Istoimena pjesma i zbirka Pavla Tychyne odigrali su važnu ulogu u formiranju ukrajinskog sovjetskog identiteta. U to je vrijeme bila iznimno važna potreba za stvaranjem nacionalnog oblika, ali sovjetskog u sadržaju naroda. Stoga su radili na stvaranju osjećaja potpune unutarnje solidarnosti stanovništva ukrajinskog SSR-a. Trebali su nam pozitivni primjeri iz industrijskog Donbasa i šarene Bukovine, iz rekreativne Odesse i rekreativnog karpatskog kraja. Sovjetski sustav neumorno je radio na stvaranju nove povijesne zajednice – sovjetskog naroda.
Ali kakav grijeh prikriti, sovjetska propaganda također je djelovala prema metodi opozicije. Antitezu cijelom Sovjetu odabrao je cijeli ukrajinski nacionalni pokret. Stoga je cijela propagandna mašinerija ukrajinskog SSR-a i SSSR-a radila na ocrnjivanju ovog pokreta i na svaki mogući način pjevala socijalistička postignuća.
Godine su prošle, Ukrajina je stekla neovisnost, a paradigmu ukrajinsko-ukrajinskog sukoba osedlali su ruski propagandisti i njihovi politički sateliti u Ukrajini. Povijest se pretvorila u najoštrije oružje. U ovoj igri snage su bile daleko od jednakih. S jedne strane, postoji velikodušno financirana divovska ruska propagandna mašinerija, ojačana sovjetskom interpretacijom prošlosti ukorijenjene u masovnoj svijesti. S druge strane, ukrajinski domoljubi, koji su jednako često bili neovisni u svom intelektualnom izboru, jer su izašli iz Sovjeta, izoštreni za laži, prošlost. I ne manje ovisi o financiranju. Državna potpora akademskoj sferi bila je minimalna. Nije bila sila integrirati se s takvom prtljagom u zapadnu znanost.
Ostala su još dva načina – bespovratna potpora Zaklade Soros (“Renesansa”) ili nejavna pomoć ukrajinskoj dijaspori, koja ne samo da je imala snažan financijski resurs, već je zahtijevala i neku vrstu poslušnosti da ostane unutar svoje političke vizije prošlosti. Ako glavno načelo nije bila akademskost, već veličanje i izbjeljivanje aktivnosti OUN-a i UPA-e. A ponekad čak i formacije u Wehrmachtu i SS-u.
Tako su se nepomirljivi protivnici sukobili u dvoboju, koji su počeli doslovno rastrgati ukrajinsko društvo na komadiće. Nitko nije htio popustiti. Nema sumnje da je ruska strana tražila takav rascjep. O tome je jasno svjedočila novija povijest. Domoljubi, koji su u svakoj prilici pokušavali nametnuti vlastitu verziju povijesti metodama direktive, nisu prezirali nikakvu priliku. Da cijela Ukrajina oda počast svojim herojima, koji, usput, nisu svi imali besprijekornu biografiju. To je dalo dobru priliku Rusima i njihovim političkim “avatarima” u Ukrajini da učinkovito promiču sukob u zemlji do najoštrijeg antagonizma.
Strahovi o nacistima, fašistima, njemačkim suradnicima, Hitlerovim pristašama i “Banderi”, koji su trebali doći i ubiti za ruski jezik, bili su vrlo u upotrebi. A na suprotnoj strani, bilo da su to stvarno plaćeni agenti ili obični politički pljačkaši koji su željeli biti izabrani na vlast zbog zlouporabe povijesti, svojevoljno su se igrali zajedno s Rusima. Došlo je do toga da je kulturna i ljudska razmjena među regijama svela na minimum ili se pomaknula na razinu djelovanja s negativnim međusobnim stereotipima.
U početku su se političari iz različitih stranačko-političkih skupina pridružili ovoj situaciji što je više moguće. Počevši od predsjedničkih izbora, na kojima je pobijedio Leonid Kuchma, Ukrajinci su se počeli podmuklo dijeliti na sorte. Zatim smo pokrenuli tezu da se Donbas ne čuje u Kijevu. PR-ovci Kuchme, Janukoviča i Stranke regija besramno su crtali karte s tri vrste građana, pripisujući “zapadnjacima” osjećaj superiornosti. “Istočnjaci” su u glavu stavili uvjerenje da su nevjerojatni radnici koji hrane cijelu zemlju, a “zapadnjaci” lukavo imaju koristi od rezultata svog rada. I sve to radi jednostavne, ali učinkovite mobilizacije birača.
