“Otišao sam u krevet na nekoliko sati noću, zatvorio oči i pomislio da će, ako me ruski projektil pogodi, to biti dobro. Jer ću umrijeti u snu. Tada sam se probudio i shvatio da me ništa nije ubilo, pa ću raditi svoj posao – spašavat ću ljude”, govori anesteziolog Elizar Grankov Zoryani Vareni o radu u bolnici u Mariupolju u prvim tjednima nakon ruske invazije.
– Vi ste iz Donjecka, a 2014. preselili ste se u Mariupol. Tijekom ruske invazije, jeste li se osjećali isto kao i prije osam godina?
– Ne, to su vrlo različite stvari, jer tada, 2014. godine, nije bilo jasno što se događa, što je Rusija. Bilo je nereda, bilo je Krima, borbi u nekoliko gradova, ali ne u takvim razmjerima. I ova godina je bila potpuno drugačija. Čak i prije 24. veljače, napetost je bila vrlo, vrlo visoka. Osam godina sam imao osjećaj da će jednog dana početi rat, ali ni sam nisam želio vjerovati u to. Nadao sam se da će Putin umrijeti. Nisam vjerovao da će se ljudi u Rusiji samo pretvoriti u naciste i čudovišta.
– Sjećate se okupacije Mariupolja 2014. godine? Kako se to promijenilo od tada?
– Mariupol tada nije bio okupiran, kao što je sada. Različite separatističke skupine, zajedno s ruskom vojskom, dugo su pokušavale zauzeti grad, ali tada je formirana Azovska pukovnija, koja ga je, zajedno s drugim jedinicama ukrajinske vojske, jednostavno oslobodila mjesec dana kasnije. Grad gotovo da nije oštećen, uništeno je samo nekoliko zgrada.
Kad sam počeo živjeti u Mariupolju prije osam godina, izgledalo je kao svaki postsovjetski grad. Tijekom tih osam godina sve se gradilo iznova, gradili su se parkovi, ceste, popravljale sve bolnice. Bilo je mnogo igrališta za djecu. Tijekom godina Mariupol je postao jedno od najboljih mjesta za život.
Ako je 2014. godine postojao veliki postotak ljudi koji su podržavali Ruse, onda je osam godina kasnije bilo izoliranih slučajeva. Ukrajina je pokazala kako Mariupol može izgledati, a 100 km do Donjecka, koji se, čini se, smrzao 2014. godine. Razvili smo se, i Donjeck, naprotiv, čak i sada gledam što se tamo događa, vidim da se grad urušava i bez vojne intervencije. Samo se sruši.
– Kako se osjećate sada kada je Mariupol uništen? Tuga, mržnja, agresija, nostalgija?
– Imam mješavinu osjećaja. Svi oni koje ste spomenuli, i nostalgija, i žaljenje, ali najživlji osjećaj je mržnja prema svemu što su Rusi učinili s našim životima. Napredovali smo, živjeli, putovali, zarađivali novac, samo smo živjeli. Postajalo je sve bolje i bolje. A sada je sve nestalo, sve nam je oduzeto.
Putin i njegova pratnja ne doživljavaju Mariupol ili bilo koje druge gradove kao mjesto za život, žele teritorij, žele više teritorija na karti i to je to. I obični Rusi za mene… Zanijemili su. Pametni ljudi napustili su Rusiju, a biomasa je ostala, koja sluša televiziju i sanja o veličini svog naroda. Iste metode kao u Njemačkoj 1930-ih sada utječu na mozak običnih Rusa.
– Gdje ste pronašli početak ruske invazije?
– Dežurao sam u bolnici i oko 5:00 ili 5:30 čuo sam neke bljeskove. Počeo sam čitati vijesti, što je rekao predsjednik Ruske Federacije, a pola sata kasnije počela su nam dolaziti hitna pomoć i počeli smo raditi – spašavati ljude.
– Odnosno, hitna pomoć počela je pristizati u bolnicu doslovno u prvom satu rata?
– Rusi su 24. veljače pogodili sve vrste vojnih ciljeva, ali ne uvijek. Obični ljudi postali su žrtve u svojim domovima.
Po struci sam anesteziolog i pohađao sam mnogo različitih tečajeva, uključujući vojsku. Imam puno prijatelja u vojsci. Bio sam spreman, ali to nije bio dan, ne dva, ali cijelo vrijeme dok smo bili tamo, imali smo desetke, desetke operacija svaki dan, ne znam točno koliko, nitko to nije izbrojao. Stoga se nitko na svijetu ne može pripremiti za takvu masu ranjenika.
