave teoretičara postmodernizma i strukturalizma. Ali iz toga njihova suština nije postala manje kapitulantna.
Čak i nakon Ilovaiska, MH-17, DAB, Debaltseva, Roman Dubasevich nije promijenio svoj stav. Danas ga se pridržava, o čemu svjedoči i njegova svježa objava na Facebooku. Da biste citirali izvadak iz njega:
“Dakle, teži li balansiranje na rubu ponora, gotovo izvjesne perspektive katastrofe, više od ustupaka koje Rusija očekuje? I zašto Zapad, koji voli biti optužen za oprez i “izdaju”, očito odustaje od suočavanja s tom opasnošću puno bolje od zemlje koja će biti prva pogođena? Geopolitička neutralnost Ukrajine, poseban status Donbasa, pa čak i pseudoizbori izgledaju izuzetno bolno, nemogućeu koracima. Pogotovo u pozadini već strašne cijene plaćene za rat u Donbasu i navijanje za civiliziranu budućnost Ukrajine. U isto vrijeme: nisu li oni najdalekovidnija reakcija, s obzirom na strašnu cijenu koju je Ukrajina već platila? Najbolja lekcija iz tragičnih događaja do sada? Nije li sposobnost prihvaćanja složenog kompromisa manifestacija istinske političke zrelosti i europske subjektivnosti? I ne bi li dao barem neku šansu da izbjegne opetovano masovno krvoproliće, ekonomski i društveni kolaps? Za tako priželjkivano smanjenje napetosti i povratak u nesavršeno normalno stanje, u mirne poslove? Zašto dopustiti da skromne šanse za dugu, mirnu političku igru teže manje od zajamčene katastrofe?”
Dao sam tako poduži citat kako bi naši čitatelji razumjeli kako razmišlja određeno znanstveno okruženje na Zapadu, koje se misli onda bacaju na društvo. Dakle, noge ove politike smirivanja agresora, poziva na “poštivanje Putina”, da svi ustupci koje Rusija zahtijeva, rastu. I tada Nijemci imaju super-svijetli primjer iz svoje povijesti, na koji iz nekog razloga apeliraju samo kada je potrebno opravdati suradnju s Rusijom. I to samo do godina okupacije Trećeg Reicha SSSR-a. Zar doista nema paralele u glavama njemačkih političara s vremenima prije Drugog svjetskog rata i u prvim godinama rata.
Godine 1938. u Münchenu su se zapadne sile tješile nadom da će Hitler biti zadovoljan austrijskim Anschlussom i aneksijom dijela Čehoslovačke, kažu, neka utaži apetit. Godine 1939., Francuska i Velika Britanija nisu spriječile Treći Reich da okupira Poljsku, pa, jer je to Hitleru definitivno dovoljno za sreću. Sjedinjene Države dugo se nisu htjele miješati u rat u Europi, sve dok nisu shvatile da sve neće biti ograničeno na jedan kontinent.
Svojedobno je Anatole Lieven, britanska politologinja, spisateljica, profesorica na Sveučilištu u Cambridgeu, tijekom jednog okruglog stola dala takvo objašnjenje zašto mnogi na Zapadu reagiraju prilično tromo na rusku agresiju u Ukrajini. “Nismo se borili za Ukrajinu 2014. godine (kao u jednom trenutku i za Gruziju), ali Rusija nije u potpunosti zauzela jug i istok Ukrajine, iako je to lako mogla učiniti. Pod bukom se razvio vrlo prikladan prešutni sporazum: ne štitimo one koje napada Rusija, a Rusija ne napada one koje ćemo braniti”, objasnio je profesor.
Toliko je to cinično, ali iskreno. Kažu da Rusija tamo napada razne Ukrajine, Gruziju, Bjelorusiju, Moldaviju. Šteta za njih malo, možemo suosjećati, ali nećemo ih puno braniti, jer nam ionako ništa ne prijeti, Rusija nikada neće prijeći određenu “crvenu prugu”. Je li to stvarno slučaj? A što su onda masovni kibernetički napadi na vladine portale u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, politička ubojstva u Salisburyju, Londonu i Berlinu, eksplozija skladišta streljiva u Češkoj, otmica vojnog osoblja s pograničnog estonskog teritorija itd. Da, još nije došlo do otvaranja agresije na članicu NATO-a, ali sve se događa prvi put. Štoviše, Kremlj već ima veliko iskustvo u provođenju “hibridne invazije”, a, na primjer, u baltičkim zemljama, koje su članice NATO-a, ima dovoljno ljudi koji su povoljni za Rusiju i mogu savršeno poslužiti kao “topovsko meso”.
Unatoč svemu što je rečeno, pozivam naše čitatelje da Njemačku ni na koji način ne smatraju našim neprijateljem. Ni otvoreno ni latentno. Treba se samo prisjetiti kako je Berlin podržavao Euromaidan, kako je tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Gido Westerweller ne samo posjetio stanovnike Maidana, već je odatle organizirao izravnu aktivaciju na prvom njemačkom kanalu, tijekom kojeg je pozvao cijeli zapadni svijet da pomogne Ukrajincima koji traže slobodu i demokraciju. Njemačka je svojevoljno prihvatila ranjene aktiviste Majdana i borce ATO-a na liječenje, osigurala milijune bespovratnih sredstava za potporu reformskom procesu u Ukrajini. Angela Merkel snažno je branila sankcije protiv Rusije zbog aneksije Krima i agresije u Donbasu. Moskva još uvijek ne može oprostiti bivšem kancelaru što nije dopustila ruskom planu da provede sporazume iz Minska, koji su predviđali provedbu prvo političkog dijela, a tek onda sigurnosnog dijela.
Stoga, anti-Merkel akcija poput Danke, Frau Ribbentrop! Nema potrebe organizirati nešto slično ni sada, bez obzira na to koliko smo ogorčeni pozicijom Berlina koja je već pod kancelarstvom Olafa Scholza. Iako je još uvijek potrebno kritizirati njemačke čelnike, ali konstruktivno i bez uvreda. Da im dokažemo da politika popuštanja dovodi do slijepe ulice. Da Moskva razumije samo jezik sile i ustupke doživljava kao slabost protivnika i kao poticaj za daljnji pritisak. To “iskazivanje poštovanja” Prema Putinu zapravo je skupo, nevjerojatno skupo, pogotovo jer on to ne zaslužuje.
Nedavno, u sporu na Facebooku, moji prijatelji susreli su zanimljivu metaforu: Njemačku u opisanoj situaciji treba percipirati kao dobrog policajca, a zli policajac su Sjedinjene Države ili Velikii Britanija. Potonji daju oštre izjave protiv Moskve, opskrbljuju Ukrajinu oružjem, a Njemačka pokazuje Rusiji određenu dobru volju. Ali i zli i dobri policajci pokušavaju postići zajednički cilj – obuzdati kriminalca, a to je u ovom slučaju Rusija.
