Viši poručnik izraelske obrambene vojske (IDF) Maxim P. imao je još mjesec i pol dana prije isteka ugovora, kada je započela ruska invazija na Ukrajinu. Služio je pet godina i odmah pokrenuo pitanje prijevremenog raskida ugovora – kako bi što brže otišao u obranu zemlje u kojoj je rođen.
Maxim govori o svom životnom putu, boreći se od 7. travnja 2022. protiv ruskih osvajača u Khersonovom sektoru fronte.
Maxim je rođen u gradu Bar, regija Vinnytsia u Ukrajini. U srpnju 2015. vratio se u Izrael u dobi od 22 godine. Sada ima 29 godina, nije oženjen. Njegova židovska majka živi u Ramat Ganu, a otac mu je sada u Bariju.
Prije repatrijacije, Maxim je diplomirao na Yaroslavu Akademiji za mudro nacionalno pravo u Harkivu. “Harkiv je poseban grad za mene”, kaže on.
U travnju 2017. uvršten je u IDF i ostao je na časničkim tečajevima, viši poručnik u inženjerskim snagama (“Gandasa Kravit”). Godine 2019. i 2021. sudjelovao je u borbama podjele Golani na području zasebne ograde u Pojasu Gaze protiv terorista Hamasa.
“Imam mnogo poznanika iz gradova Ukrajine koji su bombardirani, mnogo prijatelja među ukrajinskim časnicima koji sada služe u vrućim područjima. Očito je da Rusi pucaju na civilnu infrastrukturu u gotovo 90 posto slučajeva, a mnoga djeca i žene pate od toga”, objašnjava Maksym svoju odluku da krene u rat za Ukrajinu.
U izraelskoj obrambenoj vojsci pitanje smanjenja roka njegovog ugovora nije brzo riješeno. “Nitko mi nije govorio ‘ne idi!'” Ali pozvali su na zdrav razum – kažu, “zašto vam je to potrebno”. Istodobno, nitko nije stavio nikakve zabrane”, kazao je mladi časnik. Na kraju je pušten iz izraelske vojske samo dva tjedna prije datuma isteka ugovora.
Odlazeći u Ukrajinu, policajac je o svom trošku potpuno kupio svo streljivo – kacigu, pancirku, tanjure za neprobojni prsluk, lijekove. Prema njegovim riječima, krajem ožujka izraelske prodavaonice vojnog streljiva već su bile poluprazne – prodavači su rekli da mnogi odlaze u Ukrajinu i kupuju cijele setove, uništavajući zalihe trgovina.
“Reći ću lijepu riječ o našim trgovinama vojnog streljiva: kad sam saznao da idem u Ukrajinu, sami su ponudili dobre popuste. Ljudi su reagirali i pokušali pomoći kada su saznali da idem u Ukrajinu”, rekao je.
U početku je Maxim na internetu tražio kako stranac može doći do fronte. U veleposlanstvu Ukrajine rečeno mu je da se imenovanje odvija na licu mjesta, samo idite u Ukrajinu. Na kraju je pristao preko poznatih volontera. Letio je kroz Varšavu. Usput je kao vozač pomagao i u vožnji automobila s lijekovima iz Poljske preko granice.
Podjela na određenu borbenu jedinicu bila je sljedeća: “Razgovarao sam preko prijatelja, napisao životopis, poslan je u stožer, navečer je pozvan na razgovor licem u lice, pitali su ga – jeste li, možete li se to i to učiniti? Odgovorio sam – da, mogu, ali trebat će mi pomoć. Slažete li se da nam idete pomoći? Da. “Onda kreni u sedam ujutro, budi spreman.”
Kao rezultat takvog intervjua, poslan je u južni smjer – u Khersonov dio fronte. Čisto u vojnoj specijalnosti u IDF-u – iu statusu stručnjaka koji će podučavati i pokazati što da radi.
“Stepa regije Kherson i pustinjskih područja u blizini sektora Gaze donekle su slične – što se tiče snimanja, ovo je vrlo otvoreno područje, iako ima manje pijeska. Postoji topliji smjer za artiljeriju. Stepa i mnoga otvorena područja ne dopuštaju uspješnu ofenzivu. Ali tamo gdje smo uspjeli potajno ući i napraviti im (ruska vojska. – Sh. B.) prljave trikove – jesmo. Ali oni se ne penju na divljanje, štite ljude, rade vrlo bezglavo”, kaže Maksym.
Prema Maksymu, čak je imao kontrast nakon izraelske vojske – jer “ovdje zapovjedništvo više trese za svoje dečke. Išli smo na jedan izlaz (na stražnji dio neprijatelja. – Sh. B.) i po povratku nas je osobno dočekao borac. Prešao je granicu kontakta s oružjem da bi nas dočekao s izlaza. Ljudi su zbrinuti. Nitko s bajunetnim nožem u zubima ne trči po spremniku, sve se radi ispravno kako bi se spasilo osoblje i nanijela maksimalna šteta neprijatelju.”
