Tajlandski državljanin Plumir Yannapas, koji već 12 godina živi u Ukrajini i radi kao maserka u kijevskom salonu, preživio je 40 dana rata u Buchi pod ruskom okupacijom. Sve to vrijeme 55-godišnjakinja je provela jedan stan s dvije mačke na petom katu stambene zgrade. Bez normalne hrane, komunikacije, električne energije, plina i razumijevanja onoga što se događa. Taika je jela samo sirova jaja, koja je pronašla u hladnjaku iu stanovima svojih susjeda. Žena je uspjela preživjeti samo zbog činjenice da nije Ukrajinka.
razgovarali smo sa strancem u Lavovu, gdje je došla nakon Buchina puštanja, i ispričala svoju priču.
“Rekao sam: ako umrem, umrijet ću kod kuće”
U noći 24. veljače, stanovnica Buche Plumir Yannapas, poput značajnog dijela Ukrajinaca, probudila se u svom stanu od glasnih eksplozija – Rusi su bombardirali uzletište u obližnjem Gostomelu. Žena je 12 godina živjela u Ukrajini, posljednje dvije – u Buchi, odakle je svako jutro odlazila u Kijev raditi u studij za masažu.
“Bombaški napadi trajali su do jutra, a onda je vijest rekla da je ruska vojska napala i da ide u Hostomel i Černobil. Cijeli dan sam s prozora gledao rakete kako lete prema uzletištu. Moja kuća se nalazi 100 km od Černobila i 30 km od Hostomela. Dim s aerodroma bio je vidljiv s mog prozora, bombardiran je cijeli dan”, kaže Plumir.
Žena je živjela na zadnjem katu zgrade od 5 katova, sama u stanu sa sedam mačaka. Kada je počeo rat, susjedi su počeli masovno napuštati svoje stanove i odlaziti, prisjeća se Plumir. Ostala je.
“Uprava mi je rekla: ‘Ne brini, možeš ostati kod kuće.’ Ostao sam jer sam mislio da će biti isto kao i 2014. godine, kada je počeo rat u Donbasu. Nisam očekivao da će rat stići do Kijeva. Pa nisu stigli do Kijeva, ali su došli u Buchu”, kaže žena.
Kad je Plumir shvatio da je boravak u Buchi opasan po život, više nije bilo moguće otići.
“Naše veleposlanstvo je izjavilo da je za evakuaciju potrebno stići u Lavov. Ali nisam mogao doći. Bucha je 25. veljače bio okružen ruskom vojskom. Moj dečko nije mogao doći k meni da me pokupi. I nisam mogao izaći odatle”, kaže Plumir.
Plumir nije imao izbora nego ostati u svom stanu u Buchi. Do 4. ožujka svi njegovi susjedi napustili su svoje stanove, a svakim danom sve je više ruske vojne i vojne opreme postajalo u Buchi.
“4. ožujka došao mi je prijatelj mog šefa Saše, on također živi u Buchi, 2 km od mene. Ponudio se da me odvede u svoje sklonište za bombe jer je tamo bilo sigurnije. Dok smo hodali, vidjeli smo bombardirani supermarket, puno automobila upucano i dva leša na ulici”, prisjeća se Plumir.
Rusi su uništili veliki broj stambenih zgrada u Buchi (fotografija AFP-a)
Kada su došli u sklonište, tamo je već bilo oko 400 ljudi, prisjeća se Plumir.
“Ali nisam ponijela toplu odjeću, vodu i hranu sa sobom. Nisam znao koliko ću dana ostati tamo, mislio sam da je to 1-2 dana. Sutradan, 5. ožujka, zamolio sam Sashu da me vrati kući. Bilo mi je hladno, htio sam jesti. Bilo mi je dopušteno biti u ovom skloništu koliko god je potrebno, ali za mene nije bilo hrane i nisam imao lijekova sa sobom. Rekao sam, ako umrem, kod kuće sam”, rekao je Plumir.
Čovjek je pristao odvesti poznanika kući. Usput su, prisjeća se Plumir, čuli mnoge eksplozije.
“Kad sam došao kući, nije bilo svjetla, vode, grijanja, plina. Svi susjedi su otišli, ja sam ostala sama… i živio je ovako do 5. travnja. Bilo mi je jako hladno cijelo vrijeme. Prvog dana otvorio sam hladnjak da vidim kakve zalihe imam. Imao sam jaja, malo kruha i slatkiša i vodu”, kaže Plumir.
