Još jednom se moramo pobrinuti da ukrajinsko društvo bude društvo radikalnih maksimalista. Iz nekog razloga, čini se da gotovo sva velika djela treba ostvariti od nule iu svojevrsnom puritanskom vakuumu. Ne trebaju saveznike, ne dopuštaju korištenje tuđeg resursa ili pomoći. Pobjeda mora biti iznimna i samo njihova. Saveznici bi trebali biti predani koštanoj srži svojoj verziji “ukrajinskog cilja”, a pomoć im treba odmah pružiti. Točnije rečeno, to bi trebala biti pobjeda upravo za političko okruženje kojem pripada nositelj takvih ideja. Tada će pobjeda biti još slađa, jer će automatski dati pobjedniku pravo da kazni sve gubitnike i one koji su imali drugačije mišljenje.
Zapravo, takvo ponašanje je neobično ne samo Ukrajincima. Koliko god se činilo čudnim, u takvom pozicioniranju može se naći mnogo referenci: na vrijeme Engleske revolucije XVII. Stoljeća s pokušajima izgradnje “Novog Jeruzalema” na “čistom” teritoriju i na sovjetske graditelje komunizma. Na ovaj popis sličnosti još uvijek vrijedi dodati ideje ukrajinskih radikalnih nacionalista o nacionalnoj revoluciji i metodama izgradnje ukrajinske ujedinjene neovisne države. U svim slučajevima radi se o vjerskoj svijesti, usko isprepletenoj s političkim djelovanjem. To su ideološke doktrine uzdignute u rang vjeronauka. Sa svojim “svetim”, svetim tekstovima, s uzvišenom nedostižnom svrhom i njihovim prorocima i svećenicama.
A ako su ideje i ciljevi apstraktni, onda je svećenstvo takvih političkih kultova sasvim stvarno. I upravo si oni dodjeljuju ulogu moralne i etičke mjere kojom bi se društvo trebalo razvijati. Oni određuju i izražavaju što je ispravno i što ljudi trebaju. Ako su u vrijeme Engleske revolucije mnogi bili stvarno uvjereni da se čistoća ponašanja i pravda namjera mogu izgraditi neka vrsta raja na zemlji, što je dalo poticaj razvoju Sjeverne Amerike, onda su u naše vrijeme pokušaji zaštite Ukrajine i podizanja na razinu uspješne države izolacijom opasna utopija. Sve revolucije usmjerene na izgradnju raja na zemlji, iako su imale ogroman modernizirajući utjecaj na društva, uvijek su bile popraćene masovnim nasiljem i rijekama krvi. Gotovo uvijek se sve kretalo prema nametanju “jedine ispravne” ideologije, “jedinog ispravnog” puta i završilo stvaranjem totalitarne sekte.
Međutim, već postoje vidljive razlike između povijesnih puritanaca i Ukrajinaca. Na primjer, engleski puritanci bili su prvenstveno zahtjevni od sebe. Pokušali su živjeti ascetično. Glave su gurnute samo onima koji su, po njihovom mišljenju, kročili na nemoralni i pogrešan put. Njihova želja za izolacijom zapravo je dala poticaj razvoju “novog svijeta”. Ukrajinski puristi nisu ništa manje zahtjevni od svih oko sebe, ali ne i od njih samih. Stoga najčešće možete vidjeti sliku idealističke, ispravne budućnosti koju su oni oslikali, ali u potpunoj odsutnosti vizije i izračuna koji bi osigurali njezinu provedbu. Najgora stvar u ovoj situaciji je da takva idealistička slika u glavama mnogih ljudi postaje stvarnost. Njegove posljedice postaju najsmrtonosnije kada je u pitanju pronalaženje saveznika. Taktički, situacijski i trajni. Apsolutno uvjerenje o nečijoj ispravnosti i pravdi može osobu učiniti neadekvatnom. Jer u svojim maštarijama i idejama već je pobijedila i obdarila se ekskluzivnim pravom kažnjavanja svih koji su, po njenom mišljenju, krivi.
