Peter T. (ime promijenjeno iz sigurnosnih razloga) dolazi iz Stakhanova, luganska regija. Godine 2014. grad je bio pod okupacijom, iste godine Petro je diplomirao na Nacionalnoj akademiji Državne granične straže Ukrajine i otišao se boriti u ATO zonu. U to je vrijeme Peter imao samo 21 godinu.
“Nismo bili raspoređeni u zonu ATO-a, iako je to tražio više puta, neko je vrijeme služio u operativno-potražnim postrojbama Državne granične straže u regiji Sumy. Nakon nekog vremena u obzir su uzeta moja izvješća, a u rujnu 2014. otišao sam u jednu od konsolidiranih postrojbi Državne granične straže, koja je obavljala poslove na području tadašnjeg ATO-a”, kaže Petro.
Tijekom službe u graničnom odredu Lugansk dobio je pozivni znak “Afganistanac”. Objašnjava da su se u to vrijeme u ATO-u borci zvali Luganska regija Afganistan, a regija Donjecka – Dagestan.
“Moji kolege mislili su da imam afganistanske korijene, iako sam zapravo imao komad kavkaske krvi, tako sam dobio pozivni znak”, kaže Peter.
Nakon rotacije nastavio je služiti u operativno-pretraživačkim jedinicama graničnog odreda Sumy, a služio je iu jedinicama na zapadnoj granici. 2021. godine, nakon isteka ugovora, Peter se povukao.
O ruskoj invaziji u punom opsegu
Nakon puštanja na slobodu Petro je planirao otići raditi u inozemstvo – u Finsku, a tijekom veljače samo je izdao potrebne dokumente za to. Međutim, rat je intervenirao u tim planovima i u dobi od 29 godina Petar je ponovno uzeo oružje.
“23. veljače još sam bio na službenom poslu u Černihivu, gdje sam proveo noć s prijateljem s kojim sam služio zajedno. U to su vrijeme svi tamo već govorili o pripremama bjeloruske strane za moguću rusku invaziju, a vozači kamiona rekli su da od bjelorusije postoje vojne kolone”, kaže Petro.
Odmah je nazvao vojni ured za registraciju i upis, a zatim je zamolio svoju sestru, koja je živjela u Irpenu, da pokupi njegove stvari i vojnu opremu i otišao iz Černijeva u drugo regionalno središte, gdje je rat počeo ujutro na ulazu u grad.
“Na ulazu u grad počeo je rat. Svi putnici u vlaku pročitali su vijesti i pogledali video, a sam vlak je tog dana kasnio tri sata. Odmah iz postaje ponovno sam nazvao vojni ured za registraciju i upis u Sumyju, gdje sam bio na vojnoj registraciji, ali tamo se više nisu javljali. Shvativši da možda neću stići do Kijeva, okrenuo sam se najbližoj graničnoj jedinici, gdje im je rečeno da 25. veljače ujutro stignu na mobilizaciju. Naravno, ne razmišljam o odlasku u Finsku”, prisjeća se Petro svog prvog dana rata.
U vojnoj jedinici upoznao je svoje prijatelje, koji su također stigli na regrutaciju. U roku od dva dana dobio je opremu i oružje, naloženo mu je. Petrova postrojba sastojala se uglavnom od časnika koji su već imali iskustvo služenja u ZONI ATO-a ili JFO-a.
“27. veljače otišao sam u Kijev, gdje sam tjedan dana čuvao jedan od vojnih objekata zajedno s pripadnicima Nacionalne garde. Također, kao dio odvojenih skupina, patrolirali su gradom, tražili sabotažne skupine, kojih je već bilo puno”, kaže vojska.
Početkom ožujka Petar i njegovi drugovi otišli su u obranu Hostomela. Njegova postrojba stavljena je na raspolaganje jednoj od brigada Oružanih snaga Ukrajine u tom smjeru i morala je obavljati zadatke na kontrolnim točkama. Međutim, do tada su se u Gostomelu već vodile žestoke bitke.
“Pridruživši se braniteljima Hostomela, u odvojenim skupinama obavljali su zadatke pokrivanja tenkova – promatrali su i uzvraćali neprijateljskim skupinama koje su bile kilometar udaljene od nas. Prema leševima rašista, koji su bili zatrpani mostom kroz koji su se kretali približavajući se položajima, shvatili su da nam se protive Ruska garda i padobranci. Jedan od njih, podrijetlom iz Uljanovska, uhvaćen je tog dana”, prisjeća se graničar.
Sljedećeg dana, njegovoj jedinici je naređeno da dođe do prvih linija bojišnice i pripremi se za bitku u gradu. Položaji za ispaljivanje raspoređeni su izravno u cvjetnim gredicama Hostomela. Zajedno s bratom Sašom s pozivnim znakom “Zamjenik”, našli su se na udaru kritika i ozlijeđeni su.
“Nakon što sam prešao oko 40 metara i rov, onesvijestio sam se. Zatim još jedno masivno granatiranje, fragmenti sjećam se evakuacije, boli, rastrganog ramena, još jednog padajućeg drona kamikaza, skloništa, civila i prve pomoći. Dečki koji su nas kasnije izveli govorili su o deliriju i boli”, kaže Petar.
O rehabilitaciji
Nakon što je ranjen, prvo je liječen u kijevskoj bolnici, a kasnije je liječen u Njemačkoj, gdje je podvrgnut nekoliko operacija.
Isprva Petrovi rođaci nisu točno znali gdje služi, a majci je o ozljedama rekao tek nakon nekoliko operacija koje su davale nadu u oporavak.
“Prije rata moja sestra je živjela i radila u Irpenu, a 9. ožujka, zajedno s ostalim stanovnicima grada, pIshki je izašao iz ratne zone. O svemu je saznala i kasnije kada sam već bio u bolnici Državne službe granične straže”, priopćila je vojska.
Nakon bolnice proći će dugotrajnu rehabilitaciju u klinici u Njemačkoj. Nakon oporavka, kaže Petar, vratit će se u službu.
“Mogu biti koristan u ratu – naravno da ću ići, bit će prilike – volio bih se vratiti na granicu. Razumijem da više neću biti aktivan kao prije, ali uvijek sam spreman posuditi zdravo rame”, zaključuje.
* Publikacija je pripremljena u suradnji s novinarskim centrom Državne granične straže Ukrajine
