Prije otprilike tjedan dana postalo je poznato da su se ciljevi Ukrajine u ratu protiv Rusije promijenili. Ukrajina više neće biti zadovoljna povratkom na ograničenja 23. veljače – borit će se do potpunog oslobođenja svojih teritorija. Ovu izjavu su nekako iznijeli Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane i Ured predsjednika, još je jedan pokazatelj da svijet više neće postati isti kao prije.
Rat u punom opsegu odnio je mnoge živote i osjećaj sigurnosti, postao je izazov za cijelu zemlju i sve u njoj osobno. To je test snage volje i duha, test našeg dostojanstva i vjere – u Oružane snage, bolju budućnost, pobjedu, u bližnjega i, nesumnjivo, u Boga. Svatko tko ne poznaje nikakvu molitvu počinje moliti pod paljbom kako bi imao barem neku nadu. U isto vrijeme, drugi gleda fotografije ubijenih u Mariupolju i Buchi i pita: “Bože, kako se to moglo dogoditi?”
Kako ne podleći malodušnosti u ovim teškim vremenima i ne izgubiti žar za daljnjom borbom, zašto si Rusi dopuštaju neograničenu okrutnost, kao i što bi svijet trebao postati nakon ovog rata, upitao nas je zamjenik načelnika Odjela za vojnu kapelanciju Patrijarhalne kurije UGCC-a, otac Andrej Zelinsky.
***
“Bog je izvor dobra, a ljudi su odgovorni za zlo”
Tijekom rata primjećujem nevjericu među svojim najmilijima i poznanicima, uznemiruje ih pitanje: kako je Bog sve to mogao dopustiti? Radiš s vojskom već 8 godina. Što vam pomaže da ne izgubite vjeru promatrajući stalnu bol i smrt? Što možete savjetovati druge da ne očajavaju?
Prije svega, mi kršćani trebamo se sjetiti da naša vjera nije scenarij, a Crkva nije kazalište u kojem bi svatko trebao igrati ulogu namijenjenu njoj. Bog stvara čovjeka slobodnog i sposobnog za dobro. Biramo kako ćemo se ponašati, biramo životne vrijednosti, prema kojima donosimo osobne odluke. A rat, okrutnost koju vidimo, također je nečija odluka. Pilot koji baci bombu na rodilište ili dramsko kazalište ispred kojeg se piše “Djeca” donosi vlastitu odluku, koja ima posljedice.
Odgovorni smo za povratak našoj slobodi i sjećanju da svijet u kojem živimo ovisi o načinu na koji koristimo tu slobodu, bilo da se radi o svijetu ranjenom ratom ili svijetu u kojem se poštuje svaka sloboda i dostojanstvo. Nisam očajan jer se sjećam svoje slobode i odgovornosti za svoj život. Bog nije odgovoran za sve što se događa na svijetu. Bog je izvor dobra, a ljudi su odgovorni za zlo.
Kako u XXI stoljeću osoba može biti sposobna za takvu okrutnost?
Ja kao osoba živim u društvu, a vrijednosti i pravila interakcije koja postoje, naravno, utječu na moju osobnu kulturu i sustav vrijednosti. U autoritarnom društvu glavni kriterij za donošenje odluka nisu Božje zapovijedi ili univerzalne ljudske vrijednosti, već poštivanje očekivanja vlasti. A kada osoba odraste u takvom društvu, lako može učiniti ono što smo vidjeli u Buchi, Mariupolju i drugim gradovima. Osoba nije naučena da je slobodna i pod takvim uvjetima ne primjećuje moralnu odgovornost za svoje postupke. Svijet osakaćen ratom i osobnom ljudskom okrutnošću – iz jednog izvora, iz grijesno ranjenog ljudskog srca, iz društva iskrivljenog takvim ljudima.
Nakon Drugog svjetskog rata, svi napori međunarodne zajednice bili su usmjereni na stvaranje niza organizacija koje bi spriječile čovječanstvo da padne na razinu nasilja u posljednja dva globalna rata, koje bi morale organizirati zajednicu na pravim vrijednostima. Međutim, s vremenom je došlo do neke vrste institucionalnog neuspjeha, cijena plina postala je važniji prioritet. Propovijedajući slobodu i dostojanstvo, mnoge europske države počele su hraniti autoritarno društvo koje je nudilo jeftiniju naftu, plin i druge resurse i toleriralo njihov sustav vrijednosti. I evo pitanja, što biramo – dobrobit ili osoba?
