Sovjetska agresija na Poljsku u modernoj ruskoj i bjeloruskoj historiografiji predstavljena je kao “čin povijesne pravde” povezan s oslobađanjem Bjelorusa i Ukrajinaca “pod jarmom poljskog gospodara”. Zapravo, bio je to sovjetsko-poljski rat, neprijavljen, ali krvav. Jedna od njegovih posljedica bila je da su Sovjeti zarobili značajan broj poljskih građana.
U međuratnim dvadesetima Sovjetski Savez se pripremao za rat protiv kapitalističkog svijeta. Poljska se smatrala najvjerojatnijim protivnikom u predstojećem sukobu. Kremlj nije zaboravio na poraz Crvene armije u blizini Varšave 1920. godine i tražio osvetu. Pravi trenutak dogodio se 1939. godine.
Hitler je 1. rujna započeo Drugi svjetski rat, ali, suprotno očekivanjima Nijemaca, SSSR nije poslao svoje trupe protiv Poljske. Tek kad je Staljin shvatio da se Francuska i Velika Britanija ne namjeravaju aktivno boriti protiv Njemačke, odlučio je da je Druga Poljska Republika osuđena na propast i da je vrijeme da “pruži ruku pomoći braći Bjelorusima i Ukrajincima”.
Koncentracijski logori za klasne neprijatelje
Lavrenty Beria je 17. rujna 1939. apelirao na Vjačeslava Molotova sa zahtjevom da se stvori osam logora za ratne zarobljenike i dva tranzitna logora u Kozelsku (BSSR) i Putyvl (ukrajinski SSR) i na prvoj crti bojišnice s Poljskom. Koncentracijski logori za poljske ratne zarobljenike, časnike i policajce na području Sovjetske Bjelorusije organizirani su u Žytkovytsia, Stolptsi, Tsimkovichi, Ozhekhovo, Radoshkovichi.
Zatvorenike su trebale čuvati konvoj postrojbe NKVD-a mobilizirane u vezi s “oslobodilačkom kampanjom”. Poljske žuvnire i državne policajce na državnu graničnu crtu trebali su pratiti “posebni timovi” iz puščanih tvrtki i konjičkih eskadrila. No, najčešće su stupove koji su se preselili na sabirna mjesta čuvali odredi sovjetskih graničara.
Evo kako je u rujnu 1939. novinar sovjetskih novina Krasnaya Zvezda opisao situaciju poljskih ratnih zarobljenika: “Pogledao sam u lica časnika koji su stajali na terenu, u blizini ceste. Na nekim licima […] –Očaj. Za druge, čak ni strah od onoga što se dogodilo nije mogao utažiti mržnju. […] Onda su zatvorenici bili poredani i vođeni dalje. Hodali su vojnim stepenicama. A ispred trokuta, s vraninim kljunovima umotanim u bakar na kacigama, hodali su žandari, kao da potvrđuju kraj gospodske Poljske.”
Sabirno mjesto za poljske ratne zarobljenike nalazilo se i u bjeloruskom Zaslavu. Prije nekoliko godina, u blizini zaslavskog imanja Khmelivka, slučajno sam pronašao poljsko puščano znakovlje. Prije rata to je bio teritorij BSSR-a. Kako je artefakt završio u blizini Zaslava? Zatim je uslijedila povijesna zagonetka: poljski ratni zarobljenici vođeni su starom Radoszkowitzovom cestom do Zaslava. Možda je poljski vojnik, kako ne bi privukao pozornost NKVD-a, odlučio izbaciti razliku?
Stanovnici sela Shapovalo, gdje je prije rata bila osmatračnica poljskog Korpusa granične straže, primijetili su da su poljski graničari, zarobljeni 17. rujna 1939., odvezeni u Zaslav.
Prema memoarima lokalne stanovnice Alicije Miller, policajci poljske državne policije uhićeni u pograničnom području Rakov također su otišli u Zaslava. Između ostalih, njezin otac je bio tamo. Vladimir Lun završio je sedam razreda, služio u vojsci, a kasnije je pohađao policijsku školu u Velyki Mostyju. Zatim je prebačen u službu u Gorodoku, okrug Molodechansky, a šest mjeseci kasnije policajac je prebačen u komesarijat koji graniči s BSSR-om u Rakovu. U kolovozu 1939. godine 31-godišnji policajac oženio se lokalnom djevojkom.