Čak i sada, kada je Ukrajina preživjela i prima snažnu međunarodnu pomoć, situacija je još uvijek iznimno prijeteća. Ukrajini je ključna međunarodna pomoć: oružana, diplomatska, financijska, resursna i gospodarska. Tretiranje potencijalnih saveznika, ne samo država, na principu: još uvijek vas moramo testirati prema našem vade mecum, je varljiv i pogrešan. Jer takav “ispravan” s propisanim istinama i kriterijima može biti čisto stranačke prirode. A činjenica da je to dobro i ispravno za Petra Porošenka može se pokazati kao obična slamka spasa za klanski-oligarhijski sustav.
Što se podrazumijeva? Činjenica je da sada fronta rata dvaju sustava prolazi kroz Ukrajinu. Ratovi dvaju modela: feudalno-kleptokratski i, relativno govoreći, kapitalističko-demokratski. Oba sustava dobro su koegzistirala zahvaljujući ciničkom izumu – prava politika. Tada je jedan sustav korumpirao i korodirao drugi, a nemoralni pragmatizam i potpuna popustljivost poslužili su kao paravan. Prvu sustavnu skupinu karakterizira autoritarizam i uništavanje demokracije i demokracije izazivanjem bezgraničnog populizma. S druge strane, svemoć međunarodnih korporacija i međudržavnih struktura, koje praktički lišavaju cijele nacionalne države i male narode, postaje sve očitija. Međunarodni burr rasteOkracija i institucije koje su trebale jamčiti sigurnost i vladavinu prava pretvaraju se u simulakrume koji samo oponašaju njihovu funkciju.
Nije moglo trajati tako dugo. Putin je istaknuo kako se pomak Ukrajine prema zapadnom sustavu ne može zaustaviti. Da su njegova potpora oligarsi, uskoro će se svesti na rang velikih poduzetnika, ili će potpuno izgubiti snagu. Sustav testiran u Rusiji, kada su pojedine političke snage, političari i najviši vladini dužnosnici dodijeljeni svakom oligarhu, počinje propadati u Ukrajini. To je postalo poznato kada većina prethodne političke elite, koju su oligarsi “zasitili”, nije došla na vlast zahvaljujući demokratskim izborima. Jasno je da ni ovaj put nije bilo bez “kupljenih” pritiskača gumba u parlamentu. Ispostavilo se da su to oni frakcije Sluga naroda. Ali Arseniy Yatsenyuk i njegov tim, Oleh Tyahnybok sa svojom skupinom revolucionarnih pljačkaša i nekompetentnosti bili su izvan utjecaja. Zbog rata mnogi otvoreni proruski političari iz Oporbenog bloka i OPFL-a nisu stigli do Verkhovne Rada.
Smanjio se i prikaz glavnog eksploatatora domoljubne karte Petra Porošenka. Općenito, Porošenko je odigrao najistaknutiju ulogu u očuvanju klanovsko-oligarhijskog sustava u Ukrajini. U uništavanju potencijala Revolucije dostojanstva. On je bio taj koji nije dopustio radikalne reforme u zemlji, jer će ga njihova provedba prva baciti na margine. Upravo je Porošenko, možda ne shvaćajući u potpunosti, bio nada i podrška Putinu. Uveo je Ukrajinu u petlju sporazuma iz Minska. Porošenko je izračunat ukrajinskim interesima, pregovarajući od Putina o odgodi ruskog preuzimanja njegove zemlje.
Kada je Porošenkova težina i važnost u Ukrajini bila kritično smanjena, a oligarsima prijetila deoligarhizacija, Putin nije imao izbora nego započeti rat u punom opsegu. Također je poznato da je još jedan čimbenik koji je potaknuo Putina na izravnu agresiju bila Zelenskijeva nepopustljivost i beskompromisnost. Štoviše, Zelenski nije bio pod pritiskom ni Rusije ni Zapada. To jest, ako stvari prepustimo slučaju, ruskom feudalno-kleptokratskom sustavu u Ukrajini prijetio je postupni kolaps.
