15. srpnja, Almaty, dobivam poruku. WhatsApp. Riječ je o Dualetu Ablikisimovu, kazahstanskom odvjetniku, jednom od organizatora antiratnih prosvjeda koji su se održali u bivšoj prijestolnici Kazahstana 6. ožujka. Dogovorili smo se o intervjuu sljedećeg dana: “Možda bih vas trebao upozoriti: ako imate proruske stavove, onda naš razgovor možda neće biti baš ugodan. Definitivno sam za Ukrajinca i ne mogu reći ništa dobro u korist Rusije. Ne vidim razloga opravdavati njezine postupke prema Ukrajini.”
Kad sam ga uvjerio da nemam proruskih stajališta i, poput njega, osudio postupke Rusije u Ukrajini, napisao mi je: “Ne baš često, ali počinjem upoznavati ljude iz Europe koji, koristeći ekonomske argumente i pozivajući se na ruska sigurnosna pitanja, kažu da je ovaj rat nužnost za to. Da rusi jednostavno moraju napasti Ukrajinu kako bi zaštitili vlastite granice. Morao sam se uvjeriti da nisi jedan od tih ljudi.”
24. srpnja, selo Saty, jugoistočni Kazahstan, završavam blagovanje za ljetnim stolom u dvorištu svoje kuće, gdje iznajmljujem sobu. Za obližnjim stolom sjedi kazahstanska obitelj. Započinjemo neobavezni razgovor.
U jednom trenutku, glava obitelji, gospodin Sarsen, umirovljeni obavještajac (bivši kadebist) iz Shymkenta, pita me: “Što mislite o Ukrajini?” A kad kažem nešto poput onoga što sam rekao Dualetu, atmosfera odjednom postaje mnogo mirnija. G. Sarsen sjedi bliže, jezik mu je očito odvezan. S olakšanjem odgovara: “Onda možemo normalno razgovarati.”
Problem pogleda na rat postao je jedna od osi podjele društva u Kazahstanu. Ne razmišlja se samo o ovom jednom ratu. Govoreći o ruskoj agresiji, netko koristi izraz “posebna operacija”, netko izražava sućut napadnutoj Ukrajini, netko govori o fašizmu koji se širi preko Dnjepra i prijeti ruskom govornom stanovništvu. Sve to puno govori o sugovorniku. Podržava li daljnju integraciju Kazahstana s Rusijom ili ga brine niska razina znanja kazahstanskog jezika u društvu, uostalom, odakle mu informacije o svijetu?
Žrtve ruske propagande
Prema Adilu Dzhalilovu, bivšem novinaru i osnivaču neovisnog centra za istraživanje javnog mnijenja “Demoscope”, ljudi koji suosjećaju s Rusijom izbjegavaju riječ “rat” i vjeruju u postojanje ukrajinskih fašista opasnih za svijet. To su prvenstveno potrošači ruskih medija.
“Naši neovisni mediji su slabi, pokrivaju mali broj ljudi”, kaže Džalilov. – Osim toga, plakale su informacije iz svijeta, također neovisni, ali prije svega javni mediji, poput mačke. Kazahstanci ne poznaju dobro jezike, osim kazahstanskog i ruskog. Stoga značajan dio društva dobiva sve informacije o inozemstvu od ruske televizije, koja je u našoj zemlji široko dostupna i vrlo voljno ispitana. Ljudi čak i ne traže nužno informacije u njemu, često samo zabavu, ali u iščekivanju svog omiljenog talk showa ili serije, uvijek će pronaći neke informacije iz kojih izvire propaganda Kremlja.”
Prema Dzhalilovu, samo da se ograniči dostupnost ruskih medija, stajališta Kazahstanaca odmah bi se promijenila. Oporbeni kazahstanski intelektualci poput Dosima Satpaeva već dugo pozivaju na to.
