Prije rata Mariupol je bio gotovo pola milijuna grada, koji je postao središte istoka nakon okupacije Donjecka. U posljednjih 8 godina Mariupol se počeo pretvarati iz depresivnog grada u proeuropski i postao je simbol obnove Donbasa.
Međutim, u samo mjesec dana neprijateljstava, Rusi su ga, iako nisu mogli zauzeti grad, gotovo potpuno uništili. Od prvih dana rata stanovnici su na rubu humanitarne katastrofe – u gradu nema komunikacije, vode, vrućine, hrane i lijekova, a okupatori ne dopuštaju humanitarne konvoje.
Olha Pikula, zamjenica gradskog vijeća, jedna je od onih koji su uspjeli napustiti opkoljeni Mariupol i privremeno se nastaniti u Lavovu. U jednom intervjuu ispričala nam je kako je Mariupol živjela prije rata i kako je s obitelji uspjela napustiti Mariupol pod granatiranjem.
***
Prilika za Mariupol
Nakon što smo izgubili Donjecka 2014. godine, svaki veliki grad, poput Slovianska ili Kramatorska, mogao bi postati središte istoka, ali nije, a Mariupol je uspio.
Do 2014. godine Mariupol je bio korumpiran i depresivan grad, iz kojeg sam želio što prije otići. I ja sam htjela ići. No, 2015. godine pozvan sam da radim u timu tadašnjeg gradonačelnika Vadyma Boychenka. Od njega smo dobili zadatak ne samo za razvoj gospodarstva koje je već bilo u gradu, već i za izgradnju potpuno novog europskog grada. U tu svrhu izradili smo Strategiju razvoja Mariupola, koju smo trebali provesti do 2021. godine, ali smo je zapravo proveli već 2020. godine.
Tijekom ovih osam godina Mariupol je postao pravi simbol razvoja Donbasa. Išli smo učiti iz iskustva u različitim gradovima Ukrajine i Europe. Tako su se u svakoj gradskoj četvrti pojavili novi parkovi, ažuriran je javni prijevoz, sanirane su komunalne bolnice i škole, koje bi se mogle natjecati s privatnim.
Počeli smo popravljati ne samo gradske ceste, već i unutar četvrtine dvorišta, stvorili programe za podršku stanovima, što su stanovnici u početku kritički percipirali, ali kasnije smo na uređajima pokazali da je ovo prilika za stanovnike da se pridruže obnovi svog doma. To jest, civilno društvo počelo se formirati u Mariupolju.
Za to vrijeme grad je postao vrlo domoljuban. Stanovnici Mariupola možda su imali različite stavove prema gradu ili državnim vlastima, ali svi su obožavali svoj grad.
Krajem prosinca 2021. donijeli smo novu Strategiju razvoja grada, čiji je glavni cilj bio pretvoriti Mariupol u najudobniji grad za život u Ukrajini. Naravno, nismo se mogli usporediti s Kijevom i njegovim velikim gospodarskim ulaganjima, ili Lavovom s njegovim turističkim potencijalom. Ali željeli smo da Mariupol bude ugodno za život, da ovdje stvori Europu, a ne da idemo u nju.
Nitko nije vjerovao u ovaj rat.
23. veljače imali smo sjednicu Gradskog vijeća Mariupolja, na kojoj su se zastupnici posvađali oko toga koji park uopće sanirati, gdje preusmjeriti proračunski novac. To su bili problemi koje smo tada imali.
Stvarno smo se nadali da neće biti rata, nismo vjerovali da je to nadrealizam moguć u XXI stoljeću, tako da će u središtu Europe jedna zemlja napasti drugu.
Ujutro 24. veljače probudio sam se kao u strašnom snu i od tog dana počeo je povratak. Jučer su se stanovnici Mariupolja svađali hoće li posaditi božićno drvce u svom dvorištu, a danas su počeli misliti da bi trebali jesti.
U početku je bilo kao u paklu. Ali pakao je bio pred nama.
Od prvih dana u Mariupolju nestala je komunikacija, voda, grijanje i struja, a trećeg dana zatvorene su sve trgovine i ljekarne. Ljudi su držali sve moguće zalihe hrane na balkonu. Međutim, to je bilo moguće samo na temperaturama ispod nule.
Svaki dan smo mislili da je to već pakao, ali postalo je još gore. Grad je, bez pretjerivanja, bio sličan Siriji ili Staljingradu prije 80 godina. Sada za nas rat i okupacija u 2014i činilo se kao “cvijeće”, u usporedbi s onim što se sada radi s Mariupoljem.
Kada ljuska padne pored vaše kuće, postoji strah i tremor životinja, ne razumijete jeste li još uvijek živi ili ne. Ne znate hoćete li ga izbaciti kad trčite u bunar po vodu s bijelom zastavom u rukama. Prije rata stanovnici Mariupolja uopće nisu znali da u gradu postoje bunari. Zbog nedostatka vode, ljudi su otopili snijeg, skupljali vodu iz lokvi. Naučio sam oprati u pola šalice vode.