U autoritarnom društvu u nacionalnom diskursu nema slobode i dostojanstva – o tome se ne pjevaju pjesme, o tome nećete čitati u književnosti, nećete je čuti na propovijedi. U Rusiji nema osobe, jer se čovjek bavi slobodom i dostojanstvom. Rusija je poligon na kojem je državna propaganda dugo nemilosrdno pucala na pojedinca, ljudsku osobu. Propovijedi patrijarha Kirila odnose se na “moćnu stranu”, “moćno očinstvo” – kolektivnu stvarnost koja ne tolerira osobu. Čovječanstvo ostaje na drugoj strani ideologije. Vjerojatno je jedno od glavnih pitanja našeg vremena kako organizirati svijet nakon ovog rata. Kada osoba i njezino dostojanstvo ostanu prioritet, znamo s kim trebamo sklopiti trgovinske sporazume i uspostaviti partnerstva.
Tko je onda odgovoran: “moćno očinstvo” ili osoba koja baci bombu?
Svatko je odgovoran: i onaj koji daje naredbu, i društvo koje tolerira te prioritete. Putin je vječan, sve dok ima 80 posto potpore, ovaj će ići – pojavit će se drugi. Obrazovni sustav, kultura, civilno društvo – jednom su sve te stvari u Rusiji propale, ali određeni ljudi su doveli do toga. Zabluda je da je kriv samo Putin i da nema potrebe kriviti narod. Putin nije bacio bombu i nije vršio pritisak na okidač u Buchi. Određeni vojni čovjek, vidjevši nevinu osobu, odlučuje što učiniti i ne misli da njegove odluke imaju posljedice. Krivi su i oni koji promatraju i šute – i Rusi i predstavnici međunarodnog društva.
“Zaštititi život koji je Bog dao je ispunjenje Božje volje”
Kako ruska crkva, kršćanska crkva, dopušta ta zlodjela i opravdava ih? Zato što mi ne stane u glavu.
I ja isto. Crkva u Rusiji dio je državnog aparata već dva stoljeća, a možda je to posljedica takvog spajanja. Stoljećima je ruska crkva služila kao ideološki stroj, a to je nasljeđe ostalo. U Kirilovim propovijedima ima vrlo malo Isusa, citati iz Evanđelja samo su oni koji pomažu legitimirati jedan ili drugi položaj vodstva države.
Od 24. veljače nisam se čuo s patrijarhom Kirilom, poglavarom jedne od kršćanskih crkava, niti jednom riječju suosjećanja s mrtvima u Ukrajini. U istom Mariupolju većina kršćana sebe smatra župljanima njegove crkve, kao iu Harkivu ili Černihivu mnogo je vjernika zastupnika UOC-a. Slično tome, od njega nisam čuo niti jednu riječ koja bi potaknula rusku vojsku da se osjeća odgovornom za svoje postupke, tako da barem ne pokazuju pretjeranu okrutnost. Stoga se postavljaju pitanja o moralnoj, duhovnoj, pastoralnoj ulozi vođe ruske crkve, kao iu kojoj je mjeri ova crkva oruđe Kristova iscjeljenja.
Za patrijarha Kirila i druge postoji ruska mjera – i odjednom smo se pojavili koji ne odgovaraju njihovoj koncepciji imaginarne prošlosti. Cijela njihova država usmjerena je na zlatnu, ali zapravo povijesno nepostojeću prošlost. Kažemo im: mi smo Ukrajinci, nismo vi i ne želimo biti, postojimo, dolazimo i vidimo provodimo li anketu ili drugu empirijsku studiju. I kažu: ne, stvarnost nisi ti, već ono što mislimo o tebi. I to je važno filozofsko pitanje našeg vremena: što je stvarno? Za Ruse je ta stvarnost više ideološka, pa idu u prošlost. I to je ono što nas značajno razlikuje od njih: sustav vrijednosti i naš fokus na napredak.
U Propovijedi na gori Isus Krist kaže: “Ako vas netko udari u desni obraz, bazirajte njega i drugoga. A onome tko te želi tužiti i uzeti ti odjeću, daj mu košulju.” Zar nas Isus ne može pozvati da se predamo Rusiji?
Ne, i vrlo je važno ne manipulirati evanđeljem u svoje ideološke svrhe. Isus govori o međuljudskom sukobu, o razini međuljudskih odnosa – da vrijedi oprostiti bratu i vratiti ga u dobro. U Evanđelju po Luki Ivan Krstitelj kaže što vojnici trebaju činiti: ne primajte dodatnu plaću i ne obavljajte svoju dužnost. Apostol Pavao često govori o služenju vojnog roka, Isus ponekad daje primjere u svojim prispodobama. U Evanđelju o vojsci ima mnogo toga – a nema osude.
Na javnoj razini postoje mehanizmi pravne zaštite. Moje postojanje je Božja volja, a braniti život koji je Bog dao je ispunjenje Njegove volje. Kada osoba djeluje suprotno toj volji i želi oduzeti nečiji život bez ikakvog razloga, ne braneći se, već uzrokujući nepopravljivu štetu, mora biti zaustavljena. Crkva uči da čovjek ima pravo na pravnu zaštitu, da ima dužnost štititi svoj život, jer je to Božja volja.