– A “cijelo vrijeme” je koliko?
– Bio sam u bolnici od 24. veljače do 12. ožujka. I sljedeća tri dana u ruskom zatočeništvu. 15. ožujka uspjeli smo pobjeći s nekoliko prijatelja.
“Kako su te uhvatili?”
– Rusi su napredovali sa svih strana, naša bolnica je bila na rubu grada. Prije nego što su nas napali, uništili su sve zgrade oko bolnice, sve kuće. Nastavili su ispaljivati minobacače, tuču, rakete, avione, sve. I s prozora moje bolnice, vidio sam deveterokatnice kako gore. Posebno su ostavili našu bolnicu relativno netaknutom, jer ih također treba liječiti. Kada je sve uništeno i naše područje se više nije moglo braniti, ukrajinska vojska povukla se u grad. Rusi su se samo vozili u tenkovima, pokušali su krenuti dalje, naša vojska je uništila njihove tenkove, ali su zauzeli opožarena područja oko nas.
– Jeste li liječili Ruse?
“Imali smo ruske vojnike s prijelomom udova i svakakvim ozljedama. Liječnici bi trebali liječiti sve ljude bez obzira na rasu, nacionalnost ili Još nešto. Ali nisam ih dirao. Iako da je mitraljez uperen u mene, obavio bih svoj posao, što da kažem.
Moglo bi se reći da kombiniram dvije osobnosti. Jedan je da sam liječnik. Kad sam na dužnosti u bolnici, moram raditi svoj posao, spašavati ljude. Ali kao druga osoba, kao Ukrajinka, neću spasiti niti jednog ruskog vojnika. Naprotiv, spreman sam na sve, spreman sam ubiti.
“Jesi li se bojao?”
– Sada se bojim smrti, budući da već nekoliko mjeseci živim u prilično mirnim uvjetima. Da, postoje rakete, sirene, ali ne i dovraga koji je onda. Onda, u bolnici, nismo osjećali strah. Kada sve stalno eksplodira, ne znate gdje će biti sljedeća eksplozija i hoće li vas raketa pogoditi. Ovo je slučajnost. Netko se sakrio u stan ili podrum i tamo umro, a netko je mogao sigurno hodati ulicom. Noću sam otišao u krevet na nekoliko sati, zatvorio oči i pomislio da će, ako me ruska raketa pogodi, biti dobro. Jer ću umrijeti u snu. Onda sam se probudio i shvatio da me ništa nije ubilo, pa bih radio svoj posao – spašavao ljude.
– A kakvi su to bili ruski vojnici? Ugovorni radnici ili ročnici?
– Nas, liječnike, zarobili su profesionalni vojni djelatnici. To je bilo vidljivo po njihovom naglasku i po načinu na koji su se odijevali. Ali kad su otišli, ušlo je topovsko meso. Vidio sam puno uplašenih ljudi koji su upravo odvedeni s ulice, iz Donjecka. Uhvaćeni su u drugim gradovima, dobili su oružje i rekli im da idu, “ako ne odete, ubit ćemo vas.” Vidio sam prazninu u njihovim očima, ali bilo je i mnogo ljudi koji su otišli ubiti sa zadovoljstvom. Također su rekli da je Donbas bombardiran osam godina Ukrajinaca, ali to su bajke za Ruse iz Sibira, možda iz Moskve.
Kad je naša bolnica zarobljena, jedan policajac, ne znam točno tko je to bio, pregledao je cijelu zgradu, prošetao okolo, pregledao sve da se sjete. Pitao sam ga mogu li ići kući jer imam malo dijete. Nasmiješio se i rekao da, naravno, mogu, ali onda me “Azov” može ubiti. Tako nam je indirektno rekao, liječnicima, da će nas, čim odemo, ubiti. Jer nijedan “Azov” više nije bio tamo, samo Rusi.
– Jeste li pokušali razgovarati s vojnicima koji su vas zarobili?
“Da, pokušao sam, zašto ne probati?” Većina nije ništa rekla, drugi su rekli da su Ukrajinci ubijeni osam godina, da Ukrajina ne postoji kao država, da je Ukrajina Rusija. Oni su stvarno kao zombiji, bez obzira koliko zabavno izgledalo, oni su samo zombiji.
