Koji bi, ako ne društva u aktivnoj vojnoj fazi, trebali znati da je rat potpuno zlo. Ljudi umiru, oko ruševina, sakaćenja i patnje. Očaj proizlazi iz nemogućnosti utjecaja i promjene situacije, a još češće – ljutnje i ljutnje na neprijatelja. O poticateljima rata. Rat toliko mijenja težinu života da shvatite da se nikada nećete moći vratiti u svoje prethodno stanje. Kroz zjapeće rupe u licu palih prijatelja i poznanika, uništene gradove i u rupturi ljudske komunikacije. Stoga se serija članaka “Modernizacija ratom”, pokrenuta početkom 2015. godine, više ne može sušiti i odvajati kao prije. I to je ono što je ovaj strašni rat također promijenio u nama.
Prethodni članci govorili su o tome kako je brzo ukrajinska nacija “izmislila” neku vrstu modernizacijskog zaostajanja zbog sudjelovanja u ratu. Naravno, govorili su o formiranju moderne političke nacije. Radilo se o, da tako kažem, uklapanju ukrajinske povijesti u “normalan” svjetski kanon. Tada je najduža moguća povijest, koja seže barem u rani srednji vijek. Kada su se preci stoljećima osjećali kao pravi domoljubi i nacionalisti, koji su učinili samo ono što su učinili, da su se borili i osvojili nam sretan poklon. Kada povijesni heroji podupru temelje moderne države svojim moćnim ramenima, svi se narodi klanjaju u poštovanju prema svom podvigu i, prema tome, stoljećima prepoznaju ispravnost Ukrajinaca u svemu. Ovako izgleda obična bajka ili “temeljni” nacionalni mit.
U praksi se obično sve događa sasvim drugačije. Određeni ljudi bave se dizajnom nacionalne platforme. Taj je proces najočitiji u pokušajima utjecaja na formiranje povijesnog identiteta. Nije tajna da su Ukrajinci u različitim povijesnim regijama imali ne samo različita mjesta sjećanja, već su često njihovi heroji djelovali kao antiheroji jedni za druge. U ovom slučaju, akcije usmjerene na pomirenje sjećanja, za konsolidaciju društva, trebale bi postati iznimno važan dio državne povijesne politike. Nažalost, to nije uspjelo, jer je bilo previše onih koji su željeli profitirati od povijesnih antagonizama regija. Među onima koji su željeli bile su gotovo sve političke stranke koje nisu nudile obećavajuće razvojne programe, već su besramno iskorištavale povijesne likove i davno prošle događaje.
Među najzainteresiranijim za uzgoj Ukrajinaca na nepomirljivim polovima na temelju povijesti bila je Ruska Federacija. Koji je toliko instrumentalizirao povijest da ju je koristio kao svojevrsno ideološko pokriće za razbijanje sustava međunarodnog prava i provođenje agresivne, agresivne politike protiv svojih susjeda. Sama Rusija si je dala “povijesno pravo” da odredi tko bi trebao ostati na karti svijeta, a tko ne. Rusija je uzurpirala pravo na instrumentalno korištenje pobjede u Drugom svjetskom ratu. Nezapažena sama, uronila je u stanje “pobedobyesiya” – društvene bolesti uzrokovane neobuzdanom željom za osvetom. Recidivi ove bolesti su rat i agresija. U vrijeme kada je svijet živio pod sloganom “Nikad više!”, Rusija se uzvišeno mrštila – “Možda ponovite!”.
Nije tajna da tisak potpune sovjetske i masovne moderne ruske propagande nije mogao utjecati na građane Ukrajine. Neki od njih željeli su vjerovati u čistoću namjera Rusa da se bore protiv nacizma i fašizma. Bez obzira koliko sam želio pobliže pogledati samu modernu Rusiju, sa stvarnom imitacijom nacističkih praksi poput Hitlerove Njemačke. Nije važno jesu li ti građani iskreno podržavali agresivnu Rusiju, bili su prevareni ili su to učinili iz trgovačkih razloga – to nema nikakve veze sa svjesnim građanskim položajem. Ovaj rat je pokazao kakva tragedija može ispasti takva indiskrecija.
Pokušaji domoljubne skupine da zamijeni cijeli sovjetski “čisto” ukrajinski nisu pridonijeli unutarnjem ukrajinskom konsenzusu. Kao rezultat tog pozicioniranja, pokušali su oduzeti jedino iskustvo modernizacije iz povijesti – sovjetsko. Nekritičko gledište o iskustvu baltičkih republika dovelo je do činjenice da ukrajina treba napustiti važnu fazu svog razvoja, odnosno razdoblje ukrajinskog SSR-a. To jest, vrijeme kada se prvi put odvijalo unutar modernih (prije okupacije) granica i kada je postalo vidljivo na međunarodnoj sceni zahvaljujući članstvu u UN-u. Osim toga, u to je vrijeme postojao proces urbanizacije ukrajinske nacije. Iako sovjetska, ali kodifikacija ukrajinske kulture. Nažalost, moramo priznati da osim sovjetske, u ukrajinskoj naciji nije bilo druge modernizacije.
