Je li ruski rat protiv Ukrajine bio neizbježan? Da i ne. Ako pogledate relativno nedavnu prošlost, može se tvrditi da su takozvani globalni igrači u jednom trenutku imali mnogo prilika da spriječe tako fatalan razvoj događaja. Sve je ovisilo o njihovoj aktivnosti usmjerenoj u pravom smjeru do konvencionalne točke bifurkacije. Što se mene tiče, takva je točka bila 2012., godina tzv. Pokušat ću objasniti zašto je to bilo tada.
Tako je Još 2008. godine Rusija napala Gruziju, okupirani dio gruzijskog teritorija. Mnogi su tada upozorili kako će Ukrajina biti sljedeća. Na kraju se to dogodilo, ali u tom trenutku ideja o invaziji na Ukrajinu, po mom mišljenju, još se nije iskristalizirala u Kremlju.
“Želite da započnemo rat s Ukrajinom oko Krima. To je potpuna besmislica”, urlao je ruski predsjednik na jednoj od tadašnjih konferencija za novinare.
Značajno je da je predsjednik (ili kako su ga u šali zvali “zitz-predsjednik”) u to vrijeme bio Dmitrij Medvedev. Putin bi ga formalno mogao kriviti za agresiju i, ako ništa drugo, ispasti bijelac i pahuljast. Prisjetimo se kako je kao premijer nastavio koketirati sa Zapadom. Čak i kod nekih ukrajinskih vlasti, barem s istom Julijom Tymoshenko.
I također s Poljskom. Prisjetimo se kako je Putin došao u Gdanjsk 2009. godine na godišnjicu izbijanja Drugog svjetskog rata, položio vijence na grobove poljskih i sovjetskih vojnika. Štoviše, postao je prvi vođa Kremlja koji je posjetio Katyn u travnju 2010. Da, tada se za Poljsku dogodila velika tragedija: u Smolenskom se srušio predsjednički zrakoplov, u čijoj su raciji bili predsjednik Lech Kaczynski i gotovo stotinu drugih vladinih ličnosti najviše razine. Čak i ovaj incident, Putin se uspio okrenuti u svoju korist, izražavajući sućut, puštajući suzu, obećavajući pomoć u istrazi.
U međuvremenu, američki predsjednik Barack Obama uspostavljao je dobre odnose s Kremljem. Poslao je svoju državnu tajnicu Hillary Clinton u Moskvu, koja je Rusima donijela simboličan gumb koji je trebao značiti resetiranje. Ironično, Amerikanci su pogriješili i umjesto “ponovnog punjenja” napisali su na gumbu “ponovno učitaj”, što je, kao što već znamo, bilo puno istinitije.
Njemačka kancelarka Angela Merkel zagrlila je Putina i zajedno su pokrenuli Sjeverni tok. Tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i talijanski premijer Silvio Berlusconi proglasili su se Putinovim vjernim prijateljima. Došli su k njemu u “Klub Valdai”, dopušteno im je da se korumpiraju varalicama, gozbama, lovovima.
Takva zajednička ljubav svjetskih vođa inspirirala je Putina da pomisli da je on, kako kažu, već zgrabio Boga za bradu. Tako da može sve.
Podsjetit ću vas na događaje iz druge polovice 2011. Dmitrij Medvedev (u to vrijeme još uvijek predsjednik) priopćio je kako se ne kani kandidirati za drugi mandat. I da se Putin vraća na svoje “legitimno” mjesto. To je razljutilo mnoge liberalno orijentirane Ruse, koji su iz nekog razloga povezali nade u daljnju demokratizaciju i modernizaciju Rusije s Medvedevim. Tko je još nosio ružičaste naočale, odmah ih je ispustio.
Bijes je prerastao u masovne prosvjede. Danas se čini da su ove tisuće akcija jeseni 2011. na trgu Bolotnaya ili na Aveniji Saharov nešto drugačijeg života. Posljednjih godina, čak se ni oko nečeg takvog nije dogodilo u Rusiji.