Nadalje, priča o Maximu P. u prvom licu.
“Ovdje sam kako bih obavio vrlo specifičan posao. Moje znanje nakon izraelske vojske izjednačava se sa znanjem o specijalnim snagama. To je sabotaža i izviđački rad i provedba inženjerskih zasjeda s potkopavanjem. Izraelsko iskustvo i izraelsko mentalno učenje vrlo su korisni.
U Izraelu smo vrlo dobro pripremljeni. U činu časnika nučenje se događa za trošenje. Postoji dvotjedna imitacija neprijateljstava, do te mjere da vam nešto “leti” dok spavate. Prema pravilima, san nakon takve “bijele noći” je najmanje 9 sati, ali dobili smo samo 6-7 sati, posljednji sokovi su istisnuti iz nas kako bi se što mentalnije pripremili za pravi rat.
Što moji drugovi misle o meni ovdje? Osoba koja nikome ništa ne duguje došla je pomoći u takvoj situaciji. Samo sam rekao, dečki, dajte mi malo posla. Završimo ovaj rat brže i vratimo se normalnom životu. Bez rasizma, tretiraju me s velikim poštovanjem.
Ovdje razgovaram s vojskom i ljudi se razumiju – moramo raditi kao u Izraelu u vojsci, moramo biti jaki i neovisni kao Izrael, trebamo zrakoplovstvo kao u Izraelu, trebamo istu obuku. Oni razumiju da je Izrael standard kojem treba težiti. Sve ostalo su lijepo odjeveni ljudi u dobroj formi, ali u Izraelu su upravo tamo. Izrael je cijenjen i cijenjen zbog svoje pripreme, svojih sposobnosti.
Što se tiče politike, malo su ljuti na Izrael, jer su očekivali snažniju potporu političkog vodstva, ali razumiju da ljudi u Izraelu pomažu svemu što mogu – i izbjeglicama i humanitarnoj pomoći. Cijeli Izrael želi pomoći Ukrajini, ali politička komponenta “pase leđa”, ali vidim da tu Izrael počinje mijenjati svoju retoriku.
Iz očitih razloga, Maksym je odbio detaljno opisati svoj rad u ukrajinskoj vojsci, ali je pristao govoriti o jednom primjeru.
“Bio je takav izlazak noću uz pomoć marinaca, razine izraelskog Shayeta-13 (pomorskih komandosa). To jest, morski pohod na teritorij koji kontrolira neprijatelj, ulazak u stražnji dio i napad na određenu neprijateljsku kolonu. Teške napojnice u nepovoljnim uvjetima marširanja. Čak i po izraelskim standardima, sve se dogodilo vrlo brzo. Cijeli sustav trči oko vas i pokušava vam pomoći da dođete na to mjesto.
S crnomorske strane došlo je do slijetanja. U dubokom stražnjem dijelu Rusa. Kolekcija je gotova za tri sata. Zapravo nismo znali kome ćemo se “uključiti” dodatnim sredstvima za obavljanje borbene misije. Nismo ih ni osobno poznavali, nismo uspostavili radio kontakt s njima. No, u procesu i nauštrb dobre motivacije, dovršili su takav zadatak.
Izlet, prolazeći kroz močvare, dolazeći na mjesto, položio “dar”, čekao, stali su, šamarali. Postavili smo njihovu opremu i vršili pritisak na njihove noge.”
Prema Maximu, bilo je i drugih noćnih racija kako bi se topnicima pomoglo da preciznije pokriju određena mjesta.
Pitam ga je li sudjelovao u opetovanim napadima ukrajinske artiljerije na uzletište ruskih vojnika u poznatoj Čornobaivki. “Ne”, kaže kroz smijeh u glasu, “postoji netko tko će tamo raditi bez nas. Sva artiljerija s bačvama je tako upucana u tom području. Mjesto je tamo toliko zgaženo da je već smiješno.”
Prema njegovim riječima, imaju strogu zabranu pohranjivanja fotografija. Te slike koje je snimio na poslu, on briše po narudžbi svakih nekoliko dana.
Maxim P. 2017. godine
Na kraju razgovora Maxim je poslao fotografije razdoblja službe u izraelskoj obrambenoj vojsci, tražeći od njega da “zamagli” lice. “Ne znam kako će Država Izrael odgovoriti na takve volonterske akcije. I ne želim da to utječe na rođake koji žive u Ukrajini. Izrael i Ukrajina jednako su dragi mom srcu”, kaže Maksym, izraelski stručnjak za ukrajinsku vojsku.
Prema riječima glavnog rabina Ukrajine Moshea Reuvena Asmana, oko 200 izraelskih državljana sada dobrovoljno obavlja borbene funkcije u redovima ukrajinske vojske. Maksimova priča jedna je od dvjesto izraelskih priča o ovom ratu za slobodu i neovisnost Ukrajine.
Fotografija iz privatne kolekcije Maxima P.
Ponovno tiskano s web stranice kanadske nevladine organizacije «Ukrajinsko-židovski susret»