“Jesi li imao priliku pobjeći?”
– Vjerojatno je bilo moguće otići nekoliko dana nakon početka invazije. Ali nismo otišli jer sam bio potreban kao liječnik. I, iskreno, nitko nije mogao ni zamisliti da Rusi mogu uništiti pola milijuna grada. Mislili smo da rat ne znači uništiti sve. I oni su uzeli i uništili. Čak i prije rata, rekao sam da se Mariupol može dobiti samo ako je uništen, ali nisam mogao vjerovati da to stvarno mogu učiniti.
– Koji je bio početak ruske okupacije? Jeste li svjedočili ratnim zločinima? Jeste li vidjeli automobile snimljene na ulicama s natpisom “Djeca”?
– Da, vidio sam to, govorio sam o svemu što sam vidio, tužiteljstvu, UN-u, Human Rights Watch i druge organizacije. Dao sam iskaz nadležnim vlastima o tome što su Rusi radili.
Mogu vam dati primjere. 12. ožujka, u 10 sati u Matroševoj ulici, vidio sam s prozora šestog kata kako su Rusi upucali tri automobila, ubili barem nekoliko ljudi i ranili još nekoliko, a onda smo spasili te ljude na operacijskom stolu.
Ako ste čuli da su Rusi uništili rodilište u Mariupolju, onda znajte da su odatle prevozili žene u trudovima k nama. Znali su da imamo žene, imamo djecu, imamo puno pacijenata, ali to ih nije spriječilo da našu bolnicu pretvore u vojni objekt. Sa svog teritorija ispalili su tenkove i tuču prema gradu, sakrili se iza naše bolnice, pucali i vratili se natrag u dvorište. Uvijek je bilo oklopnih transportera i tenkova. Nikad ukrajinska vojska nije uzvratila na našu bolnicu.
To objašnjava tko je tko.
– Pričali ste o trudnicama koje su vam dovezene iz rodilišta, koliko ih je bilo?
– Oko 10, u roku od tri dana uzeli smo oko 10 poroda.
– Bio je ožujak, bilo je –10 stupnjeva, kako je izgledao život u bolnici?
– Imali smo dizelski generator, pa kad u gradu nije bilo svjetla, imali smo ga i radili. Morao sam operirati ljude, postojali su uređaji za umjetno disanje. Ali nismo imali prozore, svi su bili nokautirani početkom ožujka, morali smo ih pokriti kartonskim kutijama, madracima, svime što je bilo. Bilo je jako hladno. Toliko hladno da je norma bila 3-4 para hlača, nekoliko majica, džempera, jakni. I na vrhu covid kombinezona.
Nismo imali dovoljno mjesta u operacijskoj sali. Operirali smo jednu stvar, odmah smo morali učiniti sljedeću, a jednostavno nismo imali kamo otići. Bilo je neophodno. prebaciti ljude uz stepenice na različite katove. Nosili smo ih gdje god je bilo mjesta, bolnica je bila puna.
– Kako ste došli do hrane i lijekova?
U prvim danima rata uspjeli smo kupiti puno proizvoda u trgovinama, oni su tada još radili, čak je bilo moguće platiti karticom. Mnogi su donijeli lijekove. Neki liječnici, farmaceuti su ih upravo donijeli iz ljekarni, i sami smo otišli u lokalne ljekarne i odatle uzeli sve što se moglo uzeti, sve što nam je trebalo. Ali kad sam pobjegao iz grada, iz bolnice, gotovo da više nije bilo lijeka.
– Koji su bili posljednji dani u bolnici prije ulaska Rusa?
– Do 10. ožujka ukrajinski vojnici i volonteri svakodnevno su donosili hranu, vodu i lijekove. Kasnije, kada je naše područje bilo jako granatirano, nitko nije donio ništa tamo. Počeo je veliki problem s vodom. Isušili smo ga iz grijanja, iz cijevi. Sačuvali smo svaku kap najbolje što smo mogli jer je to najvažnija stvar koja bi mogla biti.
Čak sam našao četiri boce s vodom od pet litara u jednoj od soba da zalijem cvijeće. Nije bilo svježe, ali ništa, mogao si piti. Što se tiče hrane, nismo prezirali meso koje je kasnilo. Pirjali su se i jeli, jer su morali jesti barem jednom dnevno. Potrošili smo puno energije. Kad sam izašao iz zatočeništva, izgubio sam preko 10 kg težine, što je oko 10%.