Odbacujući sovjetsko razdoblje i uzimajući oružanu borbu UPA-e i, nažalost, nekih formacija Wehrmachta kao jedine ispravne opcije, Ukrajina se namjerno pozicionirala izvan kruga pobjednika u Drugom svjetskom ratu. To jest, izvan Anti-Hitlerove koalicije. Što je omogućilo ruskim propagandistima da stalno plaše potencijalne saveznike Ukrajine koji rastuu njemu neonacistički osjećaji. Treba biti svjestan da Zapad nije bio naivno janje da bi vjerovao ruskoj propagandi. Ali to je dalo svojevrsno opravdanje za ruske korumpirane zapadne političare zašto ne bi žurili pomoći Ukrajini.
Rusija je stalno i svjesno u informacijski prostor uvodila takve propagandne konstrukcije koje bi iznutra trebale korodirati ukrajinsko društvo. Kako bi se konačno spriječila nacionalna konsolidacija. To bi se, nažalost, moglo postići pedaliranjem ekskluzivnog, odnosno etničkog, ukrajinskog projekta. Šteta, ali čak i ovdje je bilo dosta dobrovoljnih asistenata u Rusiji. Važno je napomenuti da su Ukrajinci bili podijeljeni na ispravne, a ne toliko samo pristaše “ruskog svijeta”. Ništa manje uporni nisu bili ni tvorci herojskog kanona, koji su se na dobrovoljni način nadali da će prisiliti “pogrešne” Ukrajince da prepoznaju i vole svoje heroje.
Obojica su tvrdoglavo pokušavali smjestiti Ukrajince u vlastiti kutak prokruštejskog kreveta. Zapravo, razdirući ih između sovjetskog i nacionalističkog kanona. Prvi je vidio Ukrajinca u ulozi ili zabavnog “khohla”, ili vrijednog radnika lišenog nacionalnosti, koji živi kako bi radio i ne radi živjeti. Takav ukrajinac trebao je stalno biti na udici velikog ruskog naroda, u kojem se, na kraju, trebao rastopiti. Bilo u obliku “nove povijesne zajednice”, ili da propadne u obliku vojnika “ruskog svijeta”. Ukrajinska povijest imala je pravo postojati samo kao izborni predmet. Drugi, ne na plovnom putu ruskog, bio je u krivu i podložan zabrani. Da bi se uklopio u takav kanon, bilo je potrebno izgubiti ostatke ne samo nacionalnog, već i ljudskog dostojanstva. Na što slobodni građani nikada ne bi pristali.
Kanon, koji je etničkom pripadnošću, jezikom i “ispravnom” junačkom poviješću pokušao odrediti “autentičnost” Ukrajinaca, bio je izuzetno ekskluzivan. Ovaj projekt je skranuo granice ukrajinske nacije samo do zapadne regije, a zatim djelomično. Osim toga, nije bilo nade da će barem jednog dana postati atraktivna za cijelu Ukrajinu. Budući da je sadržavao snažan unutarnji sukob zbog nedostatka kritičnosti u njegovom uključivanju u sve-ukrajinski povijesni metanarativ. Ukratko, pokazalo se da je to mjesto za bivše vojnike iz Wehrmachta, ali nije bilo mjesta za djedove i pradjedove iz Crvene armije, koji su zajedno s cijelim svijetom pobijedili nacističku Njemačku. Uklapajući se u ovaj kanon, mnogi Ukrajinci bi morali izdati svoje pretke na neki način. Ono što ljudi nisu htjeli učiniti dostojanstveno.
U stvarnom ratu, koji je počeo 24. veljače 2022., Ukrajinci su imali tektonske promjene: prihvatili su se onakvima kakvi jesu. Samo su otišli braniti svoju zemlju, svoje rođake i zemlju. Nakon što su odbacili teret odgovornosti povijesnim herojima, i sami su postali heroji. Postajući sami, odrezali su niti kroz koje su se prethodno dogodile manipulacije. Zahvaljujući kojoj sada i sami pišu svoju priču. I to je jedna od najznačajnijih promjena koje je rat donio.
Modernizacija ratom u ovom slučaju očitovala se iu nevjerojatnoj konsolidaciji nacije. U percepciji prijetnje neovisnosti države kao zajedničkog egzistencijalnog izazova za Ukrajince. Ovaj rat jasno je pokazao tko je i zašto neprijatelj Ukrajincima. Stoga ću si dopustiti da još jednom citiram američkog znanstvenika Karla Deutscha da ništa ne ujedinjuje naciju toliko kao prisutnost zajedničkog neprijatelja. Ovaj put, za razliku od situacije iz 2014. godine, čujemo samo o izoliranim slučajevima ukrajinskih građana koji prelaze na stranu neprijatelja. I to je dokaz da su Ukrajinci postali samac i monolitna nacija. A to je također posljedica modernizacije ratom.
P. S. Početkom 1990-ih, Verkhovna Rada često je čula mišljenje da Ukrajina nije prolila ni kap krvi tijekom svoje neovisnosti. Shvativši da nema borbe za neovisnost bez krvi, tada su odlučili zahvaliti svima povijesnim herojima. Što je desetljećima onemogućavalo unutarnji ukrajinski konsenzus. Vrlo često su uskostranačka tumačenja zamijenila povijest borbe Ukrajinaca za njihovu neovisnost. Zapravo, rat, koji traje već osam godina, prvi je ukrajinski rat za državnu neovisnost. Odavde je potrebno početi brojati povijest prave neovisne Ukrajine. Priča koja će, bez pretjerivanja, biti uključena u sve udžbenike svijeta.