“Nijemci nisu stigli do Rahova, ali Sovjeti su došli ovdje 17. rujna. Mama je rekla da je njegov uniformirani tata istrčao iz kuće i otrčao u stanicu. Tamo se susreo s zapovjednikom Dzvankovskim, koji je spalio tajne papire kako ne bi pali u ruke neprijatelja. Ubrzo su uhićeni i prevezeni u Zaslav”, prisjeća se Alicia Miller.
Vlak za istok
Teško je točno reći gdje su poljski ratni zarobljenici bili zatočeni u Zaslavu u rujnu 1939. godine. Nikakvi dokumenti nisu sačuvani. Može se pretpostaviti da su postavljeni pored garnizona 15. granične jedinice na željezničkoj stanici Belorusskaya, a zatim poslani u Minsk, a zatim u logore. Slična situacija bila je na području SSSR-a. Prema sovjetskim dokumentima, tek 19. rujna 1939. godine čak 17 ešalona sa zarobljenicima poljske vojske isporučeno je na mjesto raspoređivanja 19. olevske divizije pograničnih postrojbi NKVD-a SSSR-a.
Od koncentracijskih logora uspostavljenih na granici do logora poljskih ratnih zarobljenika, prevezeni su na istok željeznicom. Jedan od sovjetskih željezničkih radnika opisao je ove događaje na sljedeći način: “U to sam vrijeme radio kao strojar odreda parnih lokomotiva iz Minska. Od druge polovice rujna do početka listopada 1939. upravljao sam vlakovima buržoaskog Pavlajuha od kupusa od stanice Baranovichi do Minska i Smolenska. Iz Minska smo hodali od robne stanice praznim vlakom s rešetkama na prozorima. Bilo je i automobila za telad bez prozora. […] U Baranovichiju su časnici NKVD-a doveli poljske ratne zarobljenike u ove vagone, a mi smo se vratili u Minsk na teretnoj stanici. Uvijek smo dobivali zeleno svjetlo. […] Časnik NKVD-a stalno nas je pratio u kabini stroja, naprijed-natrag. […] Na teretnoj stanici u Minsku dovezli su se “lijevci”, u koje su, poput haringe u kade, ljudi bili punjeni i odvedeni u zatvor u Minsku” [з рукопису спогадів, які є у власності автора, – ред.].
Katyn tragedija
Sudbina poljskih vojnika i policajaca bila je uglavnom tragična, većina ih je ubijena u proljeće 1940. godine. Drugi su imali više sreće. Oni koji su preživjeli rad u rudnicima ili kamenolomima, nakon njemačkog napada na SSSR, uglavnom su se pridružili Andersovoj vojsci i ostavili “neljudsku zemlju” kako bi nastavili borbu protiv Njemačke.
“Kasnije, nakon rata, jednom među nama, strojarima, bilo je govora o tim predratnim godinama [датою початку війни громадяни СРСР вважали напад Третього Райху в червні 1941 року, – ред.]. Moj dobar prijatelj mi je rekao veliku tajnu da vodi poljske ratne zarobljenike u Kozelsk. Tamo je bio kamp. Nalazi se na željezničkoj pruzi Tula-Smolensk, 250 kilometara sjeveroistočno od Smolenska. A iz Smolenska, zatvorenici su odvedeni “lijevcima” u katinsku šumu i tamo upucani. Kao što je napomenuo, to su bili poljski vojnici u karijeri, uglavnom neterofitatori i pričuvni časnici, predstavnici inteligencije, koji su mobilizirani početkom rujna 1939. u vojsku”, rekao je spomenuti strojar.
Katyn nije bila jedino mjesto gdje su boljševici uništili poljske ratne zarobljenike. Zapovjednik policije iz Rakova, Kazimierz Dzvonkowski, iz Zasława, prevezen je u Minsk, a odatle u logor Ostashkovsky, gdje su bili smješteni bivši policajci poljske državne policije. U travnju i svibnju 1940. zatvorenici ovog logora ubijeni su u zatvoru u Kalininu (sada Tver) i pokopani u blizini grada Mednoye. Među više od 6 tisuća žrtava bili su policajci iz Rakova. Policajac Vlodzimierz Lun završio je u zatvoru u Molodechnu u Vilniusu, a 9. svibnja 1940. prevezen je u Minsk, gdje mu se gube tragovi.
Ukupno je deportirano oko 125 tisuća poljskih vojnika, policajaca i predstavnika drugih službi.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Polacy byli ofiarami agresji Niemiec i ZSRR
