Diktator Vladimir Putin nastoji obnoviti SSSR, tome teži i većina ruskog stanovništva, prema tamošnjoj sociologiji. U ruskoj javnosti često možete pronaći statuse o tome kako je divno živjelo pod Unijom, koja je tada bila ljubazna, kako su se svi narodi koji su naselili jednu šestinu zemlje voljeli. I što je najvažnije: kako nas se onda cijeli svijet bojao. A što bi mogao biti još veći izvor ponosa?
Rusi su sporazumno pokupili Putinovu tezu o raspadu SSSR-a kao “najvećoj geopolitičkoj katastrofi dvadesetog stoljeća”. Stoga je želja za obnovom Sovjetskog Saveza unutar njegovih granica od 1990. godine postala opsesija ruske turbodomoljubne javnosti. Bilo je potrebno samo čekati da dođe “vrijeme ideje” i to će se pretvoriti u pokretačku snagu ekspanzionističkih ratova.
I ovaj put je došlo. Kremlj je pod oduševljenim krikovima Rusa pokrenuo rat za obnovu SSSR-a. “Naša zemlja će ponovno biti velika i jaka. Ponovno će biti Sovjetski Savez i nitko neće nigdje otići”, rekao je ruski ministar obrane Sergey Shoigu kako nitko ne bi sumnjao u namjere Rusije.
Ostalgie
Krajem 90-ih i početkom 2000-ih postojao je takav program na njemačkoj televiziji Ostalgie. Ne možete odmah prevesti njegovo ime, jer je to umjetno oblikovana riječ iz dva korijena Ost (Istok) i Nostalgija (nostalgija). To je nostalgija za Istokom. U konkretnom slučaju – za Istočnu Njemačku, odnosno za Njemačku Demokratsku Republiku. Program se prisjetio svega onog slatkog, smiješnog, neobičnog što je postojalo u DDR-u. Na primjer, mali ljudi na semaforima, pioniri-telmantsi, legendarni automobili “Trabant”, pijani ruski vojnici na ulicama itd.
Jesu li građani DDR-a dobro živjeli? Da i ne – sve je to vrlo relativno. Ako je neka obična osoba iz Sovjetskog Saveza imala sreće posjetiti DDR, osobito u “zlatnim vremenima” vladavine Erica Goneckera, onda bi joj se činilo da je pala u raj na Zemlji. Čisti, beživotni vlakovi, očišćene ulice, slatki noževi. Pa, i, naravno, san sovjetskog čovjeka je trgovina… Oči razbacane nakon sovjetske oskudne trgovine. A ovdje imate cipele i odjeću koju želite, rovere na boju koju možete birati, a što je s tim igračkama i slatkišima. A obične trgovine vam nisu dovoljne, odnosno sustav trgovina Delikat, gdje je skuplji, ali izbor proizvoda je još veći, ili Konsum, gdje je situacija s odjećom ista.
Ti istočni Nijemci su zlostavljani. Pa, samo živi i uživaj u životu. Ali iz nekog razloga, sami Enderijanci bili su nezadovoljni ili Goneckerom ili njihovim životnim standardom općenito. Zašto? Jer su dobro znali što je tamo, iza ograde, iza Berlinskog zida. Kontaktirali smo rođake “odatle”, pregledali televiziju Njemačke, stavljajući odgovarajuću antenu na krov (kao što smo to nekada činili “u Poljskoj”). Život koji je tamo prikazan, sovjetski čovjek općenito, čini se da je nešto iz područja fikcije. Ali oni, Nijemci, znali su da to nije bajka, da njihova braća, vuiksi ili druga obitelj žive tamo, iza zida, uživaju u dobro hranjenom postojanju i s vremena na vrijeme šalju pakete sa žvakaćom gumom i trapericama siromašnim rođacima, čija je nesreća bila da su u jednom trenutku pali u pogrešnu okupacijsku zonu.
U jednom trenutku, morao sam razgovarati uz pivo s ruskim učiteljem iz istočnonjemačkog grada Galea. I tako je izlio moju dušu, rekao mi o svom žaljenju za cijeli život u DDR-u. Pokazalo se da su ga u to vrijeme lokalne vlasti jako poštovale… To je za znanje ruskog jezika. Odveden je na razne sastanke, prijeme, događaje s ruskim gostima uz zapovjedništvo “ograničenog kontingenta”. Lako je mogao riješiti bilo koje pitanje “blat”.