“Još 2014. godine, nakon aneksije Krima (koju Kazahstan nikada nije priznao), zahtijevali smo ograničenje emitiranja ruske televizije u Kazahstanu. Naše vlasti u cijelosti su predale informacijsko polje Rusije, što šteti našim državnim interesima”, kazao mi je Satpaev. Međutim, i on i slični pristaše ograničavanja utjecaja ruske propagande na kazahstansku javnost svjesni su da se vlasti boje takvih nasilnih pokreta, znajući da će to izazvati odgovor Rusije.
Oni stanovnici Kazahstana koji dobivaju informacije o svijetu od ruske televizije nikada si neće dopustiti da budu uvjereni da se Rusija ponaša agresivno, da je Putin napao Ukrajinu ne kako bi zaštitio navodno rusko govorno stanovništvo koje je tamo progonjeno, već zato što mu je trebao vanjski neprijatelj kako bi ojačao popularnost zemlje i da sanja samo o obnovi hegemonije, koju je Rusija izgubila raspadom SSSR-a.
Podijeljeno društvo
Neki stanovnici Kazahstana, uključujući one koji su obrazovaniji ili jednostavno oni koji nisu podložni snažnom utjecaju “Rusije 24” ili NTV-a, očito suosjećaju s Ukrajinom. Na prosvjedima 6. ožujka, jedinom za koji su vlasti dale službeno dopuštenje, prisustvovale su gomile ljudi, brojni kazahstanski novinari, umjetnici i aktivisti javnih organizacija. Većina ih je imala naljepnicu s ukrajinskom zastavom na avatarima u Facebook.
U Kazahstanu su razne inicijative za Ukrajinu pokrenute gotovo odmah nakon početka ruske agresije u punom opsegu. Togzhan Kozhalieva, osnivačica zaklade Haq (“Pravda”), kaže da je u prva dva dana kampanje prikupljanja sredstava za pomoć Ukrajincima, koju je njezina zaklada pokrenula 26. veljače, 12 tisuća ljudi dalo donacije. Ukupno su prikupili više od milijun dolara. I obični građani i kazahstanski poduzetnici žrtvovali su, na primjer, Timura Turlova, Rusa koji se nedavno preselio u Kazahstan i već ima državljanstvo ove zemlje.
“Ljudi su htjeli pomoći, jer su zamišljali da kazahstan može postati na mjestu Ukrajine. Uostalom, imamo najdužu granicu s Rusijom [7,5 тис. км, – ред.]. Rusi – lokalni političari i novinari – u više su navrata govorili da Kazahstan treba Dati Rusiji dio svog teritorija, da je naša neovisnost farsa itd. Imamo i prilično veliku manjinu koja govori ruski, a Rusija je mnogo puta obećala da će je braniti”, objasnio mi je Togzhan.
Za sredstva prikupljena iz Fonda Haq kupuje lijekove i druge potrepštine. Prijevoz prve pomoći isporučen je vladinim zrakoplovima koji su stizali u kazahstanske izbjeglice iz Ukrajine, a zatim je njihove automobile posudila državna tvrtka Zračna Astana. “Svi su nas podržali”, uvjerava Kozhalieva, “jer je svima bilo očito da će, ako Ukrajina izgubi, Kazahstan biti sljedeći”.
Međutim, istraživanje koje je u travnju proveo Centar za proučavanje javnog mnijenja Demoskop, utvrdio je da 70 % društva podupire Rusiju u sukobu s Ukrajinom (49 % ispitanika bezuvjetno, još 21 % – malo suzdržanije). 30% ispitanika preferiralo je Ukrajinu, vjerujući da Rusija nema osnove za napad na nju, te je tako prekršila zakon i počinila nerazumnu agresiju.
“Bili smo šokirani i vrlo uznemireni rezultatima istraživanja. Bojali smo se objaviti ove rezultate”, priznao je Džalilov u intervjuu sa mnom. ” Reakcija velikog dijela našeg okruženja, odnosno liberalne inteligencije, bila je strašna. Optuženi smo da podržavamo kremaljsku propagandu, zavaravanje društva i na kraju smo kritizirali našu metodologiju, tvrdeći da je to krivac za rezultate.”