“Cijeli mjesec vojska je bila smještena u mojoj blizini i bio sam siguran da je to ukrajinska vojska”
Sva hrana u Plumiru završila je za tjedan dana. Tri dana kasnije morala je pustiti pet mačaka na ulicu – jednostavno ih nije bilo ništa što bi ih nahranilo. Tako je žena ostala sama s dvije mačke, a iz temeljca je imala samo sirova jaja koja nije mogla kuhati zbog nedostatka plina i struje.
“Jeo sam samo jedno sirovo jaje svaki dan, a drugo sam dao svojim mačkama. Jeli smo samo jednom dnevno. A popili su i malo vode”, prisjeća se Plumir. Kaže da uopće nije spavala noću, i lyspavala je 2-4 sata popodne.
15. ožujka oko 20 vojnih vozila zaustavilo se u blizini kuće Plumir. Odatle su došli vojnici koji su odmah počeli pregledavati područje.
“Ovi ljudi su razbili sve stanove u susjednim kućama, ali nisu otišli u moje. I 20. ožujka razbili su ulaznu bravu u mojoj kući, a oko 15 muškaraca ušlo je na moj peti kat. Čuo sam ih kako otvaraju susjedne stanove, zatvorio sam sve brave i sakrio se u zahod. Nisam znao što da radim. Došli su do mog stana, razbili mi sve brave, otvorili vrata, ušli s svjetiljkama i pronašli me. Rekli su, “Hajde!” da izađem. Sišao sam i pitao ih govore li engleski, ali nisu razumjeli”, kaže Plumir.
Žena nije razumjela tko je ispred nje: ukrajinska ili ruska vojska. Budući da u gradu nije bilo struje, Plumirov telefon ležao je ispušten, nije imala pristup ni internetu ni televiziji. Stoga nije znala za nikakve identifikacijske oznake Ukrajinaca i Rusa.
“Tražili su moje dokumente, dao sam im svoju tajlandsku putovnicu, Ukrajinac je nije dao. Tada je jedan od njih počeo zahtijevati: “Telefon, telefon, telefon!”. Imao sam dva telefona i dao sam samo jedan od njih. Vojnik je izvadio SIM karticu s mobitela, razbio je i bacio. Gestikulirao sam da ih pitam hoće li me ubiti. Odgovorili su: “Ne.” Imali su puno oružja sa sobom. Jedan od vojnika razgovarao je kroz voki-toki sa svojim šefom i rekao mu za mene”, kaže Plumir.
Izgorjeli ruski tenkovi na ulici u Buchi (AFP fotografija)
Nakon toga, vojnici su odveli Plumir na ulicu, gdje su je ispitivali drugi ruski vojnici.
“Poslan sam u veliki automobil s oko 20 vojnika. Uzeli su mi telefon i putovnicu. Pitali su me što radim ovdje, gdje radim u Kijevu. Pokazala sam posjetnicu iz studija za masažu u Kijevu. Pitali su me: “Radite li u Kijevu? Što radiš u Buchi?” Odgovorio sam da živim ovdje i da radim u Kijevu. Tada su me pitali koliko imam godina kad sam odgovorio da imam 55 godina, to ih je stvarno iznenadilo. Na pitanje živim li sam, odgovorio sam da da. Rečeno mi je da se mogu vratiti u svoj stan i ostati tamo, ali ne mogu ići ulicom”, kaže Plumir.
Kako piše Plamir, ruska vojska bavila se pljačkom – iz stanova su vadili stvari i hranu, utovarivali 5 velikih automobila s ukradenom robom. Međutim, vojska nije ništa uzela iz svog stana.
“Ali nisam imao ništa vrijedno. Rekli su mi da mogu tražiti hranu u drugim stanovima. Ali to je bilo nakon što su sve odnijeli odatle. U tim sam stanovima pronašao samo sirova jaja za sebe i svoje mačke”, kaže Plumir.
Dvadesetih godina ožujka ruska vojska postavila je veliku količinu opreme u blizini kuće Plumir. Rusi stalno postavljaju vojnu opremu među stambene zgrade kako bi se pokrili civilima.
