Kako se nositi sa suradnicima? Kako reintegrirati dezauzetna područja? Što bi ukrajinci koji su se pridružili okupacijskoj vojsci trebali učiniti? Što se smatra našom pobjedom? Tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine Oleksij Danilov, koji je sudjelovao na IX Sve-ukrajinskom forumu lokalne samouprave, koji je održan u Lavovu, podijelio je svoja razmišljanja o tim i drugim pitanjima.
– Lokalna samouprava u stanju i ratni stres. Koje su njegove prednosti i slabosti?
– Nažalost, tijekom svih godina naše samostalnosti nije bilo moguće izgraditi stabilan sustav lokalne samouprave, a mi samo pristupamo tim pitanjima. Iako su, po mom mišljenju, morali biti riješeni 90-ih godina prošlog stoljeća.
Kao rezultat duge okupacije Ruske Federacije , koja je bila dominantna u SSSR-u, našoj zemlji, naslijedili smo sovjetski sustav vlasti, uključujući lokalnu samoupravu. Tek sada, nakon usvajanja zakona o decentralizaciji, kada su stvorene zajednice, imamo prvi korak prema održivim zajednicama – kakve bi trebale biti u modernoj europskoj zemlji u koju se selimo.
Što se tiče stresa, tijekom otvorenog rata Ruske Federacije, koji je počeo 24. veljače, velika većina lokalnih vlasti, vođa zajednica, lokalnih zamjenika, tijela koja rade na području lokalne samouprave, savršeno je obavljala svoje funkcije. Naravno, bilo je manjih problema sa suradnicima na određenim područjima, ali to nije bila masovna suradnja lokalnih samouprava. Općenito, lokalna samouprava je najživlja institucija koja postoji na području naše zemlje.
– Proces reintegracije dezauzetnih područja. Nakon Drugog svjetskog rata poznat je samo jedan primjer de-okupacije velikih teritorija – oslobađanje teritorija koje srbija okupira od strane Hrvata. Imamo li od koga uzeti primjer? Moramo li razviti vlastiti jedinstveni alat?
– Primjer Hrvatske danas nije baš prikladan, bio bih bliži primjeru 91. godine, kada su se baltičke države povukle iz okupacije Sovjetskog Saveza. Učinili su to besprijekorno, a sada sve tri zemlje učinkovito žive u Europskoj uniji, članice su NATO-a. Nažalost, kada smo imali takvu priliku 91. godine, kada smo se također povukli iz sovjetske okupacije naše zemlje, nismo iskoristili ovu priliku. Ostavili smo trupe osvajača na području naše zemlje – govorimo o Sevastopolju na Krimu. Nismo očistili ona tijela koja su se bavila sigurnošću u sovjetskim vremenima na području naše zemlje – promijenili smo znak, a ono što se događa našoj zemlji su posljedice svakog nemara, da nismo iskoristili priliku od 91 godinu i nismo počeli graditi novu zemlju.
Prema starim sovjetskim modelima, preselili smo se na određeno vrijeme, a posljedice toga su veliki rat koji danas postoji na našem teritoriju. Ali iskustvo koje ćemo danas steći i plaćanje životima našeg naroda, naših građana, koje sada plaćamo za svoju neovisnost, trebalo bi nas dovesti do određenog algoritma za rješavanje takvih pitanja kako se to više ne bi događalo. Ovo je naša prilika da izgradimo veliku zemlju, modernu, a mladi će to sigurno iskoristiti i riješiti.
– U Ukrajini su proruske osobe često dolazile na vlast na demokratski način. Konkretno, bilo je to 2015. godine, kada su proruski političari izabrani za gradonačelnike na već dezauzetnim područjima Donbasa, koji su kasnije otišli u suradnju. Kako spriječiti ponovni dolazak ljudi u ove regije koji imaju tendenciju suradnje s neprijateljem?
– Demokracija, naravno, ima svoje nedostatke, različite političke strukture mogu sudjelovati u određenim procesima. Ali ključ za osiguravanje da se ti procesi ne odvijaju je besprijekorna provedba Ustava i zakona naše zemlje. Ako to učinimo, nećemo imati gnjavažu koju smo imali nakon izbora 2014. i 2019. godine.
