Ovdje imamo “praznik”: radna skupina za ažuriranje sadržaja kurikuluma u stranoj književnosti odlučila je izbaciti djela ruskih i bjeloruskih pisaca, uključujući Vasilija Bykova, iz školskog kurikuluma. Zašto? Zato što bjeloruski. Ne ruski, bjeloruski!
Znate, ako sam do sada sumnjao (i uvijek dovodim u pitanje svoje mišljenje – za svaki slučaj) o ispravnosti progona davno umrlih pisaca zbog postupaka modernih političara, sada su nestali. Pa, zato što su mi moji protivnici rekli: gle, možda je Leo Tolstoj bio svoj i dobar momak, ali još uvijek nosi otisak ruskog imperijalizma i militarizma, a time i štetan. Nisam se složio s tim, ali sam ipak sumnjao. I evo – Vasilij Bykov! Što on tamo može imati: bjeloruski imperijalizam? Radna skupina govori o “odsutnosti pod izvanrednim stanjem prijemčivog konteksta za proučavanje djela ruskih i bjeloruskih pisaca”, ispričavam se, a postoji i prijemčiv kontekst za proučavanje djela ruskog carskog ratnog časnika koji nosi red po imenu Kotliarevsky? Ili možda vatreni boljševik po imenu Khvylyovy? Oba ova lika nisu imala državljanstvo slobodne Ukrajine, ali su imali državljanstvo Ruskog carstva i crvene Rusije / SSSR-a, borili su se za te državne formacije. Možda nešto pogrešno shvatim, ali ipak… Recite to otvoreno: možete se boriti za Rusiju, ali mi ćemo vas proučavati, jer ste pisali na ukrajinskom. Ali nećemo proučavati Bykova, jer je pisao na bjeloruskom. Ovaj bjeloruski jezik napao je Ukrajinu! A duhovi boljševika koji govore ukrajinski ga brane.
Ne pretjerujem. U gradu Lavovu nalazi se Skrypnyk Street – aktivni sudionik boljševičkog državnog udara, čekist, borac protiv Ukrajinske Narodne Republike, ipak Lenjin saveznik. Ali ništa mu ne prijeti, jer je Ukrajinac, pa čak i Ukrajinac! No, bjeloruski bjeloruski govornik Bykov odgovoran je za svaki korak uzurpatora Lukašenka koji govori ruski. Logika? Ali nema logike.
Ponovit ću još jednom: ako sam sumnjao u svoje odbacivanje progona svih Rusa, mrtvih, živih i nerođenih, onda su nakon što su Bjelorusi – najneimperijalniji i nemilitaristički narod – dodani ovom “paketu” – te su sumnje nestale. Kolektivna odgovornost je zla. Štoviše, ukrajinci sami ne vole kolektivnu odgovornost: ni za židovske pogrome, ni za “Akciju istrebljenja Poljaka”, niti za poslušno sudjelovanje u imperijalističkim ratovima Rusije.
Bjelorusi su optuženi da nisu uspjeli zaustaviti napad sa svog teritorija na susjednu državu. Žao mi je, ali zašto Ukrajinci nisu pokazali primjer? Godine 1956. bilo je moguće da svi stanovnici lavovskih i transkarpatskih regija blokiraju ceste i spriječe sovjetsku vojsku da napadne Mađarsku? Ili 1968. – u Čehoslovačku. Iznenađujuće, povijest nije zabilježila takve manifestacije pomoći susjedima: Ukrajinci poslušno okupiraju neovisne države, jasno u skladu s naredbama “očeva-zapovjednika”. A u Afganistanu su se borili protiv tamošnjih pobunjenika, boraca za slobodu. A spomenici njihovim okupatorskim vojnicima podignuti su u svim velikim i mnogim malim gradovima neovisne Ukrajine.
