U razgovoru s kolegama poljskim novinarima čuo je zanimljivu verziju zašto je šef Kremlja Vladimir Putin ipak pribjegao ratu kao posljednjem političkom argumentu. Razlog je bio Aleksej Navaljni. Ili bolje rečeno, činjenica da je godinu dana prije početka rata ruski vođa “suho” izgubio od svog “neprijatelja br. 1” na političkom i propagandnom polju. Tako je Navaljni ostavio Putinu izbora nego da krvom ispere sramotu svog poraza. Međutim, ne po svojima, već od Rusa i Ukrajinaca.
Da bismo bolje razumjeli suštinu takve verzije, vrijedi pročitati knjigu poznatog britanskog novinara, pisca, politologa Petera Pomerantseva “Ovo nije propaganda: Putovanje u rat protiv stvarnosti”.
Pomerantsev je poznati stručnjak za propagandu Kremlja. U knjizi je iznio kako političari koji vode Rusiju ili, bolje rečeno, njihovi politički tehnolozi, manipuliraju medijima kako bi izazvali učinak kod običnih ljudi koji se može ukratko izraziti sloganom: “politika je sranje, bolje je ne raditi to”. Ili “svi lažu, tako da nema razlike tko vlada nama.” Pomerantsev je pokazao čitateljima da dobro režirana produkcija ruske vladine televizije nije namijenjena tome da ljudi istinski vjeruju u otkrića predstavljena u glavnim vijestima ili propagandnim programima Vladimira Solovyova ili Dmitrija Kiselyova. Jer malo je ljudi toliko ludih da vjeruju u borbu protiv komaraca, kontroliranih ptica, ukrajinske “prljave bombe” itd.
Kao što je poljska novinarka i sociologinja Ludwika Włodek s pravom primijetila u članku “Putin pleše dok ga Navaljni glumi“, komentirajući Pomerantsevljevu spomenutu knjigu: “Cilj je ostaviti dojam da se nikome ne može vjerovati, da je politika prljava, bez obzira tko to radi, pa je bolje usredotočiti se na svakodnevni život i vlastite poslove, a televizijske informacije tretirati na isti način kao i komercijalnu zabavu, poput brojnih ruskih talk i reality showova… Pomerantsev zapravo ide korak dalje, jer svjetska politika nije stajala mirno posljednjih nekoliko godina. Danas gotovo nitko ne govori o sklonosti birača njihovoj verziji događaja, njihovom konceptu. Svijet je toliko rascjepkan da su ljudi toliko zaključani u svojim mjehurićima da je teško smisliti program koji bi najviše zadovoljio. Svaka pojedina skupina dobiva nešto drugačije. Ili je uvjerena da je to nešto njihovo.”
Stoga, prema Pomerantsevu, političar bi trebao biti što nespecifičniji kako bi svatko mogao staviti pod svoje riječi ono što smatra važnim. “Takvo ‘mikrociljanje’, kada jedna skupina birača ne mora nužno znati za drugu, zahtijeva neku vrstu velikog praznog identiteta kako bi ih sve spojila. Nešto tako široko da se birači mogu poistovjetiti s njim – kategorija poput ‘ljudi’ ili ‘većina'”, pročitali smo u knjizi “Ovo nije propaganda: Putovanje u rat protiv stvarnosti”. Stoga sada političar mora uvjeriti što više birača da su oni “ljudi” i da ih ima mnogo, a protive im se i rijetki “nečovječni” s kojima se on ili njegova skupina uspješno bore.
Pomerantsev opisuje ovaj novi populizam na ovaj način, nazivajući ga “trenutnim populizmom”: “U toj logici činjenice blijede u pozadini. Uostalom, ovdje se ne radi o pobjedi u javnoj raspravi temeljenoj na činjenicama, o komponentama ideologije; Svrha govornika je čvrsto okružiti publiku zidom riječi. To je suprotno od “centrizma”, čiji je cilj pozvati sve u istu zajednicu i minimizirati razliku. Ovdje se pojedine skupine ne moraju ni sastajati. Zapravo, možda bi bilo bolje da ne znaju jedni za druge: što ako netko vidi protivnika u drugom?”
Glavna formula uspjeha je primjena načela koje je odavno poznato u politici: nametnuti svima, uključujući političke protivnike i potencijalne birače, vlastiti način određivanja stvarnosti. To jest, u raspravi nikada ne možete koristiti protivnikov govor, naprotiv, morate mu nametnuti svoj jezik, a time i vlastitu konstrukciju stvarnosti.
