U posljednje vrijeme uobičajeno je da vjerujemo da Putin potpuno propada (od planiranog, očito). Ali ispostavilo se da utjelovljuje ono što je izbjegao. Borio se protiv proširenja NATO-a, borio se protiv ukrajinskog pokreta, Ukrajine – i sve je prošlo. NATO je Ukrajinac ujedinjen kao nikada prije, a Ukrajina je, kako je rekao, “nesofisticirana država”, aktivno lobira za proces preoblikovanja Rusije. “Punjen” (opet njegov mandat) zapadnim oružjem.
Ovo je, naravno, pretjerivanje. Bilo je pretjerivanje drhtati pred njegovim zlim genijem i vjerovati da je sve izgrađeno na njegovim mudrim “multi-šetačima”. Zapravo, Putin je uspio u onome što je stvarno želio, o čemu je zapravo sanjao – vratio je povijest u suvremeni svijet. Ali ne baš onako kako su je zamišljali dvorski ideolozi i korisni idioti. To još jednom dokazuje da neznalice i profane iz politike ne bi trebale zloupotrebljavati povijesno znanje, čak i ako im status omogućuje da nametnu svoje ludilo kao krajnju istinu.
Uostalom, kako je to trebalo biti? Zapad, zaglibio u korupciji, grijehu i sodomiji, odbacujući bivšu hrabrost, filozofiju i kršćanski moral, trebao se pokoriti “bijelom kralju” i njegovom “domaćinu”. Koji je, u teoriji, trebao lako samljeti neprijatelje, jer nije bio raspršen blagodatima civilizacije. Pa, s prednostima civilizacije, sve je tako, ali pokazalo se da odsutnost wc-a nije jamstvo pobjede.
Iako prije dva mjeseca to nije bilo tako očito. Stoga su nas razni intelektualci neprestano navodili da vjerujemo da Rusija predstavlja konzervativni dio Europe – otuda i orijentacija prema Moskvi dijelova krajnje desne Europe. I taj “poseban način”, i hibrid monarhije s “pravom demokracijom”, i sva “vjera” i “metafizika” bili su uvjeriti čovječanstvo da je Rusija sačuvala nešto bez koje civilizacije haplik.
Stvarnost je brzo raspršila te fantazije. Ruski vojnici sjedili su “metafiziku” izravno na ljudske tepihe i posteljinu. “Prava vjera” pokazala se mučenjem i silovanjem slabih i bespomoćnih. Ostaje samo “poseban lik”, ali sada cijeli svijet zna što to zapravo znači.
Umjesto toga, Zapad se promijenio. Sada se “duh povijesti” pojavio i na Zapadu, Zapad traži velika postignuća. U najmanju ruku – uspostaviti red, kazniti krivce, zaštititi nevine. I također pokazati prednosti liberalne ekonomije, norme morala, slobode i najnovijeg oružja.
A budući da je priča još uvijek “vraćena”, ali ne tijekom Hladnog rata, već malo dalje, moramo se nečega sjetiti. I ovo nije samo Krimski rat.
Kolektiv Zapad, u vrijeme veličine Ruskog carstva, barem se dva puta bavio “mladim narodima” koji su se borili protiv stare, neučinkovite tiranije. Bio je to rat za neovisnost Grčke od Otomanskog carstva, kao i povremeni pokušaji Poljaka da se oslobode Rusije.
Grke je podržavala kreativna elita i sam Byron sa svojom osobom. Poljaci su imali veliku i istaknutu dijasporu u svjetskim metropolama, bili su spremni za borbu i nikada nisu propustili priliku podsjetiti se. Moderna Ukrajina je dva u jednom. U svjetskim metropolama ima “mnogo” Ukrajinaca koji su spremni za borbu. Teško nas je zaboraviti jer predsjednik razgovara s parlamentima i čelnicima. Imamo podršku svjetske kulturne elite, i “Chervona Kalyna” iz Ružičasti Floyd služi kao potvrda toga.
Moderna Rusija je također dva u jednom. Rusko i otomansko carstvo u svim svojim najgorim manifestacijama. Tiranija, regresija i status “bolesne Europe” s kojom se nešto mora riješiti.
Pa, Krimski rat je samo izjava činjenice da tehnološki zaostajanje “supersile” u sudaru s modernošću brzo gubi prefiks “super”, nakon čega dolazi vrijeme kada “morate nešto promijeniti”.
P.S. Zanimljivo je da je postavljanje spomenika, interpretacija povijesti, stvaranje nacionalnih epova – sve to iz istog doba. To su alati devetnaestog stoljeća, pa ih tako treba tretirati – kao instrumente dominacije.
