Postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se ruska agresija na Ukrajinu razviti u globalni sukob u budućnosti. Autoritarni režimi i zemlje uvjetne “zapadne civilizacije” mogu postati njezine stranke. Rezultat sukoba dvaju sustava odredit će kakav će biti svijet XXI. stoljeća – svijet u kojem dominiraju okrutne autoritarne diktature ili svijet u kojem će demokratske vrijednosti, inkluzivne institucije i norme prava postaviti smjer civilizacije.
Masovna pojava iranskih bespilotnih letjelica u zračnom prostoru Ukrajine signal je brzog približavanja autoritarnih režima Moskve i Teherana. U Iranu, formalno, čini se da nema razloga podržati Rusiju u agresiji na Ukrajinu. Naše zemlje nemaju zajedničke granice i povijesne međusobne zahtjeve. Naprotiv, Ukrajinci su 2003. pomogli prevladati posljedice katastrofalnog potresa u ovoj državi. Ali zahvalnost i pridržavanje osnovnih normi svjetskog prava nije o despotskim totalitarnim sustavima.
Zapravo, postoji mnogo toga zajedničkog između despotizama kremaljskog diktatora i ajatolaha Khameneija. Stoga nema potrebe tražiti racionalne motive za djelovanje Teherana. Tamo žive prema potpuno različitim načelima i vrijednostima. Rusiju i Iran ujedinjuje mržnja prema Zapadu. Oni nemaju osjećaje o normama međunarodnog prava. I, da imaju takvu priliku, bili bi sretni da unište cijele narode i promijene granice.
Iranski “Shahidi” doprinos su Irana borbi protiv kolektivnog Zapada. S civilizacijom čija načela mrze vladajući režimi Rusije i Irana. Za vjerske fanatike Khameneija, Ukrajina je poprište bitke s Amerikom i slobodnim svijetom. I u ovom ratu, Iran je sasvim logično na strani zla – na strani agresora. Tamna strana sile grupirana je zajedno s tamnom stranom.
S druge strane Euroazije, despotizam u kineskom stilu raste i jača. Gospodarska modernizacija nije dovela do promjene političkog sustava NRK-a. Kina, naprotiv, ubrzano prelazi u prošlost – u vrijeme Maoa. Izbor Xi Jinpinga na treći mandat s posebnim statusom na čelu stranke još je jedno važno zvono za uspon svjetskog autoritarizma. Njegova želja da izazove tromog i ne potpuno samouvjerenog Zapada. Njegova neskrivena želja da resetira svjetski poredak, da zamijeni pravne norme s pravom jakih. I po vlastitom nahođenju da prekrajaju granice i sfere utjecaja.
Kineski zmaj, stvoren, osobito, velikodušnim ulaganjima kratkovidnog Zapada, nije formalno stao na stranu Rusije. Ali ne upuštajte se u iluzije. Peking, gdje je diktatura za jednu osobu nedavno ukorijenjena, definitivno je na tamnoj strani moći. Autoritarizam, diktatura, vladavina jedne stranke, potpuna cenzura nespojivi su s poštivanjem suvereniteta, teritorijalnog integriteta i prava svake zemlje da samostalno bira koji će smjer slijediti i kojim će se blokovima pridružiti. Nije iznenađujuće da je kinesko ministarstvo vanjskih poslova reklo da ne znaju ništa o napadu iranskih bespilotnih letjelica na Kijev. U Pekingu su mnogi zločini agresora odavno zanemareni. Kao i sama činjenica agresije, radije je nazivate pojednostavljenim formulacijama.
Ali svijet autoritarizma i despotizma nije ograničen samo na tako velike sile kao što su Rusija, Iran i Kina. Mnogo je višestrukiji. Mnoge države u Africi, Aziji i Latinskoj Americi balansiraju između demokratskih institucija s otvorenim društvom i autoritarizmom. Nekima od njih dominiraju tipični autoritarni režimi, u kombinaciji s visokom korupcijom i niskim životnim standardom. Te zemlje nemaju uspostavljeno civilno društvo, neovisne medije i predanost načelima međunarodnog prava. Odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu u najboljem je slučaju neutralan. A Moskva računa na ovaj svijet.
Opća skupština UN-a usvojila je 12. listopada rezoluciju “Teritorijalna cjelovitost Ukrajine: zaštita načela Povelje Ujedinjenih naroda”, kojom se osuđuju ruski pseudo-referendumi na okupiranim područjima Ukrajine. 143 zemlje govorile su u korist, 5 protiv, 35 suzdržano. Među zemljama koje se nisu usudile osuditi postupke Rusije ili su se usprotivile dokumentu, postoje samo predstavnici Azije, Afrike i Latinske Amerike. Rusija, Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Nikaragva i Sirija glasovale su protiv prilično predvidljivo.
Popis onih koji su bili suzdržani je malo živopisniji. Obuhvaća, na prvi pogled, različite zemlje, geografski udaljene, različite po rasnom i etničkom sastavu, mentalitetu i religiji. To uključuje, na primjer, Kinu, Indiju, Alžir, Kubu, Kongo, Honduras, Boliviju, Lesoto, Mali, Ugandu, Zimbabve, Mozambik, Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, Mongoliju, Namibiju, Eritreju i druge. Razlozi za neizglasavanje rezolucije kojom se osuđuje agresor različiti su za te države. Ali gotovo sve su to zemlje kojima vladaju autoritarni, korumpirani kleptokratski režimi.