Putin je bio uplašen, shvatio je da će, ako društveni razvoj krene u tom smjeru “Majdana”, njegova moć biti pod ozbiljnom prijetnjom. Stoga je čvrsto odlučio da je egzistencijalno potrebno da njegov politički opstanak prestane igrati demokraciju i počne stezati orahe. Sigurnosnim snagama naređeno je da se prema prosvjednicima odnose što je brutalnije moguće. I sami prosvjednici počeli su biti osuđeni na neke neviđene zatvorske kazne zbog minimalne krivnje, na primjer, zbog dodirivanja štita specijalnih snaga.
Budući da je ograničavanje demokratskih procesa u Rusiji neizbježno izazvalo negativnu reakciju na Zapadu, Kremlj je odlučio postupno smanjiti koketiranje s demokratskim svijetom. Slatki osmijeh počeo se mijenjati grimasom zastrašivanja.
Tada je prvi put na službenoj razini dana izjava o aneksiji Krima kao političkog cilja. Međutim, još uvijek to nije izrazio Putin, već šef Putinova izbornog stožera, ravnatelj Stanislav Govorukhin. “Prijenos Krima 1954., a zatim i njegov trenutni boravak u Ukrajini naziva živopisnom povijesnom nepravdom prema Rusiji i ruskom narodu”. Pozdrav Elon Musk.
Putin osobno u to vrijeme (kraj 2011. – početak 2012.) još uvijek ne govori izravno o namjeri zauzimanja poluotoka. Međutim, on ne razumije niti opovrgava Govorukhina, koji pak tezu o Krimu stavlja u službenu predizbornu brošuru “101 pitanje šefu shhtabu”.
Tako će se još dvije godine ruski vođa pretvarati da nema namjeru utjecati na Krim. Čak i tri mjeseca prije aneksije, u prosincu 2013., tijekom sljedeće “Izravne linije s narodom”, on je, odgovarajući na pitanje iz dvorane o potrebi “zaštite sootetstvennikova na Krimu”, također uvjeravao da “nemamo namjeru mahati sabljom, uvodeći postrojbe”. Obećao je da će sve to riješiti na diplomatskoj razini. Iako je u stvarnosti odluka o okupaciji i pripojenju odavno donesena.
“Rusija je imala izbor: postati saveznik Zapada ili vazal Kine. Putin je napravio svoj izbor katastrofalnom pogreškom. Umjesto da postane manja Kina, Rusija brzo postaje veliki Iran: teroristička država s nuklearnim bojnim glavama”, rekao je bivši poljski ministar vanjskih poslova Rodosław Sikorski u svom članku u publikaciji. Krytyka polityczna.
Budući da je takav antizapadni put razvoja već odabran, očekivalo bi se da se napad na Ukrajinu ne može izbjeći. Štoviše, neće biti ograničen na djelomična zanimanja Krima i Donbasa.
Podsjetimo na članak Vladislava Šurkova, bivšeg Putinova suradnika i bivšeg premijera Rusije
pod imenom “Gdje je nestao kaos? Raspakiravanje stabilnosti“, objavljeno u časopisu “Aktualni komentari” u studenom 2021.? Uoči velike invazije na Ukrajinu, Putinov odani vazal objašnjava zašto je ruska vanjska agresija neizbježna. “Socijalna entropija je vrlo toksična. Rad s njom kod kuće se ne preporučuje. Treba ga odnijeti negdje daleko. Izvoz za zbrinjavanje stranog teritorija. Stoljećima je ruska država, sa svojom strogom i sjedilačkom političkom unutrašnjošću, sačuvana isključivo zbog svoje nemilosrdne želje izvan vlastitih granica … Za Rusiju konstantno širenje nije samo jedna od ideja, već i stvarni egzistencijalni dio našeg povijesnog postojanja”, kazao je.
To jest, Rusija, koja ima ogromne resurse i ogromne teritorije, ne želi usmjeriti sav taj grandiozni potencijal u korist društvenog razvoja. Naravno, bilo bi u interesu ruskog društva krenuti putem približavanja Zapadu, demokratizacije i modernizacije. Međutim, takav scenarij nipošto nije bio u skladu s Putinovom političkom paradigmom usmjerenom na neupitno zadržavanje vlasti. Stoga mu se tiranija činila mnogo privlačnijom od građanskog napretka, za koji je prirodni izbor moći.