“Tenkovi su stajali svakih 500 metara, vidio sam ih s prozora. Imali su V slova kod sebe, a ja sam mislio da je to znak ukrajinske vojske. Nisam imao internet, a zadnje što sam znao o ruskoj vojsci je da su se označili slovom Z. Cijeli mjesec vojska je bila smještena blizu mene i bio sam siguran da je ukrajinski i prije samo dva dana [9 квітня] prijatelj mi je objasnio da su Rusi”, kaže Plumir.
“I nisu me ubili! Bio sam tako blizu ruskoj vojsci i preživio sam. Vjerujem da sam se ponovno rodila u dobi od 55 godina”, dodaje žena.
“Što žele od Ukrajinaca? Ne razumijem. Oni su ludi”
Plumir je provela više od mjesec dana u svom stanu bez komunikacije, normalne hrane, vode i svjetla. Samo jednom u toliko vremena imala je sreću pronaći banku moći u obližnjem stanu – njegova je optužba bila dovoljna da nakratko nazove njezinu prijateljicu i kaže da je živa.
“Danima sam sjedio pod dekom i slušao bombe kako lete. [Озвучує свист ракет та звуки вибухів]. Moja kuća je bila sigurna jer je vojska bila smještena blizu nje. Od 24. do 30. ožujka bilo je puno bombaških napada u Gostomelu, Irpinu, Kijevu – Sve sam to čuo. Svake večeri slušao sam zvukove eksplozija koje su se čule satima. Nikad nisam sišao dolje. Samo sam pogledao kroz prozor, dok je vojska prolazila pored moje kuće i slušala ih kako granatiraju gradove”, kaže Plumir.
Prema Plumir, 30. ožujka čula je puno eksplozija i vidjela jak dim s prozora. I 31. ožujka postalo je tiše.
“Oko 10 sati, sva vojna oprema iznenada je napustila Buchu. Pogledao sam kroz prozor i vidio da oni [росіяни] odvezti se. Ali nisam se usudio pasti. 1. travnja ujutro ponovno sam vidio puno vojnih vozila, ali sada su svi imali ukrajinske zastave. Oko 60 automobila zaletjelo se u Buchu i izašli su mnogi vojnici – imali su plave trake oko ruke. Nisam znao što to znači”, kaže Plumir.
Na cesti od Buche do Kijeva bilo je mnogo spaljenih automobila i tijela civila (foto LETA)
2. travnja stariji susjed Ivan vratio se u Plumirovu kuću. Pokucao je na Plamirova vrata, objašnjavajući joj da je ruska vojska napustila grad.
“I 4. travnja nazvao me Sašin prijatelj i rekao da će me pokupiti sljedeći dan. 5. travnja došao je k meni, upoznao me s ukrajinskom vojskom Katyom i odveli su me u Kijev. Usput smo vidjeli strašne stvari: puno izgorjelih automobila, sve je bombardirano, mnoge kuće su uništene. Vozili smo vrlo sporo jer je bilo teško kretati se takvom cestom”, kaže Plumir.
U Kijevu je dala dvije svoje mačke u dobre ruke, a odatle je otišla u Lavov. Na sigurnom mjestu iza šalice kakaa, žena uzbuđeno govori o užasima koje je doživjela i o paklu koji je ruska vojska organizirala u Buchi.
“Puno ljudi u Buchi je umrlo. Ne mogu razumjeti zašto Rusi ubijaju ljude, zašto ljudima ne bi trebalo dopustiti da žive u miru. To nisu ljudi, oni su demoni. Ne razumijem što ubijaju. Ukrajinci su dobra nacija, ovdje sam dobio dobar posao, jako su me dobro tretirali ljudi koji me nisu ni poznavali. Ta vojska Katya me nije poznavala, ali me odvela iz Buche u Kijev, poželjela mi sve najbolje, pomogla mi. Rusi čine zlo. Što žele od Ukrajinaca? Ne razumijem. Oni su ludi”, rekao je Plumir.
Plumir Yannapas već je napustio Ukrajinu i sada je na sigurnom mjestu. Hoće li se vratiti u Ukrajinu nakon završetka neprijateljstava, nije poznato.
***
Sada Bucha, Hostomel, Irpin i susjedna naselja ostaju opasni – stanovnici tih prikyevskih gradova i sela mole se da se ne vraćaju kući. Sada stručnjaci SES-a razminiraju teritorije gradova, a policija bilježi ratne zločine koje su počinili Rusi u kijevskoj regiji.
