23. svibnja u Ženevi se dogodio prilično značajan događaj: Boris Bondarev, ruski diplomat i savjetnik ruske stalne misije pri UN-u u Ženevi, podnio je ostavku zbog ruske invazije na Ukrajinu. Istodobno, ne samo da je glasno uzdrmao vrata, već je i više nego oštro kritizirao rusko vodstvo i njegovo rodno Ministarstvo vanjskih poslova, osobito svog šefa Sergeja Lavrova.
Oproštajna izjava koju je objavio Bondarev vrijedna je posebne pozornosti. U njemu ruski diplomat posebno tvrdi da se “nikada nije toliko sramio svoje zemlje kao 24. veljače”. “Putinov agresivni rat protiv Ukrajine, a zapravo protiv cijelog zapadnog svijeta, nije samo zločin protiv ukrajinskog naroda, već i, vjerojatno, najteži zločin protiv naroda Rusije, koji je podebljanim Z prekrižio sve nade u postupni razvoj uspješnog demokratskog društva u našoj zemlji”, rekao je Bondarev.
Prema njegovim riječima, organizatori rata protiv Ukrajine, na čelu s Vladimirom Putinom, “žele samo jedno – ostati na vlasti zauvijek, živjeti u pompoznim palačama izgrađenim neukusno, ploviti na jahtama, po i i cijeni usporedivoj s cijelom mornaricom Rusije, uživajući neograničenu moć i potpuno nekažnjavanje”.
Prema diplomatu, u posljednjih 20 godina u “radu Ministarstva vanjskih poslova (Rusije – ed.) Razina laži i neprofesionalizma rasla je cijelo vrijeme.” “Posljednjih godina to je postalo jednostavno katastrofalno. Umjesto nepristranih informacija o tome što se događa, nepristranih analiza i trezvenog predviđanja, postoje propagandni klišeji poput sovjetskih novina 30-ih. Izgrađen je sustav koji se sam obmanjuje. Ministar Lavrov dobra je ilustracija degradacije ovog sustava. Već 18 godina od profesionalnog i obrazovanog intelektualca, na kojeg su se mnogi zaposlenici ministarstva željeli ugledati, postao je osoba koja stalno emitira izjave koje se međusobno suprotstavljaju i prijeti svijetu (odnosno Rusiji) nuklearnim oružjem!” – rekao je Bondarev.
Doista, ono što vrijedi barem cinična izjava Lavrova u Istanbulu pred novinarima iz cijelog svijeta 16. dana potpune invazije da Rusija nije napala Ukrajinu. Također se možemo prisjetiti kako je bivši predstavnik Ruske Federacije pri UN-u Vitaly Churkin 2014. gorljivo zanijekao da su “mali zeleni ljudi” ruski vojnici. Lagao je o rušenju malezijskog zrakoplova MH17, bombardiranju civilnih ciljeva u Siriji ruskim zrakoplovima. Ništa manje obmanjujući nije bio ni sadašnji predstavnik Ruske Federacije pri UN-u Vasilij Nebenzia. Vrijedno je spomenuti njegove izjave o ratnim zločinima Rusa u Buchi. Nebenzia je tvrdila da tijekom boravka ruskih vojnika tamo nije bilo civilnih tijela na ulicama grada. A uoči invazije strastveno je uvjeravao da Rusija nema ni najmanje agresivne namjere.
Ali vratimo se našem junaku Bondarevu. Jasno je da su mu nakon glasne izjave ruskog diplomata novinari iz cijelog svijeta pohitali sa zahtjevom za intervju. Ovdje, posebno, u komentaru za britanske novine Telegraf Bondarev je rekao da je daleko od jedinog ruskog diplomata koji se odlučio podvrgnuti demisiji nakon početka rata. Nekoliko njegovih poznanika, uvjeravao je, podnijelo je ostavku u Ministarstvu vanjskih poslova bez buke i publiciteta. Prema njegovim riječima, čak i oni koji se pridržavaju ratoborne retorike u javnom prostoru priznaju u privatnim razgovorima da su šokirani brutalnim ratom u Ukrajini i činjenicom da je posao Ministarstva vanjskih poslova smisliti izgovore za očite ratne zločine.
