U veljači 1994. imao sam sretnu priliku kao dio delegacije “Studentskog bratstva” posjetiti belgijski Leuven. Ovo je nevjerojatan sveučilišni kampus blizu Bruxellesa. Tamo su nas pozvali aktivisti studentske organizacije Katoličkog sveučilišta u Leuvenu. Među događajima koji su za nas organizirani bio je i panel za raspravu, gdje smo bili glavni raspravnici, a pitanja su nam postavljali i studenti i nastavnici sveučilišta, kao i gosti koji su prisustvovali ovom događaju.
Važno je napomenuti da se tada svjetski interes za Ukrajinu još jednom povećao. To je bilo zbog našeg nuklearnog oružja, koje smo pristali dati dobrovoljno i zapravo glupo. U to vrijeme zloglasni Memorandum iz Budimpešte još nije bio potpisan. No, još sramotniji Massandrini sporazumi već su postali činjenica, a u njima je, osim potpuno nepravedne podjele crnomorske flote, postojala i klauzula o “odlaganju nuklearnih bojnih glava strateških nuklearnih snaga stacioniranih u Ukrajini”. I u to vrijeme održano je nekoliko krugova ukrajinsko-američkih razgovora, na kojima je Leonid Kravchuk već načelno obećao Billu Clintonu da se Ukrajina odriče i nuklearnog oružja i nuklearnog statusa.
Ove poruke u zapadnom svijetu primljene su s velikim entuzijazmom. I to je razumljivo: neka blatnjava nova država, sklona nacionalizmu (jer želja za nacionalnim suverenitetom nije ništa drugo nego oblik nacionalizma), odbija takav faktor globalne opasnosti kao atomsko oružje. I od strateškog, i od taktičkog, a osim toga – od bombardera sposobnih nositi takvo oružje.
Dakle, na spomenutoj panel diskusiji postavljeno nam je “retoričko” pitanje: tješimo li nas odluka naše vlade da se odrekne atomskog oružja? Kako je sjajno bilo iznenađenje dvorane kad smo negativno reagirali. Kao najstariji predstavnik delegacije, pokušao sam objasniti zanijemljenim Belgijancima da smo, kažu, općenito, protiv nuklearnog oružja, uključujući i naše nevine ruke, ali… Ali gubimo prilično snažno odvraćanje u pozadini ruskih agresivnih namjera, koje su nam upravo oduzele većinu Crnomorske flote, baze u Sevastopolju. Jedan od najpopularnijih ruskih političara, Vladimir Žirinovski, prijeti Ukrajini ratom, želi da Rusija okupira veći dio naše zemlje i ostavi nešto svojim zapadnim susjedima. Sjećate li se njegove slavne: “A u Lavovu smo atdadim palaks!”?
“Zhirinovsky? Haha, tko je on? Kakav je njegov utjecaj na politiku Kremlja? To je prazno mjesto, nitko ga uopće ne sluša”, prigovorili su mi belgijski debati. Situaciju u Rusiji, po njihovom mišljenju, u potpunosti je kontrolirao predsjednik Boris Jeljcin – demokrat, iako nesavršen, ne bez neobičnosti i loših navika. Ali ipak – svoju osobu.
U tom kontekstu, kako se ne prisjetiti riječi Gerharda Schroedera. Kada se kao kancelar Njemačke prvi put sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, nazvao ga je “kristalno jasnim demokratom”. To sam ja do te mjere da kada zapadni političari nekoga u Rusiji nazivaju demokratom, to treba tretirati s određenom dozom skepticizma. Čak i prilično velik udio.
Tako, tada, u veljači 1994., gotovo nitko na Zapadu nije doživljavao Rusiju kao prijetnju. Euforija mira, koja je započela padom Berlinskog zida, još nije prošla. Naravno, postojale su neke sumnje da su ratovi u Pridnjestrovlju, Abhaziji, Južnoj Osetiji itd. vođeni po nalogu Kremlja kroz razne “proxyje”. Ali radi opće dobre ideje mira u cijelom svijetu, takve sitnice mogu se gledati kroz prste. Čak i za izvršenje tenkova ruskog parlamenta u jesen 1993. i za promjenu Ustava Ruske Federacije uz značajno jačanje ovlasti predsjednika.
Dakle, Jeljcin nije uspio ili nije imao vremena iskoristiti tu slutnju Zapada. Zar nije htio? To je upitno, jer je u jesen 1994. pokrenuo prvi čečenski rat kako bi spriječio da se dogodi mlada republika.
No Putin je uspio u potpunosti iskoristiti sve te bonuse. Štoviše, dodan im je još jedan, pa čak i jedan – brzi porast cijena nafte i plina.
