U sovjetskim vremenima postojala je takva šala o vozaču trolejbusa i njegovom običnom putniku. Vozač je svako jutro gledao kako jedna žena, njegova redovita suvozačica, juri prema kolicima s jezikom na ramenima i gotovo iscrpljenim skokovima u njega. Vozač zatvara vrata i odlazi, vodi iscrpljenog, ali sretnog putnika na posao. Ali jednom je žena, trčeći, prikovana i pala, brzo ustala, ali je izgubila nekoliko sekundi. Već je trčala do trolejbusa, ali vozač je nemilosrdno zatvorio vrata ispred nosa. “Nisam imao vremena”, pomislio je ljutito.
Uvijek se sjetim te anegdote kad čujem od zapadnih političara, stručnjaka, vladinih dužnosnika priče o tome kako bi mogao završiti ruski rat protiv Ukrajine, o ustupcima koje bi Kijev trebao napraviti, a još više optužbe Ukrajincima da rade nešto loše u vezi Rusa.
Primjerice, nedavno se svjetski mediji nisu složili s izjavom glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga o vjerojatnosti obnove mira u Ukrajini, koju je izrazio tijekom govora na godišnjem skupu “Rasprave u Kultaranti” u Finskoj. Štoviše, u većini medijskih podnesaka informacije su išle pod nešto poput sljedećeg naslova: “Stoltenberg: mir je moguć, ali Ukrajina nije spremna za to ni pod koju cijenu.” Poznato je da je nedavno oko 90 posto kupaca web stranica s vijestima čitalo samo naslove. A što će im ostati u sjećanju? Da postoje šanse za mir, ali nekako se Ukrajina cjenka, nije spremna platiti cijenu koju Rusija zahtijeva od toga, prije svega. Zbog toga se izlaže patnji. I oni i njihovi saveznici, koji moraju nametnuti sankcije, financijski podržati Ukrajince, dati im dio oružja, pogoršati njihove obrambene sposobnosti, tolerirati rast cijena benzina, plina, električne energije itd.
Zapravo, Jens Stoltenberg nije namjeravao poslati upravo takvu poruku svijetu. Naprotiv, pozvao je svijet da učini sve što je moguće kako Ukrajina ne bi morala platiti visoku cijenu, prije svega, radi se o teritorijalnim ustupcima Rusije. “Mir na teritoriju Ukrajine sasvim je moguć, ali glavno je pitanje koju je cijenu spreman platiti za to. Zadaća Zapada je osigurati da Kijev ne mora činiti teritorijalne ustupke i gubitak neovisnosti”, rekao je zapravo glavni tajnik NATO-a.
Međutim, “majstori naslova” vješto su iskrivili bit poziva, jer iz tog kuta oni i mnogi na Zapadu još uvijek percipiraju situaciju. Poput vozača koji, iako vidi netalentiranog putnika iz Ukrajine, ne žuri joj se sresti. Iako, da biste pomogli, ne trebate toliko, neusporedivo manje nego što ćete na kraju morati uložiti napore, ako odgodite s ovom pomoći ili još više ignorirate.
Jasno je da, prije svega, govorimo o oružju, vojnoj pomoći Ukrajini. Da, ima. Da, zahvalni smo na njoj. Ali to još uvijek nije dovoljno, ponekad čak i katastrofalno nije dovoljno.
A to nisu insinuacije nekih izdajnika. Vrijedno je pogledati tijek bitaka u regijama Lugansk i Donjecka, posebno gledajući bitku za Severodonetsk. Tamo se odvijaju stalni topnički dvoboji. I tu postoji jasna prednost na strani Rusije, koja za njih ima mnogo puta više oružja i streljiva. Tako da si može priuštiti da uništi naše položaje dok od njih ne ostane kamen na kamenu.