Doista, mnogi misleći da ljudi sada bježe iz Rusije. Račun ruskih emigranata samo u posljednja tri mjeseca već je dosegao stotine tisuća. Glumci, pisci, umjetnici, programeri itd. Čak je i Putinov predstavnik za održivi razvoj u međunarodnim organizacijama Anatolij Chubais – čovjek koji se uvijek slagao s bilo kojom vladom i znao pronaći toplo mjesto za sebe – odlučio napustiti Rusiju.
No, vrijedi li vjerovati u iskrenost gore navedenih izjava Borisa Bondareva? Teško. Četrdesetjednogodišnji diplomac Moskovskog državnog instituta za međunarodne odnose radi na diplomatskom polju od 2002. Tijekom 20 godina svoje karijere uspio je preživjeti rat u Gruziji, sirijsku operaciju, okupaciju Krima i invaziju donbasa. Do sada, iz nekog razloga, nije imao dušu savjesti, nije bilo želje da se napusti ovo sramotno zanimanje s ciljem opravdavanja zločina Moskve na međunarodnoj sceni, kritiziranja i Kremlja i njegovog odjela.
Stoga je u “Bondarevom incidentu” prikladnije govoriti ne toliko o pristojnosti i savjesti, koliko o trezvenom izračunu. Kao, uostalom, u slučaju Anatolija Chubaisa i mnogih drugih ruskih bjegunaca celebretisa. Bez ostavke, radeći u ruskom ministarstvu vanjskih poslova, Bondarev bi zapravo ostao uključen u zločine protiv čovječnosti koje je počinila ruska država u UkrajiniYini. Slučaj šefa diplomacije Trećeg Reicha Joachima von Ribbentropa, sramotan završetak njegove karijere i životnog puta služi kao živopisan primjer i uvjerljivo upozorenje.
Ne morate biti neka vrsta superanalitičara da biste shvatili da u Rusiji nema šanse, jer postoji situacija kada se tome protivi gotovo cijeli civilizirani svijet. Ta je činjenica navedena čak iu eteru kremaljsko-propagandnog televizijskog programa “60 minuta”, koji vodi Olga Skabeeva. Bivši pukovnik sovjetske vojske, a sada vojni stručnjak Mihail Khodarionok, koji je bio prisutan na programu, pomno je izvijestio o pesimističnim izgledima Rusije: “Glavni nedostatak naše vojno-političke situacije je da smo u potpunoj geopolitičkoj samoći. I praktički protiv nas, bez obzira koliko želimo priznati, cijeli svijet.”
Nedavno britanske novine Ekonomist objavio članak politologa Andreja Kortunova, u kojem je autor iznio tri vjerojatna scenarija za kraj rata u Ukrajini. Prva je odlučujuća pobjeda Ukrajine. Drugi je potpisivanje nesavršenog, ali uzajamno prihvatljivog političkog kompromisa. Treći scenarij pretpostavlja da neće biti postignuti sporazumi o Ukrajini i da će se “sukob nastaviti, glatko prelazeći iz jednog kruga eskalacije u krhko primirje i natrag”.
Jasno je da je samo prva opcija korisna za Ukrajinu iz ove trijade. Mnogo je privlačniji za kolektivni Zapad, posebno za Sjedinjene Države. “Trijumf Ukrajine omogućio bi ukrotiti i “pripitomiti” Rusiju. Mirnija Rusija omogućila bi pak Zapadu da se s većom lakoćom nosi s Kinom, što bi ostala jedina ozbiljna prepreka uspostavi liberalne hegemonije i početku dugo očekivanog “kraja povijesti”, objašnjava politolog.
Nadamo se da će prije ili kasnije (po mogućnosti što je prije moguće) Zapad to shvatiti i učiniti sve da provede prvi scenarij. Usvajanje zakona o kreditonicama i o 40 milijardi dolara vrijednoj pomoći Ukrajini u Sjedinjenim Državama, stvaranje zapravo anti-Putinove koalicije država u Ramsteinu, uvođenje pet paketa sankcija protiv Rusije i priprema šestog, snažna potpora zapadnih društava borbi Ukrajinaca protiv agresije – sve to ne može a da ne pobudi optimizam i vjeru u konačnu pobjedu.