Sada to ne postoji, čast je nestala, blatt je nestao. Nije važno što je tijekom DDR-a učitelj živio u neugodnom stanu u panel kući bez balkona. Jahao sam staru “shkodu”. I u prvih 10 godina nakon ujedinjenja uspio je promijeniti četvrti šik “audi”. Prema vladinom programu obnove, njegova kuća je bila izolirana, opremljena pametnim sustavom, dovršeni su balkoni itd. Ali nema više poštovanja. Sada je običan Nijemac umirovljenik kao i njegov netalentirani susjed.
Iako općenito takav Ostalgie – fenomen je sada vrlo rijedak u Njemačkoj. I sam TV program je odavno zatvoren, umoran. U međuvremenu, u bivšem SSSR-u, ova nostalgija drži mnogo jače.
Čežnja za Unijom
Je li itko mogao zamisliti na prijelazu iz 1980.–Devedesetih godina, kada je sovjetsko društvo oduševljeno izgradilo lijes za SSSR, nostalgija za pokojnikom uskoro će se proširiti u nasilnoj boji. Onda bi takav prorok pljunuo u lice. Uostalom, za gotovo 99% stanovnika “zemlje Sovjeta”, teza je bila neosporna: SSSR je zao, nigdje gore, točka.
Međutim, nakon raspada Unije, nastrBrzo se promijenila. Gubitak uobičajenog načina života, nestabilnost, inflacija. Milijuni ljudi bili su nespremni za neovisnu plovidbu bez “parije – našeg vođe”. Krajem 1990-ih broj Ukrajinaca koji su žalili zbog raspada Unije varirao je između 40% i 50%. U Rusiji je razina pristaša obnove sovjetskog carstva tada premašila 50% i stalno rasla. U Bjelorusiji je rasla još brže.
Srećom, većina Ukrajinaca se oporavila od ove bolesti. Među Rusima, naprotiv, stekao je kritične oblike.
Za starije ljude, njihove najsretnije godine pale su na sovjetska vremena. Bezbrižno djetinjstvo, veseli tinejdžeri, studentske godine ispunjene energijom, ljubavlju i beskompromisnošću. Radite bez straha da ćete ga izgubiti.
To je razumljivo. Ali odakle je ta želja za obnovom Unije došla u modernoj ruskoj mladeži?
Mladi u SSSR-u
Mladi ljudi koji mogu znati za Uniju samo iz priča svojih djedova, od ukrašenih sovjetskih filmova ili iz modernih ruskih TV emisija, čiji su autori odlučili oprati zaraženu slavnu prošlost pod svaku cijenu, priznaju na internetskim forumima svoju ljubav prema “sovjetskom raju” i šmrču na sve kritičare sovjetskog načina života.
Čitajući njihove komentare, uvijek žalim što još uvijek nisu izmislili vremenski stroj, tako da bi oni mladi obožavatelji svih sovjetskih stvari trebali biti bačeni 40 godina unatrag, neka uživaju u tome. Neka stoje u dugim redovima za sve što se moglo kupiti (a bilo je moguće ne toliko). Neka osjete deficit za bilo što. Takva je bila ona hvaljena planirana ekonomija da bi najneočekivaniji proizvod odjednom mogao nestati s polica trgovina: sapun, maslac, čarape, toaletni papir, tiple… Na slavu njegovog veličanstva oskudice stvorene su mnoge anegdote i smiješne rime, osobito da “jaja vidimo samo u kadi – Sretna Vam Nova godina, stanovnici Lavova!”.
Neka se mladi ljubitelji SSSR-a druže u zemlji u kojoj je banana nešto fantastično nedostupno, gdje je rock zabranjen, gdje da biste otišli čak i u zemlju socijalističkog logora, morate prikupiti toliko različitih certifikata i karakteristika da će želja za putovanjem automatski nestati. Tamo gdje se svaka kritika države smatra kaznenim djelom, a ljudska prava smatraju se apsolutnom fikcijom.
Gdje su redovi čekanja… Opet, ti zavjeteni redovi uvuku vam se u glavu, što možete učiniti – ovaj simbol epohe previše je utisnut u sjećanje svake osobe rođene u SSSR-u. Evo jednog citata o sovjetskom redu:
“Ljudi su se zauvijek svađali u redovima. Grad viče seljacima: “Paraziti, proždiru zakletve, ne možete ući u trgovinu zbog sebe! Pljačkaš s torbama.”
