Od početka ruske potpune invazije na Ukrajinu u medijskom prostoru, sve je moguće vidjeti kraticu IPSO, koja se odnosi na manipulativne i lažne poruke. IPSO – to su informacijske i psihološke operacije usmjerene na utjecati na emocije, ponašanje ljudi, kao i oblikovati ponašanje vlasti, organizacija, skupina itd. IPSO se razlikuje od dezinformacija po prirodi, ali slične namjene.
Medijski stručnjak Dmytro Zolotukhin rekao nam je u jednom intervjuu zašto obični Ukrajinci ne moraju znati što je IPSO, već je potrebno biti u stanju razlikovati istinu od lažnih vijesti i zašto Ukrajina treba regulirati komunikaciju vlade.
***
Što je IPSO i zašto je sada postao toliko bogat u medijskom prostoru?
Prosječna osoba ne mora razmišljati o tome što je IPSO i s čime se jede. Po mom mišljenju, ukrajinska medicinska zajednica odabrala je pogrešnu strategiju – sedam godina da nauči ljude što su dezinformacije, a zatim se iznenada prebaci i počne objašnjavati što je IPSO. To nije u redu, pa čak ni štetno za razvoj ukrajinskog društva, medijsku pismenost i kritičko razmišljanje. Upravo smo vidjeli slatke slatkiše i pokušali sve usisavati.
IPSO je visoko specijalizirana stručna djelatnost posebno određenog broja osoba koje uglavnom služe u Glavnoj upravi za obavještajnu službu (DIU), Ministarstvu obrane, Glavnom stožeru i drugim specijalnim službama. Često koriste ovu i druge definicije, na primjer, “posebne informacijske operacije, (SIO), “posebne mjere za provođenje dezinformacija”, “prijem” itd.
Gotovo sve ove definicije sadrže riječ “operacija”, odnosno skup mjera koje imaju početak i kraj, određeno ograničenje vremena, resursa, ljudi, postignuća. Ako usporedimo IPSO s konceptom dezinformacija, onda lažne vijesti nemaju ni početka ni kraja, nije jasno tko ih stvara i širi. A još je gore.
Međutim, prosječni Ukrajinac ne mora znati kako se zove, IPSO ili dezinformacije, kako bi shvatio da mu se laže. Kada gledamo TV, ne moramo znati kako radi video kamera kamere. Stoga vas molimo da ne koristite ovaj izraz tamo gdje je to potrebno i tamo gdje to nije potrebno. To neće objasniti široj javnosti što se događa, već će samo zbuniti.
Možete li navesti primjere takvih psiholoških operacija?
Opet, trebali bismo navesti primjere manipulacije, bez obzira na to kako ih znanost naziva, ali tako da ljudi shvate da je to manipulacija i da se na njoj ne provode.
Primjer bi bio hype na početku rata, koji se odvijao oko primjene oznaka na cestama i zgradama. Tada su svi zabrinuti građani pozvani da ih prebojaju. Nisam imao priliku istražiti podrijetlo ovog fenomena i nemam dokaza da je to učinjeno namjerno. Međutim, istražitelji su tada rekli da su to posebna sredstva koja su navodno zahtijevali za usmjeravanje raketa putem satelita.
Na fotografijama ovih oznaka može se razumjeti da su nanesene posebnom reflektirajućom bojom, koja se koristi u geodetskom izmjeri. To jest, to su isključivo visoko specijalizirane stvari i nemaju izravne veze s vojnim operacijama.
Ali onda su ih se svi počeli bojati. Jedna od hipoteza zbog koje je sve to učinjeno može biti da je na taj način netko pokušao paničariti u ukrajinskom društvu, natjerati ljude da se boje da će obratiti pozornost na sve, kako bi im se uzdrmali živci – uroniti veliki broj ljudi u neugodnu psihološku situaciju.
Tada ljudi počinju griješiti i njima se lako može upravljati. A da bismo otkrili takve manipulacije, mi, opet, ne moramo svladati znanstvene pojmove.