I nije samo Schroeder, koji je sada postao odan pristaša Kremlja, smatrao Putina “kristalno jasnim demokratom”. To mišljenje imala je većina čelnika vodećih zemalja svijeta. Ili su iskreno vjerovali ili samohitizirali takvu misao. Doista, s takvim pogledom na ruske vlasti, zapadni političari živjeli su ugodnije.
Tijekom predsjedničkih izbora 2000., koji su rezultirali time da je Putin postao punopravni ruski majstor (a tako je ostalo 22 godine), čak se smatrao svojevrsnom “prozapadnom alternativom” retrogradnom bivšem premijeru Jevgeniju Primakovu. Stoga je Zapad zapravo dao Putinu neku vrstu po narudžbi blanširanja kako bi proveo svoju viziju preuređenja Rusije.
Bruxelles i Washington su bili uvjereni da se Rusija može kontrolirati, vežeš ga za sebe ekonomski. U tu svrhu raspoređeni su dosad nezabilježeni megaprojekti suradnje. To je Sjeverni tok, pokretanje tvornica u Rusiji za proizvodnju zapadnih automobila, pa čak i suradnja u obrambenoj industriji. Rusija je pozvana u klub najrazvijenijih i najutjecajnijih država, pa G7 Pretvorio G8.
I dugo se činilo svijetu da ova shema djeluje. Zapadni političari tvrdoglavo su ignorirali takve napade iz Kremlja kao putinov govor u Münchenu 2007. Oni su to doživljavali samo kao nestašluk ruskog vođe, iza kojeg nema ozbiljnih namjera.
Nadalje, kako ne bi napustili zonu udobnosti, zapadni političari iznimno su bezubo reagirali na bombardiranje tepiha u Čečeniji, rusku invaziju na Gruziju i ograničavanje demokratskih sloboda u samoj Rusiji. Zapadni “pipl” lako je “sakrio” Putinovu tezu o “kontroliranoj demokraciji”. Kremlj je pod strogom kontrolom preuzeo gotovo sve manje-više utjecajne medije u zemlji, zaustavio aktivnosti utjecajnih javnih organizacija, neutralizirao oporbene stranke. Istodobno, ruska gospodarska suradnja sa Zapadom samo je rasla. Pragmatične politike zapadnog svijeta čak su bile zabavljene jačanjem autoritarizma u Rusiji, jer je ova situacija samo pridonijela gospodarskim vezama, koje su pružale sve veću dobit i Rusiji i drugim ugovornim stranama.
Zapad je glupo propustio trenutak kada je, kako su se gradile ekonomske veze, njegova ovisnost o Rusiji postala sigurnosna prijetnja. Čak i sada, u kontekstu rata u Ukrajini, uvođenja sedam paketa proturuskih sankcija, Kremlj ne samo da se ne osjeća ugroženim, već se i ruga Rusiji. Kao što se posebno može vidjeti, na primjeru turbine za Sjeverni tok, koju je Moskva prisilila Berlin da preuzme iz Kanade. I što Moskva ne želi prihvatiti, iako Berlin to traži, već “traži bez poštovanja”.
Dakle, sankcije uvedene nakon 24. veljače svakako su bolne za Rusiju, iako ne tako teške da je prisile da odmah padne na koljena. S vremenom će raditi svoj posao, završavajući rusko gospodarstvo, ako, naravno, još uvijek postoji konsenzus na Zapadu da se te kazne sačuvaju i ojačaju, a ne oslabe.
Rizik od gubitka konsenzusa postoji i prilično je visok. Prije svega, jer nisu svi zapadni političari bili odlučni boriti se kao, na primjer, Boris Johnson. Ili Mario Draghi. Ali taj, taj drugi – već “iskrivljene patke”. Nije li ih Putin pokušao izbaciti iz kaveza? Što se tiče Draghija, ovo čak nije ni verzija, to je dokazana činjenica. Kremlj je vršio pritisak na “prijateljske” talijanske stranke, poput Pokreta 5 zvijezda i Lige, da unište vladajuću koaliciju. Gotovo sam uvjeren da u slučaju Johnsonove ostavke nije bilo bez “ruke Kremlja”. Na primjer, ruski agenti mogli bi baciti kompromitirajuće dokaze koje su iskopali kako bi kompromitirali britanskog premijera. Nadam se da ćemo s vremenom saznati o tome, kao što smo saznali o utjecaju Kremlja na referendum o Brexit.
Stoga Kijev mora biti vrlo oprezan i spriječiti negativan razvoj događaja u zapadnom svijetu, o čijoj vojnoj i financijskoj potpori ne ovisi ništa manje – postojanje ukrajinske države. Naši diplomati moraju intenzivno surađivati s europskim i američkim partnerima kako bi spriječili svaku priliku za agente Kremlja.