Povjesničar Alexander Zinchenko napisao je ljutitu objavu o kojoj su Bjelorusi gubitnici. “Bjelorusija nije poput države, smatraju sami Bjelorusi. No, uklanja li to odgovornost Bjelorusa da su izgubili državnost i pretvorili se u suučesnika u ubojstvima Ukrajinaca? Ne. Samo što je suučesnik također gubitnik koji nije mogao braniti vlastitu subjektivnost.” Iz nekog razloga, gospodin povjesničar nikada nije pozvao Ukrajince da se pokaju pred Mađarima ili Afganistancima. I također – pred Gruzijcima. Štoviše, Ukrajinci su se pretvorili u suučesnika ubojica Gruzijaca – prema logici gospodina povjesničara – upravo kada smo imali subjektivnost …
Nedavno, 2008. godine, tijekom ruskog napada na Gruziju, ruski brodovi zaratili su s ukrajinskog Krima. Evo kako to opisuje jedna od ruskih vojnih lokacija:
“Što se tiče snaga flote koje se nalaze na teritoriju Ukrajine, prema najkonzervativnijim procjenama, isključujući brodove na popravku, 57,5 posto od ukupnog broja borbenih postrojbi BSF-a sudjelovalo je u operaciji protiv Tbilisija. Tako su u vrijeme dolaska vodećeg broda i eskort broda na granicu gruzijskih teritorijalnih voda već postojali veliki desantni brodovi “Yamal”, “Cezar Kunikov”, “Saratov”, mali protupodmornički brodovi “Suzdalets”, “Alexandrovets”, “Muromets”, “Povarino”, “Kasimov”, morski minolovci “Vitse-Admiral Žukov”, “Turbinist”, “Poručnik Ilyin”, mali raketni brod “Mirage”, raketne brodove RK-953, “Ivanovets”, RK-955, RK-952, izviđački brod “Ekvator”, spasilački brod “Epron”, more transport “General Ryabikov”, tegljači “Orion” i MB-31, morski tankeri “Iman” i “Koida”. Pod raznim izgovorima, većina ovih brodova je stigla ovdje unaprijed.vodič, što znači da je bez njegovanja iluzija o nadolazećim vojnim sukobima s Tbilisijem, ruska strana unaprijed razvila scenarij za otvaranje druge fronte u Abhaziji.
Sjećate li se masovnih prosvjeda Ukrajinaca protiv korištenja ukrajinskog teritorija za napad na Gruziju? Tako da se ne sjećam. Nakon toga, demokratski izabrani ukrajinski parlament odbio je osuditi napad Rusije na Gruziju. Brodovi ubojice mirno su se vratili u ukrajinske luke. Nitko nije otišao srušiti vlast. Godinu dana kasnije Ukrajinci su u drugi krug odveli dvojicu Putinovih partnera, Tymošenka i Janukoviča. Prilično demokratski. Želio bih naglasiti da u slobodnoj, demokratskoj Ukrajini, gdje je moguće ići na prosvjede bez ikakvih dozvola, Ukrajinci nisu prosvjedovali protiv korištenja Ukrajine za napad na svog susjeda. A sada su optuženi za nedjelovanje talaca marionetske diktature Lukašenke.
Od prvih tjedana rata susreo sam se s izvješćima o ponižavanju bjeloruskih državljana od strane ukrajinskih graničara, policajaca i dužnosnika. A govorimo o onim mladim Bjelorusima koji su pobjegli u bratsku Ukrajinu upravo od samog Lukašenka koji je dopustio Putinu da nas napadne s teritorija države pod njegovom kontrolom. Ponižavajuća ispitivanja, maltretiranje. Jedan Bjelorus, koji je tog dana imao važnu medicinsku operaciju, namjerno je zadržan na odjelu kako ne bi imao vremena. Zašto? Da, jer možeš. Nitko se neće zauzeti za Bjeloruse. Nitko neće ni prihvatiti pritužbu od njih, jer su Bjelorusi. Idealna žrtva za sadiste u uniformama.
I ovdje je vrijedno reći o ulozi koju Bjelorusi igraju u svijesti običnog Ukrajinca. Ovo je “mlađi brat”. Da, da, točno onako kako se ruski šovinisti odnose prema nama. Priznajmo sebi: sve ovo vrijeme tretirali smo Bjeloruse pokroviteljski, smatrajući ih korak nižim od nas u razvoju. Istodobno, smetalo nam je što imaju razine, kvalitetne ceste, uredno uređenje okoliša i veću zaradu, posebno u pokrajini. “Svaka čast Batskoj, da brani i bjeloruski jezik, to bi uopće bilo super”, prvi put sam čuo tu ideju u kijevskom uredu mlade nacionalističke organizacije negdje poput te 2003. godine. Zavist bjeloruskog “reda” ujedinila je Ukrajince od regije Lugansk do Transcarpathije. Ali u isto vrijeme, nacionalno osviješten dio ukrajinskog društva očekivao je Majdan od Bjelorusa. Pa, ovo su “mlađa braća”? Dakle, oni moraju raditi kao i mi!