Zamislite, nema potrebe za reformama, ne morate izvještavati o rezultatima svojih političkih i menadžerskih aktivnosti. Dovoljno je reći da neprijatelj neće proći i nećemo vas dati “Banderi”, jer su opet “crveni redatelji” i najnoviji feudalni gospodari postali na vrhu hijerarhije javne uprave.
Istodobno, u domoljubnom okruženju, koje se u slučaju Ukrajine jasno podudaralo sa zapadnom regijom, povijest se koristila ne manje instrumentalno. Nakon raspada Narodnog pokreta Ukrajine počele su se pojavljivati političke snage koje su se čvrsto povezale s formacijama daleke prošlosti. Razne vrste OUN-ova, OUN u Ukrajini, Kongres ukrajinskih nacionalista – pokušali su ne samo staviti znak jednak jedni drugima i starim OUN(b) i OUN(m). Oni nisu bili samo financijski podržani od strane relevantnih struktura dijaspore, već su i prenijeli u Ukrajinu stari sukob između “Bandere” i “Melnykytsija”.
Ruske specijalne službe također nisu spavale. Aktivno su “pomogli” formiranju paravojnih organizacija kao što je UNA-UNSO. Također su izričito priložilistvoriti takozvanu Društveno-nacionalnu stranku Ukrajine, koja je kasnije preimenovana u Svoboda. SNPU, sa svojim simbolima i priborom pod nacističkim nacističkim NSDAP-om, trebao je izazvati glupo divljenje na zapadu i strah i mržnju na istoku zemlje. Te su formacije svojim postojanjem i djelovanjem što je više moguće pridonijele ruskoj propagandi u smislu stvaranja slike neonacističkog strašila iz Ukrajine. Radili su na tome da osiguraju da nikada ne postoji sklad između Ukrajinaca. Tako da se nisu mogli ujediniti čak ni pred egzistencijalnom prijetnjom svojoj državi. Tako da im susjedi nikada ne priskoče u pomoć. Takve aktivnosti dosljedno su vodile put do konačne defragmentacije Ukrajine, pa čak i njezina nestanka.
Nakon neuspjeha takvih “nacionalističkih” entiteta, koji su revno iskorištavali kartu povijesnih junaka, pojavile su se nove, programski umjerenije političke snage. Ali nisu se libili lakih metoda osvajanja izbornih simpatija. Pribjegli su ne samo razbijanju kritika svojih konkurenata, već i optuživanju milijuna Ukrajinaca da su “u krivu” koji su si dopustili da glasaju za drugog kandidata. S pogrdnim karakteristikama, omalovažavanjem i prokletstvima, neki Ukrajinci napali su mnogo veću skupinu koja si je dopustila da glasaju za kandidata koji nije iz starog političkog kaveza.
Bakanalija, koja traje više od tri godine, nije zaustavljena ni ruskom agresijom i krvavim ratom protiv Ukrajine. Zanimljivo je da je u svim slučajevima unutarnjeg sukoba u društvu čak i državni razlog otišao na daleki plan, za koji su se borili, radili i čemu su težili. Maksimalna snaga i energija nisu bačeni na pozitivne promjene, već na međusobne uvrede i njegovanje mržnje.
Važno je napomenuti da su političke dividende zbog podjele u društvu neumorno rezali i Rusi i ukrajinski “regionalni” i predstavnici domoljubnog segmenta. Neka vrsta političkog kontinuiteta formirana je među onima koji su monopolizirali pravo na povijesne heroje, pa čak i na vlastitu verziju patriotizma. Ti su političari i likovi uvijek ostali na površini, dijeleći Ukrajince među sobom, bilo na temelju povijesti ili na temu jezika. Shvatili su da će konsolidacija Ukrajinaca sigurno dovesti do pobjede. Da će nakon rata biti obnovljena zemlja u kojoj neće biti mjesta za svu ovu kajarilu.
