Čak i unatoč posljednjoj Euroviziji, pitanje je “jesu li vam lakhsi pomogli?” (koji je većina stanovništva mogla čuti od lika Bogdana Silvestroviča Stupke u ruskom propagandnom filmu “Taras Bulba”) kasni i treba iskren odgovor. I to nije način na koji bi se to trebalo formulirati, već “naši lakhsi su nam pomogli – ili ćemo sada izvući bilo kakve zaključke?” Usput, riječ “lakhs” može se shvatiti ne samo kao Poljaci, već i kao veća skupina takozvanih slobodnih naroda Zapada – zapravo, neće se puno promijeniti.
Dakle, za početak, elementarno – ako bismo prije nekoliko godina mogli predvidjeti i analizirati (a to u stvarnosti nije tako teško), kako bismo shvatili radnju “Grad Lavov nije za poljske majstore”? Sada kada milijuni Ukrajinaca dobivaju zaštitu, odjeću, hranu, čak i školovanje za djecu u Poljskoj, izgleda li ovaj slogan tako duhovito? Kako se sada percipiraju govori onih koji su se “borili protiv poljskih zadiranja” u korist primitivne gomile i moskovskih kustosa?
Jasno je da su svi na emocijama i da možete pronaći tisuću izgovora za takav “patriotizam”, pa razgovarajmo pragmatično. Uvijek postoji povijest u odnosima između Poljske i Ukrajine – to je činjenica koja se ne može izbjeći. Nadajmo se da će moderna priča o iskrenom prijateljstvu i pomoći postati važnija od starijih trauma, ali odbaciti stare probleme znači okrenuti djetinjasto oko prilikom gledanja zastrašujućeg filma. Prije ili kasnije morat ćete ponovno razgovarati. A mi, kao društvo, moramo odlučiti kako oblikovati naše povijesne politike.
Poznato je da povijest ne zna konvencionalni način, ali maštajmo. Da je sukob oko povijesti sada, 2022., bio na istoj razini kao 2018. i 2019., bi li to bila razina pomoći Poljske?
Ako povijesna politika ugrožava odnose naših naroda – od čega se može i treba odustati? Kako promijeniti naglaske? Na što se usredotočiti? Kako reagirati na činjenicu da povjesničari postaju propagandisti, i stranački, koji žrtvuju objektivnost i prijateljstvo sa susjedima u korist kratkoročne mobilizacije biračkog tijela?
Drugo važno pitanje je mjesto ukrajinske povijesti u kontekstu svjetskog i ruskog. Sada se rat nastavlja, pa je fokus na Ukrajini. Ali to nije uvijek bio slučaj (radije – nikada) i neće biti tako zauvijek. Prema tome, vrijedi razmisliti o tome kako se integrirati u “mentalnu kartu svijeta”. Ako govorimo o povijesnom aspektu, onda sovjetsku baštinu treba kritički preispitati. Uostalom, značajan dio ukrajinske povijesne znanosti je sovjetska škola, samo s promijenjenim znakovima “plus” u “minus” i obrnuto.
Ni ovdje neće biti moguće izbjeći neugodna pitanja. Na primjer, što učiniti s tezom da su tijekom Drugog svjetskog rata saveznici Ukrajinaca bili Nijemci? Ovo remek-djelo, usput, još uvijek hoda internetom, sada kao argument u modernom rusko-ukrajinskom ratu. Očito je moguće i potrebno biti uvrijeđen od strane njemačke vlade zbog odgađanja opskrbe oružjem, ali moramo shvatiti da smo “mi” u njihovoj mentalnoj karti svijeta, u najboljem slučaju, bijela točka. U najgorem slučaju, postoje dobrovoljni pomagači nacista sa svim posljedicama.
Nedavno je domoljubna javnost ponovno bila “izopačena”. Ovaj put – zbog želje vlasti da kombiniraju 8. i 9. svibnja kao nezaboravne dane. Čisto s ljudskog gledišta, pa čak i na intuitivnoj razini, očigledan je izbor 8. svibnja – Dan sjećanja i pomirenja, zajedno s cijelim svijetom.
A s druge strane – možda se stvarno pokušati “boriti s Rusijom” za nasljeđe Drugog svjetskog rata? Prenijeti, posebno, Nijemcima, jednostavnu radnu shemu: da je sve dobro u sovjetskoj vojsci bilo zbog Ukrajinaca, a sve loše bilo je zbog Rusa. I da Ukrajina nije samo žrtvama, već i pobjedama. Neka dio povijesne krivnje Nijemaca prema “sovjetskom narodu”, koji je blokirao opskrbu haubicama, radi u korist Ukrajine. Zašto ne?
A ako uspije, tada će biti moguće postupno preuzeti ime “Rusija”. Moskva nije “skupljala” ruske zemlje. Većina zemalja tiho se okupila u Velikom Vojvodstvu Litvi, a zatim u poljsko-litavskom Commonwealthu, dok je Moskva bila zauzeta natječući se za nasljeđe Zlatne Horde. I tek tada je zarobila Rusiju, ali na potpuno različitim državnim mehanizmima.
Konačno, nekako ćemo doći do pitanja što učiniti s takozvanim zapadno-ukrajinskim (pa čak i galicijskim) konceptom povijesti, gdje se stanovnici Ouniva protive vojnicima Crvene armije? Može biti “lokaliziran” (i u tome nema ništa loše). Ili priznajte da su sve mantre o jedinstvu o jedinstvu “pod galicijskim uvjetima”. Nije li to slijepa opcija?
Mnogo je pitanja, kao što vidimo. I netko će ih definitivno prekršiti, izraziti, pa čak i instrumentalizirati. A tamo gdje postoje svježe ideje, postoji interes publike. Dok stara metoda promicanja ukrajinske povijesti – “pomozite i slušajte, jer je domoljubna”, možda neće raditi nakon rata.
Očito, uvijek će biti onih koji žele izmjeriti broj žrtava, rasplesti stare rane i uvrede, zadovoljiti nuklearno biračko tijelo. Pitanje je, hoće li ovo opet postati mainstream? Treba li društvu takvo što?
Stoga prvo moramo odlučiti – što želimo od povijesti i povijesne politike, kamo idemo? Tada shvatite što nam doprinosi na putu i što ometa. I tek tada procijenite akcije, postupke i same ljude.
Jer ispada čudna stvar – pametni ljudi i gorljivi domoljubi su tu negdje, a odakle je došla ideja o “odsijecanju Donbasa kao raka” nije poznata. Svi dalekovidni geopolitički stratezi i zašto je “povijesni sukob” s Poljacima trajao godinama, misterija je.