“Rat uništava ne samo tijela i zgrade – rat boli dušu”
Odjel za vojnu kapelaniju Patrijarhalne kurije Ukrajinske grkokatoličke crkve pripremio je “Katekizam kršćanskog ratnika”. Pa kakav je on – kršćanski ratnik?
Katekizam kršćanskog ratnika džepni je vodič koji uključuje tekstove iz službenog katekizma Katoličke crkve. Riječ je o temeljima kršćanskog učenja: tko je neprijatelj, što je rat i pravna zaštita, sve su to temeljna moralna načela koja često zaboravljamo. Zadatak katekizma je podsjetiti njihove vojnike. To je također poruka međunarodnoj zajednici da smo različiti, vodimo se normama vjere i, sukladno tome, normama međunarodnog humanitarnog prava.
Ostajemo narod slobodnog i dostojanstvenog naroda i te slobode i dostojanstvo treba njegovati. Čak iu uvjetima neprijateljstava, osoba ostaje moralno odgovorna i na to je treba podsjetiti. Crkva nas podsjeća da protivljenje neprijatelju mora biti proporcionalno, da maltretiranje zatvorenika ne zadovoljava kršćanske standarde. Rat uništava ne samo tijela i zgrade – rat šteti duši, ali još uvijek moramo graditi budućnost. Ranjeni bijesom, nećemo moći osigurati pobjedu, a pobjeda je više od osvojenih teritorija. Ovo je društvo koje smo mi na tom teritoriju.Želimo graditi orii.
Zapravo, što bi svijet trebao postati nakon ovog rata, što bi ukrajinsko društvo trebalo postati? Socijalni psiholog Oleg Pokalchuk smatra da liberalni svijet koji je postojao prije rata treba okončati.
Sada govorimo o početku kraja međunarodnog sigurnosnog sustava koji se temelji na sustavima opskrbe resursima. Tko će kupiti od koga? Što će biti prioritet na tržištu – plin, nafta, struja ili nešto drugo? Kada ne razmišljamo o tome od koga kupujemo i s kim smo prijatelji, možemo sponzorirati ljude s drugačijim sustavom vrijednosti, a to ima posljedice.
Bio bih vrlo oprezan s riječima, “liberalni svijet” treba tumačenja i definicije. Čovjek mora ostati slobodan kako bi institucije koje stvara zaštitile njegovo dostojanstvo. To od nas zahtijeva barem realizam – spoznaju da se trebamo osnažiti i razviti svoje sposobnosti da se obranimo. Osim toga, razumijevanje je da ne možemo ništa učiniti sami u suvremenom svijetu. Da bi se osvojila istina i slobodno društvo, potrebno je ujediniti se s onima čiji sustav vrijednosti odgovara našem. Ovo je globalni recept za izgradnju međunarodnog sigurnosnog sustava. Svijet budućnosti je svijet sindikata i zajednica. Čak i sada se može čuti mišljenje da nam nitko ne treba i da mi sami moramo biti jaki. Međutim, to je naivno.
U intervjuu s vama o nama 2015. godine postavilo se pitanje što učiniti kako se ne biste umorili od rata i ne izgubili žar za borbu. Sada postoje i slične zabrinutosti. Kako se sada ne umoriti, ne zaboraviti na rat?
Sada je to potpuno drugačiji rat. Ruska agresija, koja je započela 2014. godine, imala je potpuno različite ciljeve, količine, vage. Danas nećemo moći zaboraviti na rat. Do 24. veljače živjeli smo u dva modela Ukrajine: jedan je započeo na kontaktnoj liniji, au drugom se vojska mogla opustiti tijekom rotacije i osjetiti mir. I većina Ukrajinaca živjela je mirnim životom. Nakon 24. veljače, kada su ruske rakete pale s Kramatorska na Ivano-Frankivsk, nema sigurnog mjesta u Ukrajini. Prijetnja je postala potpuna, cijela Ukrajina je kontinuirana rana i svi smo odgovorni za njezino zacjeljivanje. Rat se tiče svih i vrlo je važno pronaći svoju frontu.
Referenca
Otac Andriy Zelinsky je vojni kapelan, savjetnik šefa UGCC-a, zamjenik voditelja Odjela za vojnu kapelanciju patrijarhalne kurije UGCC-a, predsjednik Nadzornog odbora Ukrajinskog fonda za veterane, učitelj programa Etike-politike-ekonomije UCU-a, suosnivač i član Nadzornog odbora Ukrajinske liderske akademije, prvi kapelan u sjedištu ATO-a, politolog, autor knjiga.