Ono što je najviše kritizirano je da je 77% ispitanika Demoskop odgovarao je na pitanja na ruskom jeziku i da je istraživanje provedeno putem fiksnih linija. Drugi stručnjaci s kojima sam razgovarao, priznajući da su rezultati koje je dobio Džalilov tim možda pomalo pristrani (stariji ljudi s konzervativnim stavovima prevladavaju među vlasnicima fiksnih telefona) slažu se da liberalna inteligencija živi u balonu i ne shvaća koliko se njezini stavovi razlikuju od ostatka društva. Poznati kazahstanski aktivist za ljudska prava Yevhen Zhovtis smatra da raspodjela pro-ukrajinskih i proruskih simpatija u društvu može biti 50 do 50. Svi se slažu da je društvo duboko podijeljeno, a rat će djelovati kao lakmus test koji te dijelove vuče na dnevno svjetlo i izoštrava.
Teško je govoriti
Mnogi moji sugovornici priznali su da je kazahstanski sukob oko ruske agresije na Ukrajinu toliko dubok da je tema rata u obiteljima postala tabu.
Viktor Kovtunovsky, po struci inženjer, bivši zamjenik gradskog vijeća Almatyja, a sada uglavnom neovisni novinar čija obitelj generacijama živi u Kazahstanu i dolazi manje-više jednako iz Rusije i Ukrajine, odavno je prestao govoriti o Rusiji i Ukrajini sa svojim dalekim rođacima. “Ja, moja žena i naša dva odrasla sina smo protiv ovog rata. Kad sam u zoru 24. veljače saznao za prve rakete koje su pale na ukrajinske gradove, bio sam ljut i uznemiren. Znao sam da Putin puno blefira, ali nisam mislio da je lud kao što se ispostavilo da je. Mjesec dana bila sam toliko depresivna zbog onoga što se događalo da nisam izašla iz kuće, nisam razgovarala ni s kim, kao da sam u teškoj depresiji.”
Isprva je Victor pokušao objasniti svojoj majci i udaljenim rođacima što se događa u Ukrajini. Ali kasnije je prestao to raditi. “Upravo sam počeo izbjegavati temu rata na obiteljskim praznicima što je više moguće. Nema smisla raspravljati se s ljudima koji su se tijekom godina usisavanja kremaljske propagande ubili u glavi da je Rusija dobra i da je sve dobro od nje. Nisu u stanju prihvatiti istinu da su ruski vojnici silovali i pucali na civile, da su ruske rakete namjerno ciljale domove, škole i bolnice. Za ljude poput mojih rođaka, priznati ovako nešto značilo bi poricanje svega što jesu, u što su vjerovali i što su stvarali svoju ideju svjetskog poretka u kojem je Rusija utjelovila sile dobra. To nije rasprava o argumentima, to je kao da pokušavate uvjeriti vjerskog fanatika da nema Boga”, kazao je Kovtunowski.
Slično mišljenje dijeli i Andrej Grishin. On je, poput Viktora, iz mješovite rusko-ukrajinske obitelji, novinar i aktivist za ljudska prava rođen i živi u Kazahstanu. Dio rodasmatra ga ukrajinskim obavještajcem jer im je pokušao objasniti kako rat zapravo izgleda. Ujak Andrej živi u Rusiji, u Barnaulu. Njegov sin, vojnik, bori se u Ukrajini. Kada je njegov ujak došao u Kazahstan u posjet, Andrej to nije mogao podnijeti i ušao je u raspravu s njim. Prilično neuspješno, jer je samo potvrdilo ujakovu ideju da “pipci ukrajinskih nacista idu vrlo daleko”. Andrejeva majka, iako se slaže sa sinom i protiv rata, radije nije razgovarala o tome sa svojim bratom. Zna da ih to može potpuno razdvojiti.