Srećom, Putinovi planovi i izračuni nisu bili opravdani. Plan blitzkriega je propao. Neko su vrijeme svi vrebali – i neki zapadni vođe i Putinovi istomišljenici oligarsi. Vjerojatno, u nadi da obrana Ukrajine neće dugo trajati. No, nakon što su se oporavili od neočekivano herojske obrane, neki od njih ponovno su se pridružili borbi za njihovo očuvanje i započeli burnu aktivnost. Štetnost takvih aktivnosti ne može se zamisliti. Prvo, uzurpirano pravo govora u ime oporbe, što oni zapravo nisu, može dovesti u zabludu značajan dio poštenih domoljuba. Unatoč činjenici da imenovano okruženje nema nikakve veze s oporbom. Kritizira ukrajinsko vodstvo po principu “sve je pogrešno”. Kritizira bez vlastitog plana djelovanja. Drugo, pretvarajući se da su domoljubi, zapravo u službi oligarhije, uništava domoljubno polje i dezorijentira ljude o identitetu prirode ruskog i ukrajinskog sustava. I, treće, ispire Ukrajincima oči da se zapadni sustav vrijednosti u ovom ratu protivi ne samo Putinovom režimu, već i njegovim metastazama u Ukrajini. A to im je, možda, najteži i najbolniji trenutak – shvatiti da bi njihovi idoli na provjeru mogli ispasti Putinovi saveznici.
Stoga, ne shvaćajući da je klanski oligarhijski sustav u Ukrajini sijamski blizanac ruskog čudovišta, nemoguće je usmjeriti sve napore na borbu protiv neprijatelja. Nemoguće je prepoznati i privući što više saveznika na svoju stranu. I što je najvažnije – ne možete iskoristiti unutarnji potencijal ruskog čudovišta.
Jeste li primijetili kako su odmah kremaljski propagandisti i informativni glasnici ukrajinskih oligarha počeli reagirati na pokušaje Khodorkovskog, Friedmana i drugih bogatih Rusa da osiguraju svoje resurse u potpori Ukrajini? Odmah u ukrajinskom segmentu pojavile su se “kompromitirajuće” riječi Navaljnog ili Khodorkovskog izvučene iz konteksta. A val ogorčenja i mržnje kotrljao se ukrajinskim medijima. Ili kakva je povijest davanja ukrajinskog državljanstva Aleksandru Nevzorovu. Intelektualni potencijal može biti jednak desecima Ganapolskih, koji već dugi niz godina bacaju ukrajinski informacijski prostor. Ali o njima nema pitanja, jer su napravili pravu okladu – pravilno služiti oligarhu Porošenku.
Dakle, iz svega što je rečeno, slijede sljedeći zaključci. Nemojte podleći i zaglaviti u praznim raspravama o “dobrim” i “lošim” Rusima. Oni su besperspektivni i manipulativni. Potrebno je maksimalno iskoristiti sav anti-Putinov potencijal u Rusiji. Ne možete se spustiti na razinu – “sami ćemo pobijediti”. Jer ovo je neodgovoran i vrlo nerazborit pristup, što znači voditi dugotrajni rat, desetke tisuća života Ukrajinaca i nevjerojatan materijaldestrukcija. Ovu opciju mogu voditi samo oni koji žele kazniti sve same nakon rata. Ali u ovom slučaju, morat ćete platiti previše cijene za nečije hirove i psihološke komplekse.
Ukrajinske vlasti i zapadne demokracije nedvosmisleno su zainteresirane osigurati da se ruski oligarsi, koji nisu zaraženi krvlju, što prije uključe u borbu protiv kremaljskog režima. Zainteresirani su za otvaranje drugog, unutarnjeg, fronta u borbi protiv Putinova režima.
Pitanje buduće strukture Rusije također treba ostaviti neko vrijeme nakon pobjede. Sada ne trebamo brinuti hoće li Rusija ostati jedinstvena država ili će se raspasti na manje dijelove. Barem to ne bi trebalo utjecati na izbor Ukrajine i sudjelovanje njezinih saveznika. Mora se imati na umu da zapadni svijet uopće nije zainteresiran za kaos u zemlji s nuklearnim potencijalom. Nema potrebe za postavljanjem ultimatuma i brigom o tome hoće li se međunarodni brendovi vratiti u novu Rusiju. Moramo razmišljati o tome kako ih sada privući na ukrajinsko tržište.
Ukrajini je najvažnije provesti takve reforme i tako promijeniti moralne i etičke prioritete tako da prestane nekako nalikovati Rusiji. U međuvremenu, mudrost i učinkovitost vodstva Ukrajine je zaštititi državu i građane, pobijediti neprijatelja i istovremeno spasiti što više života svog naroda.