S druge strane, mnoge države Afrike, Azije, Latinske Amerike, koje su se usudile osuditi agresora, zapravo zauzimaju neutralan položaj u rusko-ukrajinskomrat. Oni nemaju jasnu percepciju ruske agresije na Ukrajinu kao kaznenog djela. Nema razumijevanja da su postupci Kremlja grubo kršenje međunarodnog prava. Da agresor mora snositi odgovornost i biti kažnjen. Štoviše, u mnogim zemljama bivšeg “Trećeg svijeta” čak brkaju pojmove agresora i žrtve. Ruski propagandni narativi o ratu rašireni su na ova tri kontinenta. I oni pronalaze značajno razumijevanje među tamošnjim društvima.
Putin je još u rujnu rekao da je “Zapad prevario afričke zemlje izvozom žita iz Ukrajine”. A na summitu u Astani u listopadu, vođa agresorske države ponovno se počeo pretvarati da je branitelj siromašnih zemalja od “omražene zlatne milijarde”. Čudno je gledati kako glava najvećeg kolonijalnog carstva na svijetu, vodeći agresivan imperijalistički rat, kritizira Zapad zbog njegove kolonijalne politike prošlosti. Ali slanje kolonijalnih razmišljanja je omiljeni trik Moskve. Rusija je uvijek bila vrlo “zabrinuta” za sudbinu naroda Afrike, Azije i Latinske Amerike. Ali nikad nisam vidio kolonijalizam i mnogo strašnije zločine kod kuće.
Kremlj aktivno promiče svoju antikolonijalnu, antizapadnu i antikapitalističku retoriku među zemljama trećeg svijeta, jer pada na plodno tlo i pronalazi određeni odgovor. U mnogim zemljama afričkog kontinenta postoji uvjerenje da je razlog njihovog niskog životnog standarda teška kolonijalna ostavština. Zapravo, te su zemlje sada siromašne jer njima dominiraju korupcija, kleptokracija i neučinkovite društvene institucije. Ali uvijek je najlakše otpisati sve probleme prokletom Zapadu, buržoaskim kapitalistima, teoriji zavjere i teškoj kolonijalnoj povijesti nego priznati vlastite probleme i pogrešne procjene. Stoga svi autoritarni vladari i režimi – od Latinske Amerike do Azije – rado slušaju propagandu Moskve.
Što je još privlačno korumpiranim vladajućim režimima na svim kontinentima kao što su autoritarna čudovišta kao što su Rusija ili Kina? Činjenica da Moskva i Peking u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi ne trebaju nikakvu demokraciju, ljudska prava, reforme, borbu protiv korupcije. Neće postavljati neugodna pitanja o ubojstvima političkih protivnika, novinara, cenzuri u medijima, nedostatku konkurencije. Naprotiv, i Kina i Rusija zainteresirane su za očuvanje sadašnjih režima. Autoritarnim čudovištima uvijek je lakše nositi se s korumpiranim sitnim državama. Možete profitabilno prodati oružje vojsci, koja je preuzela vlast u jednoj od afričkih zemalja. Možete dobiti vrijedne prirodne resurse za ništa ili podmititi vladine dužnosnike. I javno izjaviti: “zlatna milijarda” kriva je za sve nevolje i nesreće država trećeg svijeta.
Sada se sve jasnije pojavljuju obrisi mogućeg globalnog sukoba. Najvjerojatnije će proći po uzoru na slobodni svijet i svijet autoritarizma i diktature. Oba logora neće biti potpuno homogena. Mnoge zemlje izabrat će neutralnost. A među konvencionalnim “zapadnim blokom” postoje države koje ne zadovoljavaju baš kriterije demokracije u svojoj klasičnoj definiciji. Pa ipak, trend je očigledan: autoritarni režimi pokušavaju se osvetiti za poraz u prošlom stoljeću. Uništite svjetski poredak i prepišite pravila igre. Gurnuti zapadnu civilizaciju i njezin odlučujući utjecaj na razvoj svijeta na margine.
Ruska potpuna invazija na Ukrajinu izazov je za cijeli slobodni svijet. Zbližavanje autoritarnih režima i produbljivanje njihove suradnje obrazac je, a ne slučajan čin prijateljstva. U XXI stoljeću nije potrebno potpisivati paktove o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći i podjeli sfera utjecaja. To možete učiniti potajno i vrlo učinkovito.
Postoji ekonomska, znanstvena i tehnološka superiornost demokracija zapadnog tipa nad autokracijama. Ali sam po sebi, ne jamči pobjedničko finale. Pobjeda zahtijeva odlučnost, jedinstvo, sposobnost proaktivnog djelovanja. Liderske kvalitete i autoritet. Zapadni svijet našeg vremena ima mnogo problema i prijetnji i krajnje lijevog i krajnje desnog spektra. Unutarnji, često umjetno nametnuti kompleksi. Nevjerica u temeljna načela koja su ga nekada činila planetarnim vođom. To je ono što će autokracije svijeta pokušati iskoristiti.