Pomeranac daje živopisan primjer s Filipina. Opisuje mučnu predsjedničku kampanju Rodriga Dutertea. Sastojao se od činjenice da su njegovi politički tehnolozi stvorili stotine skupina na društvenim mrežama u kojima su širili informacije o zločinima koje su počinili dileri droge. Zahvaljujući tome, bilo je moguće stvoriti dojam da je kriminal povezan s drogom najvažniji problem zemlje, te da je Duterte, koji se “zakleo da će uništiti dilere”, postao jedini relevantni predsjednički kandidat. Pomerantsev je opisao kako su liberalni novinari usvojili Duterteovu radikalnu retoriku. Svi su koristili njegovu frazu “rat protiv droga”, pa čak i ako su se protivili prebrutalnoj ideji da se to provede. Svi se uklapaju u atmosferu koja je pridonijela njegovoj pobjedi. To je ono što znači nametnuti svoj govor i, u skladu s tim, nečiji konstrukt stvarnosti.
Nešto slično dogodilo se još ranije u Rusiji, ali nije govorilo o ratu s drogom i terorizmom. Upravo je ona dovela Putina na vlast na prijelazu iz 1999.-2000. Učinila ga je “snažnim čovjekom za teška vremena” i dala mu karizmu toliko potrebnu nakon mnogo godina vladavine bolesnih i nemoćnih Borisa Jeljcina.
“Retorika rata protiv terorizma i jačanja Rusije, obnova njezina dostojanstva i uspon s koljena djelo je Gleba Pavlovskog. Politički tehnolog koji je značajno pridonio pobjedi Borisa Jeljcina 1996. godine, spašavajući Rusiju od vladavine komunističkog Genadija Zyuganova. Četiri godine kasnije, isti Pavlovsky pohvalio je Jeljcinova pomazanog Putina, oslanjajući se na kontrast između njega i njegovog prethodnika, koji više nije prikazan kao ruski spasitelj i branitelj demokracije, već njegova kuga i simbol strašnih vremena propadanja, “poletnih 90-ih”. Što je prije moguće, pratio ga je živahni Kagebist Putin”, piše Ludwika Vlodek.
Sada se Pavlovsky pokaje i pretvara se da je strastveni Putinov protivnik. Odbio je surađivati s Kremljem i prestao pružati usluge timu Kremlja 2012. godine, kada se Putin, nakon kratkog “progonstva” na mjesto premijera, odlučio vratiti u igru kao predsjednik. Sada je Pavlovsky već čest gost zapadnih medija. Rado govori svima kako je svojedobno pridonio jačanju Putina, jer je vjerovao da ga Rusija treba kako bi se riješila perturbacija devedesetih godina.
Ipak, političari Kremlja, čak i bez pomoći Pavlovskog, uspjeli su kontrolirati diskurs dugi niz godina. Vladali su zemljom na takav način da je mala i slaba oporba morala odgovoriti na njihove teze.
Ali tada je Navaljnijeva popularnost počela rasti. Godine 2011. malo poznati bloger u to je vrijeme osnovao Antikorupcijsku zakladu. Tada je uspješno nazvao pro-Putinovu stranku “Ujedinjena Rusija” strankom “prevaranata i lopova” (“zhulikov i vorov”). Od tada se ime zalijepilo za “Ujedinjenu Rusiju”. Navaljni je to ponovio u svakom javnom govoru i popularizirao ga u kasnijim antikorupcijskim istragama koje je provela njegova Zaklada.
Kremlj je godinama pokušavao ignorirati Navaljnog. Možda nikada ne bi uspio steći nacionalnu popularnost da kremlj nije odlučio otrovati njega, pa čak ni zloglasni “Novičok”. Tako je “beznačajni bloger”, kako je o Navaljnom rekao tajnik za medije Kremlja Dmitrij Peskov, dospio na naslovnice u svim svjetskim medijima, i to s rikošetom – u glavi prosječnog Rusa kao “Putinovog neprijatelja br.
Navaljnijevo uhićenje i osuda samo su pojačali učinak gubitka Putina, koji je pao u zugzwang. Svemogući vođa Kremlja boji se svog protivnika, pokušava ga uništiti, a istovremeno reagira samo na sve Navaljnijeve poteze. Uzalud je potonje otjerano daleko u logore. Navaljni je Putinu nametnuo jezik i, sukladno tome, konstrukt stvarnosti. Tako se u ovoj lošoj situaciji Putin na kraju odlučio za potpuni rat s Ukrajinom. Pa, verzija je zanimljiva i zaslužuje cijeli život.