Val mržnje potaknuo je izjave bjeloruskih oporbenih političara 2020. o tome “ne trebamo Majdan”. Savršeno dobro razumijem zašto su razgovarali o tome: velika većina Bjelorusa u to vrijeme percipirala je Majdan u kontekstu stotina ubijenih, spaljenih središta glavnog grada, kao i daljnjeg rata protiv Rusije. Ali nas nije zanimala nikakva unutarnja politička logika! Trebao nam je poslušni “mlađi brat” koji će slijepo slijediti naše upute: gradite šatorski kamp, sipate benzin u boce, bacate ga na “mentees” – op! Uzurpator bježi. To je tako jednostavno! I ništa da u Ukrajini 2014. nije bilo diktature, da je u parlamentu postojala snažna oporba, da je trećina zemlje zapravo imala oporbene lokalne vlasti … Zamjerili smo nam čizme koje je Bjelorus skinuo kako ne bi zaprljao klupu. Te uklonjene čizme i dalje izazivaju neuredan magarac kod ukrajinskih korisnika društvenih mreža, iako je to onaj tip koji se sada bori za Ukrajinu, a komentatori sjede na toplim sofama.
Priča o progonu Bjelorusa zapravo otkriva vrlo nesretan aspekt ukrajinskog nacionalnog karaktera. Da, možemo ukrajinci biti šovinisti. Čim se osjećamo u snažnoj poziciji (a uspješan otpor ruskim okupatorima značajno je povećao ukrajinsko samopoštovanje), naši socio-psihološki kompleksi prisiljavaju nas da postanemo “Rusi” i odmah tražimo “mlađeg brata” kroz kojeg se možemo nametnuti. To činimo automatski, jer smo navikli na ovaj model ponašanja. I to je najgora stvar koja nam se može dogoditi, po mom mišljenju.
Ispričat ću ti jednu priču iz svog života. Jednom davno, kao tinejdžer, otišao sam u ljetni kamp. Postojala je standardna situacija kada se vodstvo uklonilo, a adolescenti su formirali vlastitu hijerarhiju. Da, bilo je puno alkohola, droga (pa, kasne su 90-e) i, naravno, maltretiranja slabijih. Bio sam slabiji. Ali ne najslabiji: odmah ispod mene bio je još jedan tip. Jednom je sakrio bocu “Zhyvchika” koju su mu predali roditelji, drugi “pioniri” su je pronašli i razrijedili piće vlastitim urinom. Vrlo duhovito! To mi je prijavljeno i dano mi je važan zadatak: obavijestiti me kada će taj tip popiti “Zhivchik”. Kasnije, čitajući članke o psihologiji, naučio sam da je to standardna praksa: niži u hijerarhiji prisiljeni su ismijavati najniže kako ne bi bili na njihovom mjestu. U ponašanju vrlo brojnih (nažalost) ukrajinskih “aktivista”, vidim upravo takvu motivaciju. U društvu je stvorena atmosfera mržnje prema Bjelorusima, koji se ne mogu osloniti na pomoć – jer neće spasiti ni vlastita država (zapravo ne postoji, postoji marionetski režim), ni ukrajinska država (dužnosnici i sigurnosne snage osjećali su nekažnjavanje zbog maltretiranja Bjelorusa).
Zatim sam u ljetnom kampu samo izlio sadržaj boce u zahod i uspostavio prijateljski odnos s ozlijeđenim tipom. Nije da je to bio neki herojski čin, samo što nisam želio igrati glupe igre koje su nametnuli drugi. Nažalost, vrlo malo ukrajinskih vođa mišljenja usuđuje se zaustaviti šovinistički žar kojim Bjeloruski Ukrajinci maltretiraju. A žrtva ovog šovinizma možda nisu toliko ukrajinsko-bjeloruski odnosi, ne toliko situacija Bjelorusa koji su stalno živjeli u Ukrajini, koliko budućnost Ukrajine općenito. Već smo vidjeli do čega mogu dovesti klice neadekvatnosti u društvu, kako to može završiti za državu. Kako će završiti u našem slučaju nije poznato. Samo vas upozoravam na opasnost.
