Rat sve mijenja. Uobičajena posveta života u trenu leti naopako i morate se što prije naći u nepoznatom do danas, pa čak i iznimno prijetećim okolnostima. Ne samo pobjeći, zaštititi rodbinu, već i ponuditi i pružiti svu moguću pomoć vojsci i državi kako bi što prije donijeli pobjedu. Postoje slučajevi izvanrednog junaštva, ali još uvijek prevladava sasvim obično ponašanje. Međutim, rat zahtijeva od svih da promijene utvrđene uloge.
Slažem se, donedavno većina ljudi, osim onih koji su je preživjeli 2014. godine, nije ni mislila da bi kuća mogla biti bombardirana, rodbina ubijena, a civilni muškarci i žene morat će uzeti oružje za borbu. Većina čak iu strašnom snu nije isprobala ulogu izbjeglica. Izbjeglice koje će biti udaljene tisuće kilometara od svojih domova i koje će granice odvojiti od muževa i sinova. To će izgubiti posao i stalne izvore prihoda. Da će oni koji su imali sreću biti što dalje od fronte značajno smanjiti zaradu i povećati potrošnju. Da morate pritisnuti i primiti prisilne bjegunce. Bilo je teško povjerovati da će se tradicionalno ukrajinsko selo u zapadnoj Ukrajini, koje je već počelo izumirati, nadopuniti novim mladim obiteljima. Oni koji su uspjeli izgubiti čak i kontakt s udaljenim rođacima, koji su, unatoč teškom i neizvjesnom vremenu, prihvatili sve i pokušali ih na sve načine podržati.
U predratnoj Ukrajini stručnjaci su se često žalili na nedostatak komunikacije između regija. Činjenica da regije često “razmišljaju” s negativnim stereotipima jedna o drugoj. Od kojih su beskrupulozni političari često imali koristi. Koji su se tijekom desetljeća navikli mobilizirati svoje biračko tijelo na antagonizam i protivljenje. Čak je i jedna od najjačih stranaka odabrala riječ “regije” u svom imenu. Činjenica da je ova stranka eskalirala antizapadnu histeriju još uvijek je pola problema. Najgore od svega, njihovi “nacionalistički” kolege u zapadnoj Ukrajini pridonijeli su što je više moguće. Optužili su neselektivno “istočnjake” njihovog pogrešnog podrijetla, neutemeljeno se obdarili ulogom mesije koji će pobijediti “unso”, prisiliti ih da priznaju svoju bezvrijednost i poslušnost.
Osnova za takvu nadmoć bila je, u pravilu, daleka i kontradiktorno interpretirana povijest, uporaba ukrajinskog jezika i davanje isključivih prava na temelju ukrajinskog etničkog podrijetla s porazom u pravima drugih. Oni koji nisu imali tako “čist” pedigre. Jasno je da takav stav nije pridonio konsolidaciji ukrajinskog društva, već je naprotiv uzrokovao snažne centrifugalne snage. Činilo se da je to začarani krug, jer dvije revolucije nisu mogle u potpunosti prevladati podjelu. Nisu mogli, jer regionalne elite koje su se borile za vlast u Kijevu nisu ponudile zajednički pozitivan program djelovanja. Izbjegli su sam razgovor o gospodarstvu, reformama, socijalnoj politici. Umjesto toga, pedalirali su sudare i sukobe na temelju razlika u povijesnim zapletima i jezičnim praksama.
Moram reći da se neka vrsta prosvjetljenja među građanima Ukrajine dogodila tijekom posljednjih predsjedničkih izbora. Kada se 73% građana odlučilo odmaknuti od uobičajene matrice i pokušalo za predsjednika izabrati nekoga tko je pokušao govoriti o hitnim problemima i kako promijeniti zemlju tako da je postalo ugodno živjeti u njoj. Zapravo, o tome kako se odmaknuti od rusko-sovjetskog modela ne života, već stalne patnje i “borbe”. To je ono što su Ukrajinci, hranjeni patetičnom i patetičnom propagandom, željeli prenijeti. A kad su osjetili i vidjeli da najviše vlasti ne mogu krasti, ne varati melasom riječi, već prije toga graditi ceste, mostove i škole. Voditi pravu borbu protiv oligarhije i glavna stvar je biti otvoren i transparentan sa svojim građanima, tada se prvi put pojavilo povjerenje između vlasti i građana. To je ono što je Ukrajinu učinilo nepobjedivom čak i pred strašnim i nemoralnim neprijateljem.