Seljaci nisu ostavljeni u dugovima: “Pretvarači se zavjetuju! Možda ti uzgajaš ovaj kruh i meso? Hranimo vas i barem bismo jednog dana pomirisali mesni duh!”
Obojica pokušavaju izbaciti provincijalce iz reda. Oni odražavaju: “Bili biste premješteni k nama! Naučili bismo o životu sretni!”
Vretenca viču mladima koji pokušavaju napraviti zaokret u isto vrijeme za kobasicom, maslacem i blagajnikom: “Pa, ti, inficiraj, svi su lukavi, svugdje unaprijed si u žurbi! I stojimo ovdje barem do mraka!”
I odgovaraju im pjenom blizu usta: “Kargi psuju! Umirovljenici, tvoja majka! Što radite tijekom dana, dok smo na poslu, ne idete u kupovinu? Što vas nečista sila vuče navečer kada trebamo nešto uzeti?”
Starac, sijedi od starosti, naleti na red poput izgubljenog psića, – zauzeo je svoje mjesto i otišao sjesti na kutiju, pa zaboravio koga je zauzeo, a sada pokušava pronaći svoj zglob u skliskom od znoja, vrućine zmije koja diše. A zmija šuti. On je tihi kamen, u ovom zidu se ne može naći pukotina, a on cvili, nakon što je već izgubio nadu: “Kćeri, draga, stajala sam ovdje, ovdje je žena u zelenom, iza mene je još bila djevojka s dječakom. Gdje su?”
“Nisi morao otići! Tako da svatko može ući u freebie – ovdje smo ga zauzeli!”
Ljudi su se zauvijek svađali u redovima. Ne, nisu ništa gori od drugih – Amerikanaca, Nijemaca ili Francuza. Ali oni su siromašni. Priča o našim životima drama je nepremostivog siromaštva…”
Mislite li da se ovdje radi o gladnim 1930-ima ili teškim poslijeratnim godinama? Nipošto ne opisuje život blagoslovljenih Brežnjevih 70-ih, o kojima nam najrazličitiji sljedbenici SSSR-a pokušavaju reći što kažete na godine prosperiteta. Znate li tko je autor ovih redaka? Možda sarkastični zviždač sovjetske stvarnosti, Vasilij Aksyonov? Možda se ne uzima u obzir ironični antisovjet Sergej Dovlatov ili nekad agresivni anarhist Edichka Limonov (ono u što se u ovom slučaju pretvorio u posljednje godine svog života)? Ne, ne i opet ne. Ovo je citat iz romana “Petlja i kamen na zelenoj travi” poznatih ruskih detektiva, kojeg poštuje sovjetsko društvo i cijeni stranka i vlada braće Arkadija i Georgyja Weinera. Poznajete li ove autore? Naravno, koji nije bio u njihovom “Meeting Placeu”. Niste čuli za ovaj roman? I Nije ni čudo. Napisana je 1977. godine, ali ne za javno gledanje, već, da tako kažemo, “na stolu”. Jer u blagoslovu 70-ih, takva škrabotina mogla bi se osuditi na “najviši stupanj socijalne zaštite” ili na psihu.
Neposredno nakon raspada Unije, roman je objavljen. Savjetujem vam da ga pročitate svima koji žele stvoriti stvarnu sliku vremena za sebe. Društveni rez predstavljen je jednostavno fantastičan kako u umjetničkoj tako iu kognitivnoj dimenziji.
***
U prosincu ove godine Moskva će proslaviti stotu obljetnicu stvaranja SSSR-a. Stoga možemo pretpostaviti da je Putin planirao potpuno zauzeti i anektirati Ukrajinu do kraja godine. Da tako kažemo, stavi teritorijalne dobitke na svečani stol. Nadalje, očito, ekspanzionistički ratovi za potpunu obnovu SSSR-a trebali bi se nastaviti. Ali, kako kažu, nešto je pošlo po zlu. Oružane snage Ukrajine razmazile su stalne goste Kremlja tijekom cijelog praznika. I umjesto da se Unija vrati na dnevni red, sam raspad Rusije postaje stvarniji.