Danas imamo zakon o političkoj stranci. Jasno definira što je ta struktura, gdje bi trebala imati stanice, u kojoj količini itd. No, nažalost, malo je ljudi provjeravalo prisutnost tih političkih struktura, a imali smo političke projekte, a ne stranke, poput gljiva nakon kiše, a hranila ih je Ruska Federacija (sada je velika većina već zatvorena zbog odluka Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu i odluke sudaca) tako je završila na našem teritoriju.
Baš kad nismo očistili naš teritorij od onih štakora koji su ostali od 90-ih, 2000-ih, nadopunjavanje tih štakora nastavilo se s tri takve invazije: prvom – nakon raspada SSSR-a 91. godine; u 98., kada je postojala određena dominantna proruska struktura u regiji Donjecka i oni su se “naslonili” na naš teritorij; I to 2004. godine, kada su bili predsjednički izbori, a ljeti ih je ovdje bilo i puno, a neki od njih još uvijek nose vezene košulje i govore nam kako se živi.
Stoga je potrebno mirno opljačkatiočistiti naš rad i očistiti, očistiti i još jednom očistiti smeće koje se nalazi na našem teritoriju. Mislim da nakon ovog rata nitko neće sumnjati da proruski projekti uopće nemaju pravo postojati na području naše zemlje.
– Nedavno ste u intervjuu na pitanje “kako se slagati sa stanovnicima budućih dezauzetnih područja?” rekli da se ne trebamo slagati s njima, ali oni su s nama. Gdje leži ta linija između nas i njih, gdje je granica između prisilne suradnje i svjesne, kriminalne?
– Ne razumijem zašto postavljamo ovo pitanje. Ovdje nema razlika. Postoji jasna predodžba o procesima. Na području zemlje postoji Ustav i zakoni. Ako ih prihvatite i živite u skladu sa zakonima ove zemlje, prema njenom Ustavu, onda ste državljanin te zemlje. Ako nemate želju živjeti po našim zakonima i Ustavu – svijet je velik, molim vas, bilo gdje u svijetu možete ići i baviti se svojim poslom. Zamislite da se neki od vas sada nađu u inozemstvu i kažu da mi se ne sviđaju ustav i zakoni ove zemlje – to je potpuni apsurd. A kad nam počnu nuditi – promijenimo to jer nam se ne sviđa – ne ide tako. Ovo više nije demokracija, ona se zove drugačije.
Stoga moramo jasno razumjeti jednu jednostavnu stvar: tko ne voli našu dragu kćer – molim vas, svijet je velik, idite bilo gdje, nećemo nikoga držati. Ali oni koji ostaju na ovom području moraju živjeti u skladu s našim zakonima, prema našem Ustavu i regulatornim dokumentima koji postoje u našoj zemlji. I ne može biti druge, jer će biti posljedica kao što smo mi sada.
– Što bi trebali učiniti oni Ukrajinci koji su sada na okupiranim područjima i kojima prijeti prisilna mobilizacija okupacijskim snagama?
” Ako ta ili ona osoba dobrovoljno ne upadne u te postrojbe, ni u kojem slučaju ne smije pucati u smjeru naše vojske i predati se prvom prilikom. Tada će postojati jamstvo da će ta osoba ostati živa i da će život biti manje-više zaštićen. Inače, još jednom naglašavam, imamo svoje zakone. A onda reći da to nismo znali, nismo bili upozoreni – ne može tako dalje.
– Koji su parametri ukrajinske pobjede Oleksija Danilova?
– Imam tri parametra za pobjedu. Velika je pobjeda – kada će doći do defragmentacije Ruske Federacije, kada će ova divna stvar koja je pored nas nestati s karte unutar granica unutar kojih postoji. Za sve nas, to će biti velika pobjeda za Rusiju da prestane gurati nos u strane zemlje.
Postoji pobjeda kada ćemo stajati na našim granicama 91 godinu, kada ćemo moći osloboditi našu zemlju od okupatora, posljednjeg zatvorenika koji je odnio kući u našu rodnu zemlju.
A tu je i najveća pobjeda – kada gradimo našu zemlju. Tek se počinjemo baviti ovim pitanjem. Kada vam je stalo do države, kada vidite 10-15-20-30 godina unaprijed i donosite odluke prema tako dobrom. Tada ćemo imati veliku pobjedu – našu veliku zemlju.