Zato čak iu uvjetima žestokog rata pokušavaju posijati rascjep. Svaki put kad raznesu nove “izdaje”, prijetnje i rizike. Na primjer, otvoreno provokativne priče bacaju se u informacijski prostor kako bi se posijala mržnja između interno raseljenih osoba i “zapadnjaka”. Govoreći o netipičnim praksama ponašanja imigranata, pokušavaju ih staviti u položaj zayde i podnositelja peticije. A u “zapadnjacima” tvore osjećaj neutemeljene superiornosti, do te mjere da neki vjeruju da su bolji i ispravniji. Oni šire podmuklu tezu da doseljenici nose sa sobom “ruski svijet” i Putinovu agresiju samo govoreći ruski. Optužuju doseljenike da ne brane svoje gradove i zemlje, već bježe na relativno tih i miran zapad.
U ovoj manipulaciji “zapadnjaci” se namjerno pozicioniraju negdje na razini Nijemaca ili Poljaka. Odnosno, oni modeliraju situaciju s dolaskom gotovo stranih izbjeglica u prosperitetnu i mirnu drugu zemlju. Oni se percipiraju kao neka vrsta freeloadera s kojima će morati dijeliti. Zapravo, drama ove situacije je da u društvu nema razumijevanja da smo svi građani Ukrajine. Da svatko ima pravo evakuirati se iz pod projektilima i bombama na mirnije mjesto u svojoj državi. Da “istočnjaci” nisu imali sreće ne zato što govore ruski. Njihovi gradovi postali su prva žrtva ruske agresije, ne zbog simpatija prema Rusiji, već zato što se nalaze u izravnom zadiranju u artiljeriju s bačvama. A ruske rakete jednako dosežu i nacionalno osviještene Lavove i Odessu koja govori ruski.
Drugi aspekt stereotipne percepcije Ukrajinaca jednih o drugima je razgovor o obrani i neprijateljstvima. Vrlo često možete čuti da se navodno muškarci s istoka ne žele boriti, već su pokopani u sanatorijima na Karpatima. Činjenica da se određena kategorija muškaraca ne želi ili ne može boriti ne iznenađuje. Postoje ljudi koji jednostavno nisu osigurani za vojne poslove i mogu učiniti mnogo više za pobjedu straga. No, u stvari, stanovnici “karpatskog” podzemlja ne mogu zamisliti broj hrabrih ljudi koji revno brane svoju državu na sjeveru, istoku i jugu. Ne žele vidjeti duge redove do vojnih ureda za registraciju i upis u Kijev. Oni i dalje žive od činjenice da su samo oni pravi domoljubi, jer su rođeni na zapadu zemlje, govore ukrajinski, poštuju specifične povijesne heroje i nisu glasali za ovog predsjednika.
Takve stereotipne ideje o sebi i ostatku Ukrajine često dovode do groteske, a još češće do opasnih situacija. To je osobito jasno pokazala povijest teritorijalne obrane Lavova. Gdje se hrpa prijavila ljudi s uvjerenjem da će morati braniti regiju Lavov i Lavov. A kada su, nakon promjene relevantnog zakona, bačeni u pakao rata kako bi obranili Ukrajinu, neki su tražili da odu kući. I njihove žene su izvele pravu pobunu. Logika kada su stanovnici Harkiva morali braniti svoj grad, vlastite stanovnike Melitopolja, a stanovnici Lavova morali su mirno čekati da se neprijatelj bori oko Poltve štetna je i izuzetno opasna. Zato što odbacuje razumijevanje Ukrajine kao jednog organizma. I samo jedinstvo, konsolidacija snaga i odsutnost međusobnih napada i potraživanja jamstvo su pobjede.
Napadi na političko vodstvo države, pokušaji da se zabije klin između nje i Oružanih snaga Ukrajine, sijanje međusobnog neprijateljstva između Ukrajinaca, njihovo urezivanje na temelju jezika i povijesti ono su što neprijatelju očajnički treba. No, potpuna konsolidacija i osjećaj jedne obitelji ne samo da će osigurati pobjedu Ukrajine, već će poslužiti i kao poticaj za radikalne promjene u stanju budućnosti.