“Što je bilo najgore za tebe?”
– Jedan od najtežih dana bio je 28. veljače, kada nam je dovedeno prvorođeno dijete. Pokušali smo ga spasiti, oživjeti, ali to nije pomoglo, kao što kažemo: rane nisu bile nespojive sa životom. A onda, do 15. ožujka, bilo je puno djece, ja sam osobno izvodio operacije s desetak. Dogodilo se da su doveli već mrtvu djecu. Majke su dovele. Istog dana, gotovo istodobno dva. Jedan je imao 2 godine, drugi 8 mjeseci. Prvi je bio nakon što je pored nas bačena zračna bomba, razbijeno je puno stakla, a dijete je ovim staklom gotovo prepolovljeno.
Bio je vrlo malo dijete.
Čak je i liječnicima vrlo teško izdržati takvu situaciju: dijete je ubijeno i majka koja moli za pomoć. Ali nitko joj nije mogao pomoći. I gotovo istodobno s njom utrčava druga majka, ima nešto umotano u tkaninu, ruke u krvi, vidim, dijete ima odvojeno odrezanu ruku, vidim rebra, a ona moli: liječnika, učinite nešto. I nisam mogao ništa učiniti.
U tom trenutku, kao osoba, kao liječnik, kao otac svog djeteta, nisam se bojao ničega, bacio sam cigaretu koju sam pušio u lice ruskog okupatora. Nije me bilo briga hoće li me upucati. Oni će biti upucani onda strijeljani, ako ne. Neka bude tako.
– Kako ste uspjeli pobjeći iz zatočeništva?
“Bio sam u bolnici, nisam vidio obitelj tjedan dana, nije bilo veze, nisam znao što da radim.” Htio sam ići kući, brat je došao po mene, a kad smo se htjeli preseliti, stigli su ruski tenkovi i nismo mogli nigdje stići. Ostali smo u bolnici. Moj brat je također pomagao ljudima. A onda je došla moja majka, jer su njena dva sina otišla negdje i nestala, tako da više nije marila za sebe, samo nas je htjela pronaći. I ona nas je pronašla. I mi smo zapravo zarobljeni, moj brat je služio u vojsci. Pogledali smo kroz prozor, što se događalo, i vidjeli smo da negdje ljudi nešto pripremaju, da je pored nas nekakav život. I bili smo kao zaseban svijet, nismo mogli izaći iz bolnice jer bi nas samo upucali. I bilo je stotine ili tisuće ljudi u bolnici u to vrijeme, ne znam točno koliko. I svi su otrčali do tog auta jer su bili gladni, tamo je bila velika gužva i teško su ga kontrolirali. I u tom trenutku, shvatio sam da sada samo trebam ustati i izaći. Uzeo sam bocu vode od 5 litara, uzeo prijatelja, brata, mamu, i samo smo tiho izašli iz bolnice. Usput smo prošli pored desetaka ruskih vojnika s mitraljezima. I samo smo išli korak po korak. Ispale su nam medicinske haljine jer nam ne bi nedostajalo. Kružili smo gradom, vidjeli da je sve uništeno, vidjeli mrtve ljude, vidjeli spaljenu rusku opremu i otišli kući na neko vrijeme. Onda smo išli prema Berdyansku, bilo je puno automobila, ljudi su napuštali grad jer su Rusi pristali na humanitarni koridor. Stigli smo do Zaporožja.
– Mislite li da će ikada biti moguće živjeti u Mariupolju, je li moguće obnoviti ga ili je već mrtav?
– Ovo pitanje je filozofsko. Za mene, u Mariupolju, u gradu u kojem sam živio, više nikada neće biti isto. Ne može se oživjeti. Ali ako se obnovi, to će biti drugi grad. Ne treba ga obnavljati, mora se graditi iznova. Ali prvo ga morate pustiti. Onda morate razmisliti što dalje. Kao liječnik također mogu puno vjerovati, ali kad imam pacijenta, moram ga liječiti. Vjerujem da će preživjeti, ali vjerovati je jedno, a učiniti nešto da preživi je drugo.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u okviru projekta suradnje između nas i Poljakado sada Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Pół roku wojny w Ukrainie. Rosjanie mogli Mariupol zdobyć, tylko go niszcząc