Umjesto toga, moram se zapitati zašto se tako osjećam, zašto želim raditi ovaj repost, zašto mi je rečeno, što ovi mediji žele da učinim, je li to poticaj za akciju, je li to nametnuto ili to želim učiniti sam. Ako on sam, onda iz kojih razloga. Sva ova pitanja za sebe zaštitit će nas od manipulacije.
Možemo si postaviti ta pitanja, ali kako raditi s rodbinom, posebno starijom generacijom? Kako mogu objasniti da, na primjer, zastrašujuće poruke na društvenim mrežama mogu biti lažne?
Potrebno je koristiti argumente i emocije. Imao sam situacije kada je bilo potrebno uvjeriti starije osobe da se evakuiraju iz zone aktivnih neprijateljstava. Odbili su. Da bi me uvjerio, moram spomenuti posebna predavanja na kojima sam prisustvovao u SBU-u, a koja su se, između ostalog, bavila kako uvjeriti ljude, potaknuti ih na djelovanje.
Ali, nažalost, ako je osoba uvjerena da je u pravu, onda druga osoba koja nema posebna sredstva za uvjeravanje ne poduzima ništa po tom pitanju.
Kako se onda nositi s dezinformacijama ako ne možemo uvjeriti ni rođake u nešto?
Ne trBorba protiv dezinformacija na državnoj razini, uspostava opsežnog i sustavnog mehanizma državnih komunikacija, koji bi bio što uvjerljiviji i konkurentniji u usporedbi s drugim izvorima informacija.
Ako osoba primi poruku u Viber chatu da će danas biti uvjetno bombardirana, onda bi u drugom izvoru trebala dobiti obrazložene informacije od, na primjer, vrhovnog zapovjednika. Tada će osoba imati dva relevantna izvora i moći će birati. Ako odabere informacije od vrhovnog zapovjednika, ovo je već pobjeda.
Sada, po mom mišljenju, glavna opasnost u ukrajinskom društvu leži u nedostatku informacija – nedostatku izvora informacija koji nose alternativne poruke. S jedne strane, to je najveća opasnost od državne propagande u nedemokratskim procesima, ali u demokratskim zemljama to je ipak zdrav medijski prostor.
To je sada slučaj na okupiranim područjima. Na primjer, na početku rata okupatori su stanovnicima Mariupolja rekli da Ukrajine više nema, a Kijev je pod ruskom kontrolom. To je također svojevrsna psihološka operacija, jer ti ljudi nisu imali pristup alternativnim informacijama, jer je ukrajinska televizija isključena.
To se dogodilo jer su ljudi bili dovedeni u situaciju nedostatka informacija. Oni stvarno nisu imali izvore osim onih koje su im pružili okupatori. To se može smatrati ratnim zločinom i dokumentirati.
Prema međunarodnim normama, osoba ima pravo primati neovisne i objektivne informacije i zato je potrebno psihološke utjecaje smatrati ratnim zločinom, jer štete ljudima.
O tim zločinima ne bi trebalo raspravljati samo u medijima, već bi zakonodavstvo trebalo razvijati na takav način da te zločine mogu dokumentirati i kazniti odgovorni.
Ukrajinski kazneni zakon ima članak koji predviđa odgovornost za lažna izvješća o rudarstvu [ст. 259]. Također je moguće kazniti one koji šire svjesno lažne informacije koje ugrožavaju sigurnost građana.
Kako ukrajinski mediji reagiraju na takve navode?
Nažalost, mnogi mediji još uvijek se bave hypeom i raspršuju takve manipulativne poruke. Drugi primjer je jedan od posljednjih Poruke o navodnim pozivima ruskog generala da raznese NE Zaporizhzhia. A mediji su ga širili i nisu razmišljali o tome kako bi ta poruka mogla utjecati na građane.
Nažalost, u ukrajinskom medijskom prostoru ne postoji kategorija autocenzure. Sloboda govora leži u činjenici da, osobito u uvjetima rata, svaki novinar mora sam odlučiti hoće li nešto objaviti ili ne. Mora predvidjeti hoće li ta informacija negativno utjecati na njegovu publiku.
Materijal je nastao uz pomoć nevladine udruge “Lviv Media Forum” u okviru projekta “LCF Podrška mreže novinara”.
