U vrijeme legendarne Perestrojke u sovjetskom eteru, odnosno na Lenjingradskoj televiziji, pojavio se progresivni program “600 sekundi”. Program je kvalitetan, odvažan, koji je od prvih izdanja postao iznimno popularan. Tvorac i stalni voditelj programa bio je Alexander Nevzorov – isti onaj koji je sada naišao na skandal u Ukrajini, tražeći naše državljanstvo.
Tada je, u perestrojka vremenima, Nevzorov osvojio neslužbenu titulu “demokratskog novinara”. Zašto? Pa, zato što se u to vrijeme javnost nije previše bavila stvarnim političkim stavovima medijskog djelatnika. Bilo je dovoljno da je stvorio nešto novo u vrijeme transformacije, kritizirao vlasti, pomalo poput zapadnih moderatora (onako kako smo ih zamišljali). Demokratski novinari u našoj zemlji bili su domaćini popularnog programa za mlade “Vzglyad”, Vladimir Molchanov sa svojim “Prije i poslije ponoći”, Leonid Parfyonov, voditelj “Namedne” itd.
Kakvo je bilo naše razočaranje kada je “demokrat” Nevzorov stvorio gadan propagandni film “Nashi” o krvavim događajima u Vilniusu u siječnju 1991. Film je junački junačio borce interventne policije u Vilniusu, koji su se borili s nenaoružanim stanovnicima grada, gađali ih živim patronama, lomili ih tenkovima. A Nevzorov je proglasio ove neljudske heroje. I ovaj film se vrtio u udarnom terminu na Prvom kanalu Središnje televizije SSSR-a. Zatim je snimio film na sličan način o interventnoj policiji u Rigi. Nakon toga uslijedile su i propagandne snimke o Čečeniji, s izrazito velikim rusko-šovinističkim okusom.
Osobno, to bi mi bilo dovoljno da prodrem u gađenje ovog lika. Ali nije se tu zaustavio, ušao je u politiku. Već kao zamjenik Državne dume glasno je i često vrijeđao Ukrajinu da, kažu, ne postoji takva država i razgovor o zasebnoj naciji je smiješan. A prije svega toga postao je pouzdanik Vladimira Putina tijekom njegove predsjedničke kampanje 2012. godine. Nevzorov je Putina nazvao “jedinim koji može spriječiti da se carstvo svake sekunde raspada od katastrofe”. To jest, prije 10 godina bio je nepokolebljiv imperijalist s revanšističkim manirama.
Tada se, međutim, Nevzorov predomislio. I iznenađujuće radikalno. Pretvorio se u najdosadnijeg kritičara Putina i njegovog režima. Štoviše, tražio je Ukrajinu i obećava da će raditi za našu pobjedu. Iako se još uvijek propisno ne kaje.
Tu nam se javlja dilema. Je li taj lik apsolutno negativan, toksičan za Ukrajinu i oslanjanje na njega nije samo besmisleno, već i nacionalno kriminalno? Možemo li zaboraviti njegov prethodni rad, aktivnosti, izjave, oprostiti mu i iskoristiti ga u našu korist?
Barem čisto na emocionalnoj razini, osobno, nikada mu neću moći oprostiti za sve informacije gadosti koje je stvorio, sve te uvrede, revanšističke namjere. Što se tiče razine racionalnosti, ovdje je teže.
Vratimo se biografiji našeg heroja, prisjetimo se njegovog djeda-generala Ministarstva državne sigurnosti, koji se borio s litavskom “šumskom braćom” i u tom smislu odgojio svog unuka. Ovo je s jedne strane. S druge strane, Nevzorov je izumio legendu (ili je to možda istina) o indijskom ocu iz plemena Comanche, koji je upoznao svoju majku tijekom Svjetskog festivala mladih i studenata u Moskvi. Tada je čak pokušao pronaći oca u američkim prerijama, ali nije uspio.
Nevzorov u mladosti ili bokovima ili pribjegava religiji i pjeva u crkvenom zboru. Ulazi na sveučilište, zatim ga napušta, ulazi u teološko sjemenište. On je ili vjernik ili militantni ateist. Ili demokrat ili imperijalist. Ili za pobunjenike koji su sjedili u vrhovnom Sovjetu Rusije tijekom krvavih događaja 1993., zatim za Borisa Jeljcina, a pobunjenici postaju “ludi i prokleti shoblo”.
Prema dobro poznatoj izreci, samo budala ne mijenja svoje stavove. U tom smislu, Nevzorov definitivno nije budala.
Kada sam, nakon početka rusko-ukrajinskog rata 2014. godine, razgovarao s prijateljima iz Poljske, više puta su mi preporučili da pogledam Nevzorovljeve trenutne programe na YouTubeu. Dugo vremena nisam mogao nadjačati gađenje, ali na kraju sam odlučio. I nije požalio. Nevzorov uzorka nakon 2014. još uvijek je odvažan, oštar, uvjerljiv kao u vrijeme Perestrojke. Istodobno se može osjetiti 30 godina iskustva koje je stekao i prekuhao.