Jedini način komunikacije bio je čekati u redu za vodu u blizini dramskog kazališta, gdje ste mogli upoznati bivše kolege ili rođake. Netko bi mogao uhvatiti vezu na 15 sekundi negdje u visokoj zgradi, pročitati vijesti, pa smo saznali što se uopće događa.
Razbijene kuće u Mariupolju (fotografija “Azov”)
Dugi put iz pakla
Živjeli smo u ovoj blokadi više od tri tjedna. 15. ožujka suprug i ja trebali smo još jednom otići u dramsko kazalište po vodu, ali naša kuća je bila jako granatirana, pa je bilo opasno izlaziti van. Tada su nam došli prijatelji i obavijestili nas da samoorganizirana kolona napušta grad i da se odluka o evakuaciji mora donijeti odmah.
Uzeli smo mačku i neke stvari, sjeli u auto i vozili se nasumično. Zbog potpunog nedostatka komunikacije nismo znali postoje li humanitarni koridori za civile ili ne, samo smo se vozili. Na putu s prozora automobila vidjeli smo sve razmjere katastrofe, grad je izgledao kao slika iz apokalipse: zadimljeni zrak, crni od granatiranja visokih zgrada, zvukovi stalnih eksplozija, zalutale životinje koje trče ulicama, leševi leže, ponekad ni pokriveni, ljudi kuhaju hranu na domaćim štednjacima u blizini uništenih kuća.
Već sljedećeg dana, 16. ožujka, bačena je bomba na dramsko kazalište, gdje se skrivalo oko tisuću ljudi i gdje je bio nosač vode. To jest, da nismo otišli dan prije, vjerojatno ni mi ne bismo bili tamo.
Uništena zgrada dramskog kazališta
Imali smo sreće što smo prvo došli do okupiranog Berdyanska, zatim u Zaporizhiju, a odatle na zapad. 20 km do Zaporožja, naša kolona s automobilima je granatirana, školjka je letjela doslovno iza automobila iz našeg. Tamo je patila cijela obitelj s malim djetetom.
U Zaporizhiji smo prvi put nakon tri tjedna dobili vezu, čitali da se organiziraju humanitarni koridori, ali svi oni ljudi koji nekoliko dana ne izlaze iz skloništa i nalaze se u potpunoj informacijskoj izolaciji jednostavno ne mogu znati za evakuacijske koridore.
Na putu za zapadnu Ukrajinu imali smo sreće što smo upoznali dobre ljude koji su se ponudili prenoćiti i hranili nas. U Khmelnytskyiju smo, na primjer, proveli noć u tvornici gdje su nas počastili vrućim čajem. Tada se nisam mogao zagrijati. U takvim trenucima dolazi do radikalne ponovne procjene vrijednosti.
Životi su nam ukradeni.
Bez iznimke, ovaj rat je uzeo sve od svih stanovnika Mariupola. To je postala velika tragedija za svakog stanovnika Mariupola bez iznimke, jer ako u ovom ratu netko nije izgubio rodbinu ili prijatelje, nužno je izgubio dom, automobil, posao. Pred nama je pustoš i potpuni nesporazum, a što je sljedeće. Samo su došli k nama i “oslobodili” nas od normalnog života. Ukrali su nam ga.
Prije rata, veliki broj stanovnika Mariupola imao je uglavnom neutralan stav prema Rusiji, jer mnogi tamo žive rođaci. A sada je to potpuna mržnja, unatoč činjenici da grad gotovo u potpunosti govori ruski.
Gradsko vijeće Mariupola fizički radi iz Zaporizhie i bavi se evakuacijom stanovništva i pomoći onima koji su otišli. Prvi zamjenik gradonačelnika Mihajlo Kohut, šefovi komunalnih poduzeća i neki zastupnici ostali su u Mariupolju. Također čekam da granatiranje prestane kako bih se vratio i pomogao onima koji su ostali i evakuirali moju majku s rakom.
Kada odete, osjećate se još bespomoćnije nego kad ste tamo, jer sada ne možete pomoći onima koji su ostali, i Pomozite onima koji su također otišli.
Sada pokušavam biti koristan ovdje: susrećem se s novinarima kako bi što više ljudi moglo naučiti o katastrofi u Mariupolju, pomažem onima koji su pobjegli iz grada i pišem međunarodnim organizacijama i zakladama, jer će nakon rata Mariupol morati biti obnovljen. Već razmišljam o tome.
Ono što stanovnicima Mariupola sada treba su humanitarni koridori i obnova komunikacije kako bi mogli učiti o tim hodnicima.
***
Prema grubim procjenama Gradskog vijeća Mariupolja, od gotovo pola milijuna ljudi, u Mariupolju sada živi oko 160 tisuća ljudi. Stanovnika. Svi su oni na rubu humanitarne katastrofe, dok Rusija blokira humanitarne terete s hranom i lijekovima u grad, kao i stupove granata ljudi koji pokušavaju otići.
Sva urbana infrastruktura je praktički uništena, ali Rusi nastavljaju granatirati Mariupol.