Moderni rat kao lakmus test “pokazao je za autentičnost” ukrajinske stranke, političare, državnike, ljude iz sfere kulture, pa čak i one koji su se smatrali javnim intelektualcima i moralnim autoritetima. Većina starih elita isprva je bila uplašena i sakrivena, a zatim je otišla spasiti svoje mjesto u sustavu. Umjesto da provedu reviziju, otišli su opravdati sve svoje glupe izjave i predviđanja. Iako je život pokazao da je predsjednik Zelenski istinski domoljub Ukrajine, spreman braniti Domovinu po cijenu vlastitog života, ti su pojedinci ponovno izvukli pljesnive praznine od onih koji su Ukrajinu doveli na rub ponora i nisu mogli prihvatiti težak poraz na izborima.
Odvratna obmana sadašnjih ukrajinskih vlasti u uvjetima strašnog rata može se objasniti samo činjenicom da se svi ti korisnici starog klanovsko-oligarhijskog sustava boje ne samo gubitka izvora za uobičajenu luksuznu egzistenciju, već i pretvaranja u društvene bankrote. O marginalcima i gubitnicima u obnovljenoj Ukrajini. Nažalost, među tim potencijalnim bankarimane samo pojedinci, već i cijele društvene skupine. To su političari koji su navikli biti ponosni na povijest, ali zapravo obični lopovi koji se skrivaju iza povijesnih junaka. Unatoč činjenici da ako heroji uskrsnu, objesit će ih na prve lampione koji su naišli.
“Nacionalisti” koji su se promicanjem postulata primata etničkog nacionalizma pokušali obdariti širim pravima od ostalih građana države. Koji su željeli ograničiti prava drugih kako bi “smanjili” ono što je uzeto za sebe. Staviti druge u nejednake uvjete sa sobom, bez ikakvih intelektualnih ili moralnih osnova za to. Njihovo ponašanje ukazuje na to da se jednostavno boje konkurencije. Da ih u slobodnom demokratskom društvu čekaju uloge u trećem redu. Njihov napuhani ego nije u skladu s njihovim potencijalom i kvalifikacijama.
Oni su također kulturne ličnosti sovjetsko-patriotske vrste. Nigdje kulturni menadžeri, pisci koje nitko ne čita. Analitičari koji nisu mogli ne izgorjeti na svojim analizama i prognozama zbog vlastite intelektualne slabosti. Opravdavajući se za lažno i neadekvatno predviđanje pred svojim nedavnim kupcima, spremni su braniti čak i uobičajene teze i izjave s Rusima. Ne srame se činjenice da često pjevaju istim glasom s neprijateljem i, nažalost, slijede isti cilj. Naime, žele poraz od Zelenskog i njegovog tima. Pretvarajući se da ne razumijete da je poraz predsjednika Zelenskija u ratnim uvjetima smrt ukrajinske države.
Opet, kulturnjaci i likovi koji pokušavaju sačuvati svoje mjesto u sustavu uz pomoć svojih uobičajenih zabrana i zakonskih ograničenja popeli su se na bijeli svijet. Koji, navodno iz domoljubnih razloga i zbog političke “korektnosti”, opet žele zabraniti nekoga i nešto u kulturi. Oni preuzimaju promociju netalentiranih posrednika, skrivajući se iza “desne” političko-domoljubne linije. Čak ni ne shvaćajući da su oni također poput boljševičkih cenzora, koji su djelovali na principu “partizana” u književnosti.
Besramno organiziraju lov na vještice, što je zapravo pokušaj premještanja konkurenata i osiguranja utjecajnih pozicija na domaćem tržištu. I što je najgore, oni, s nekom vrstom “kulture prohibicije”, pokušavaju ući u zapadni svijet. Ne razmišljajući o tome kako divlje izgleda pokušati tamo nešto zabraniti, a još manje naznačiti vole li umjetnici i umjetnička djela ili ne. U zapadnom svijetu uobičajeno je predlagati i provocirati, a ne zabranjivati. Stoga takve akcije štete samo Ukrajini, čiji je interes sada izvanredan.
Stoga je vrlo važno razumjeti da neumorno djelovanje predstavnika starih elita, o čijem bankrotu svjedoči ovaj krvavi rat, nije ništa drugo nego pokušaj da se ostane na površini. To su stari mikrofoni koji se nadaju da će ih netko ponovno napuniti mladim vinom. Srećom, to više nije slučaj.