Danas, bivši imperets propagandist, po mom mišljenju, radi vrlo koristan informacijski posao. On ne samo da kritizira i razotkriva Putinov režim, on ističe njegove bolne točke, on daje alate za borbu protiv njega.
Nevzorov priznaje da je nekada bio ruski fašist, ali to predstavlja kao prednost. “Nikada nisam skrivao činjenicu da sam u jednom trenutku bio bolestan od fašizma, imao sam ga. Ali zahvaljujući tome, poznajem ga vrlo dobro, jako dobro poznajem njegove simptome, znam njegove slabosti, poznajem njegove manifestacije, znam njegove nijanse, znam osjećaje koje daje i čega se boji u panici”, uvjeravao je..
Nakon što sam stao na grlo svojim emocijama, mogu tvrditi da da, za dobrobit slučaja, vrijedi odvesti Nevzorova u službu. Znači li to da mu je potrebno dodijeliti državljanstvo? Nisam siguran. Sigurno ne pod pojednostavljenom procedurom. Zasad bi bio dovoljan politički azil, a tu ćemo vidjeti. S obzirom na Nevzorovu sklonost da se predomisli, vjerojatno je da je ova njegova anti-Putinova pozicija privremena.
Općenito, na primjeru Nevzorova, želio bih se pridružiti toj raspravi (bilo bi prikladnije reći sracha) o “dobrim Rusima”. Uzeti ih raširenih ruku ili ih izbaciti prljavim metlama? Zapravo sam već formulirao svoje mišljenje: istina je negdje u sredini. Potrebno je pogledati svaki pojedinačni slučaj, analizirati, odlučiti. Netko će učiniti, netko će nauditi, netko će ostati ravnodušan.
Uzmimo drugi, ništa manje odvratan primjer – Marina Ovsyannikova, “žena s plakatom”. Sada malo ljudi sumnja da je postala lik u posebnoj operaciji. Čiji? FSB? Jedan od tornjeva Kremlja? Briga. Glavna stvar u njezinoj priči je da je uspjela zadovoljiti Zapad na tako jednostavan način. Ugledne njemačke novine Umrijeti Kožni rub Zaposlili su je, u Europi joj se dive, smatraju je junakinjom, borkinjom protiv krvavog režima.
Za nas, ona je prilično provokator. Ali znači li to da je bilo potrebno susresti je s “bajunetama”? Možda. Iako bi bilo puno korisnije da se njezina konferencija za novinare održi u Kijevu. No, ukrajinski novinari morali bi se vrlo pažljivo pripremiti za to kako bi svojim prikladnim pitanjima Ovsyannikovu razgradili u atome, a ujedno i cijeli propagandni sustav Putinove Rusije. Od 2003. godine radi na Channel One, glavnom propagandnom glasniku Kremlja. Moglo bi se započeti pitanje od 2004. godine, s Narančastom revolucijom. Koje je zadatke rusko vodstvo postavilo propagandistima, koji su morali progurati teze koje su napisane u temnikiju. Zatim 2008. godine, NATO-ov samit u Bukureštu. Koji su bili zadaci koje je Ovsyannikova osobno učinila kako bi diskreditirala Ukrajinu Gruziju u očima Zapada. Onda je rat u Gruziji ista stvar. Kako je onda provedena propagandna operacija protiv Euromajdana? Kako je zapljena Krima i invazija u Donbasu pripremljena s informativnog stajališta? I svugdje treba razjasniti ulogu naše “junakinje”. Konačno, pripreme za veliku rusku invaziju. Što se u to vrijeme radilo na Kanalu 1? Što je Ovsyannikova učinila osobno, za koje je programe i upute odgovorna?
Što bi to dalo? Prije svega, pokazali bismo Zapadu da ova “junakinja” nije toliko herojska. Da je u potpunosti uključena u sve strahote koje se trenutno događaju u Ukrajini, jer je aktivno sudjelovala u punjenju Rusa glavom ove lažne informacije, punom mržnje prema Ukrajincima i svemu ukrajinskom. I mogli bismo dublje proučiti rusku propagandnu mašineriju kako bismo znali kako joj se najbolje oduprijeti.
Razumijem one mojih sunarodnjaka koji kuhaju samo s mržnjom prema Rusima, pa čak i vide “dobro” samo mrtve. Međutim, moramo shvatiti da smo osuđeni na život u susjedstvu Rusije. Nijedna magija neće odvesti našu zemlju negdje drugdje. A ako se nekome ne sviđa izraz “dobar ruski”, neka koristi drugi – “loš ruski” za razliku od “vrlo lošeg ruskog”.
Prije ili kasnije ćemo pobijediti. Ali Rusija se neće sama uništiti, niti ćemo je mi uništiti. Kao što Amerikanci kažu u takvim slučajevima: na veliko da ne uspije. Morat ćemo na neki način izgraditi putove suživota s našim sjeveroistočnim susjedom. Ipak, bolje je nositi se s “dobrim Rusima” (“lošim Rusima”) nego s “vrlo lošim Rusima”.