Najiritantnije je to što neke partnerske zemlje prvo obećavaju jednu količinu vojne pomoći, neke rokove isporuke, a zatim ometaju rokove i isporučuju mnogo manje od obećanog. I to u vrijeme kada Glavni stožer Oružanih snaga Ukrajine pokušava uzeti u obzir ta obećanja u svojim planovima za ratovanje. Na primjer, ukrajinsko zapovjedništvo svim silama odlučuje zadržati isti Severodonetsk. Uostalom, obećano nam je da ćemo u bliskoj budućnosti izbaciti najnovije dalekometne i točnije haubice, kao i poboljšati raketne sustave s više lansiranja. I također tenkovi i jurišni zrakoplovi za probijanje neprijateljske obrane, protuzračne obrane i raketnih obrambenih sustava kako bi zaštitili opremu i osoblje od napada iz zraka, gdje Rusi još uvijek imaju prednost.
Ali kasnije se ispostavlja da je obećanje ovo. Ta artiljerija i MLRS dobit će se kasnije i u mnogo manjim količinama. Da se sustavi protuzračne obrane još uvijek moraju proizvesti, a to će potrajati nekoliko mjeseci. A s tenkovima i napadačkim zrakoplovima – općenito, nevolje. Neće ih dati jer… Postoji neki neformalni dogovor. Francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je ukrajinskim novinarima o njoj tijekom posjeta Kijevu: “Pomažemo Ukrajini da se obrani, ali ne idemo u rat s Rusijom. Stoga je dogovoreno da se određeno oružje, poput jurišnih zrakoplova ili tenkova, ne isporučuje.”
Evo. To jest, MLRS, samohodne topničke instalacije (po izgledu ih nevojna osoba lako može zbuniti s tenkom), oklopni transporteri, borbena vozila pješaštva još uvijek se mogu isporučiti, to se neće smatrati “ulaskom u rat s Rusijom”, a tenkovi više ne mogu biti, to je već “ulazak”. Trutovi, čak i snažni i smrtonosni kao MQ-9 Žetelac – moguće je, a s posadom napadaju zrakoplove i lovce – zas.
Pitam se zašto tako čudna podjela? Je li Rusija ta koja je uspostavila granicu? Sumnjiv. Kremlj se protivi bilo kakvoj pomoći. I, na primjer, MLRS iz navedenog “džentlmenskog seta” bit će joj najiritantniji, i Žetelac To je samo smrt. Slijedom toga, na Zapadu su takva unutarnja ograničenja uspostavljena za sebe.
Otprilike kao isti vozač koji je odlučio zatvoriti vrata ispred nosa suvozača. Zašto? Pa, zato što da. Jer će “Putin napasti”. I ovo nije samo šala, ne samo mem. U Berlinu, Bruxellesu, čak i Washingtonu, još uvijek se osvrću na Moskvu.
Sjećate li se kako je nedavno njemačka bivša kancelarka Angela Merkel objasnila zašto je još 2008. blokirala put Ukrajine prema NATO-u? Ustvrdila je da “to nije ukrajina koju sada poznajemo”, da je, kažu, Ukrajina politički podijeljena između Janukoviča i Yuščenka, da je tamo cvjetala korupcija, njome su vladali oligarsi. I drugi nebitni bla bla bla bla. Međutim, nadalje je iskreno priznala: “Putin to ne bi dopustio … Nisam ga htio isprovocirati.”
To jest, čak i tada, prije 14 godina, “željezni kancelar” bojao se ruskog diktatora-underdoga. Tijekom godina strah je samo rastao. A sada kada je Putin otišao u rat praktički protiv cijelog civiliziranog svijeta, strah je dosegao svoj vrhunac.
I samo Ukrajina, ukrajinska vojska mogu dokazati i dokazati da se nema čega bojati, da je to uho na glinenim nogama. Na kraju, zahvaljujući našem učinkovitom otporu ruskoj agresiji, kolektivni Zapad mijenja mišljenje, postupno gubeći taj iracionalni strah od Rusije. Stoga se nadamo da izjave političara u Washingtonu, Londonu, Bruxellesu i Berlinu da će se brinuti za pobjedu Ukrajine i pružiti pomoć za postizanje tog cilja nisu prazne riječi, a ne obećanja.