Na oštrici noža
Ruske akcije podržavaju ne samo dio kazahstanskih Rusa, već i neki Kazahstanci. Mnogi od njih gledaju samo rusku televiziju. Dijelom zato što im se zabavna ponuda ruske televizije čini privlačnijom, dijelom zato što ruski znaju bolje od kazahstanskog, a ruske medije lakše im je percipirati. Prema neovisnim izvorima, na primjer, društveni pokret Memlekttik, oko 60% građana zemlje tečno govori kazahstanski.
Paradoksalno, na strani Rusije su kazahstanski konzervativci, vjernici koji idu u džamiju. Adil Dzhalilov to objašnjava činjenicom da je za konzervativne imame Ukrajina Zapad, a simbol je svega razmaženog, gdje se širi “ideologija LGBT osoba” i tradicionalne vrijednosti umiru. Kazahstanski imami gledaju svoje kolege iz Rusije, Baškirije i Tatarstana. Oni ne znaju engleski, ne gledaju medije izvan bivšeg SSSR-a. Svo svoje znanje o svijetu stječu kroz Rusiju.
U svemu tome ne smijemo zaboraviti na moć Kazahstana. Ima dvojaku politiku. To je rezultat dva suprotna trenda. S jedne strane, Kazahstan uvelike ovisi o Rusiji u pitanjima gospodarstva i sigurnosti. Ima vrlo bliske odnose s Moskvom, sudjeluje u nekoliko organizacija u kojima je Rusija vođa i koje su jasno usmjerene na postsovjetsku reintegraciju (od kojih su najvažnije Euroazijska ekonomska unija i Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti). S druge strane, neovisnost i teritorijalni integritet Kazahstana u više su navrata osporavali ruski političari i važne ličnosti iz ruske medijske sfere. Svakih nekoliko godina ruski zastupnici ili novinari podsjećaju da su sjeverni teritoriji Kazahstana zapravo “dar Rusa”, a Kremlj tolerira kazahstansku državnost sve dok Kazahstan ostaje njegov vjerni sluga.
Iz svih tih razloga kazahstanske vlasti vrlo suosjećaju s Ukrajinom i ne podržavaju otvoreno Rusiju. Na poznatom forumu u Sankt Peterburgu, predsjednik Kassym Jomart Tokajev otvoreno je izjavio da Kazahstan nikada neće priznati neovisnost “DPR-a” i “LPR-a”, jer bi to bilo u suprotnosti s međunarodnim pravom. Sastaje se s ruskim političarima, ali i telefonski razgovara s predsjednikom Volodimirom Zelenskim.
“Kazahstanske vlasti dobro su svjesne ruske prijetnje, kao i koliko njihova zemlja ovisi o Rusiji. Stoga njihove politike moraju biti pravilno uravnotežene. To je kao da hodate po oštrici noža”, kaže mi Serik, kazahstanski poduzetnik koji je svojedobno aktivno sudjelovao u politici na lokalnoj razini. Ne želi javno objaviti svoje prezime. Upoznali smo se u Astani, u trgovačkom centru. Keruen. Netko stalno zove Sericka. Govorimo ruski, ali telefonom, Serik prelazi na kazahstanski, povremeno ubacujući ruske riječi. U mladosti je sanjao da ga zovu Sergej, a ne Serik. Danas već govore o ponosu što je Kazahstan neovisan. Smatra da je potreban veliki trik za održavanje te neovisnosti: “Kao građanin podržavam politiku naše vlade o ovom ratu”, objašnjava mi Serik. – Očito mi je da nijedna civilizirana država ne bi trebala pribjegavati bombama u svojoj politici. Rat je uvijek loš jer ljudi umiru na njemu. Ali, s druge strane, ne možemo prekinuti veze koje nas vežu za Rusiju. Dugo je izoštrila zube na našim sjevernim teritorijima. Moramo djelovati mudro, pažljivo. Inače, možemo izgubiti sve. Sjetite se da je na početku rata Zapad zauzeo stav čekanja i gledanja. Počeo je pomagati Ukrajini tek nakon što je vidio da se brani. A tko će nam pomoći?”
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Wojna w Ukrainie dzieli Kazachów
