Slučaj ruskog novinara Aleksandera Nevzorova, koji je proglasio očekivano ukrajinsko državljanstvo, uvelike je uzbudio ukrajinske korisnike društvenih mreža i doveo bezbroj komentatora na stranice koje su proširile vijest. Za neke sudionike rasprave ovaj je događaj dao razloga da još jednom optuže “zelene” vlasti za netransparentnost relevantnih postupaka i nepoštivanje institucije državljanstva. Drugi su izrazili divljenje stalnim eskapadama ruske medijske ličnosti s YouTubea upućenih Vladimiru Putinu. Emocije ukrajinskih građana u takvim slučajevima često se kreću od “ne pokazujte nam ruse, ni dobre ni loše” do “potrebno je razgovarati s onima koji mogu promijeniti javno mnijenje u Rusiji”. Daljnja razmišljanja o svrsishodnosti određenog položaja zahtijevaju određeni kontekst.
Nevzorov nije napravio presedan u raspravi o (ne)mogućnosti prisutnosti ruskih građana u ukrajinskoj televiziji/javnom prostoru nakon 24. veljače. Nakon početka rata u punom opsegu pokrenut je teleton United Newsa, čiji su gosti s vremena na vrijeme bili građani Ruske Federacije koji su se protivili Putinovom režimu, poput novinarke Julije Latinine. Opet, njihov izgled izazvao je valove bijesa na društvenim mrežama i oštre komentare na kanalima koji se protive vlastima. Teško je ne primijetiti da su svi takvi slučajevi s “latinskim” i “nevzorovim” imali dodatni politički prizvuk. Konkretno, poštivanje institucije državljanstva zahtijevale su osobe koje su tijekom posljednje predsjedničke utrke pozvale na ograničavanje prava / oduzimanje državljanstva tri četvrtine svojih sunarodnjaka. Ili se o “nepatriotskim” akcijama sadašnje vlade i predsjednika Volodimira Zelenskog raspravljalo na kanalima u vlasništvu Petra Porošenka.
Zapravo, kada razmišljate o (ne)prisutnosti ruskih građana u ukrajinskom medijskom prostoru, sjećanja mogu biti dublja. Rat s Rusijom, koji je započeo 2014., nije spriječio prethodnog predsjednika da dodijeli državljanstvo bivšem novinaru Ekha Moskve Matveyi Ganapolskom. I nije bio jedini na popisu nagrađenih s ukrajinskom putovnicom.
Naime, osam godina rata, vlasnici ukrajinskih medija nikada nisu izgubili priliku pronaći novinarske profesionalce iz zemlje u kojoj takva profesija ne postoji već nekoliko desetljeća. Teško ih je ubrojiti u ukrajinski medijski prostor – od zvijezda ruskog novinarstva jeljcinskog doba Savik Shustera i Evgenija Kiselyova do Arkadija Babčenka i Aidera Muzhdabayeva. Ne postoji lijek za komentatore iz Rusije, čija su mišljenja, sa stajališta vlasnika ukrajinskih medija, trebali čuti ukrajinski državljani – od Andreja Piontkovskog i Viktora Šenderoviča do već spomenute Latinine. Svi pozvani komentatori ne zaboravljaju naglasiti da je trenutno u tijeku “Putinov rat”, koji se ne smije miješati s njihovim demokratskim položajem. Vlasnici medija mogu se razumjeti. Ukrajinska politika oduvijek je bila platforma na kojoj je došlo do teške borbe. A iz ruskog novinarstva došli su ovdje profesionalni “medijski ubojice”, očvrsnuti u tamošnjim političkim bitkama i vojnim sukobima, koje je njihova zemlja redovito rasplamsala. Dovoljno je pročitati Facebook stranicu Arkadija Babčenka, miljenika ruske liberalne javnosti, tako da osjećaj prljavštine ne odlazi neko vrijeme. Zanimljivo je da su i Babčenko i Nevzorov bili sudionici čečenskih ratova, gdje je ruska vojska bila “ublažena” ratnim zločinima, čije ponavljanje danas proživljavamo u Ukrajini. Jesu li postojali ti vrhovi govora mržnje koje pozvani ruski gosti nisu mogli prevladati? Sjećam se slučaja Muzhdabayeva, koji se 2019. na društvenim mrežama osvrnuo na potrebu pucanja na ukrajinske građane zbog njihovog političkog izbora.
Čini se da je nametljivost u pozivanju “dobrih Rusa” bila/je neodoljiva strast ukrajinskog političkog establišmenta, bez obzira na stranačku pripadnost. Međutim, ako koristimo samo načelo “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, imamo priliku naći se pored ljudi čije su vrijednosti, blago rečeno, daleko od europskih, a prošlost ima takve kosture u ormaru koji se ne mogu istresti samo spominjući da, bio je “carski vojnik”, ali sada nije.
Dakle, imaju li čelnici oporbenog režima oporbenog režima sada pravo apelirati na Ukrajince? I trebaju li Ukrajinci znati za “što je u Rusiji”? Zapravo, oba pitanja su povezana. Problem je u tome što o “susjedima” znamo vrlo malo, a posljednjih osam godina to je znanje, iz očitih razloga, obojano u crno. Ne vidimo polutonove koje bismo mogli koristiti, uključujući i za vlastitu sigurnost. Nije dovoljno reći da je Rusija prastari neprijatelj koji nas stalno pokušava uništiti. Zvuči kao metafora, ali izgleda problematično u ulozi analitičke kategorije. Današnja Rusija nije ni Sovjetski Savez ni Rusko carstvo. Konkretno, zbog odsutnosti Ukrajine, koja je za obje ove države bila jedna od utvokopanje elemenata. I ovdje se ne radi o njihovom usporedbi, samo što je moderna Rusija zasebna pojava u pogledu društva, političke strukture, kulture, gospodarstva, vojnih kampanja i zločina koji ih prate.
Čini se da je Ukrajina od 1991. trebala ozbiljno proučiti svog susjeda, što bi potencijalno pridonijelo činjenici da je službeni jezik Ruske Federacije razumljiv i dugo vremena najrazumljiviji strani jezik za većinu ukrajinskih znanstvenika. Na mnogim sveučilištima postojali su odjeli ruske povijesti, bivše povijesti CPSU-a, koje su od 2014. postale sramežljivo nazvane odjelima istočnoeuropske povijesti itd. Takva istraživanja trebaju provoditi brojne sociološke i političke institucije. Međutim, stvoreno je malo intelektualnog proizvoda. Značajno je da je sada, kao stvarna knjiga o kolonijalnom podtekstu “velike ruske kulture”, predstavljena studija američke Ewe Thompson, objavljena prije dvadeset godina. Treba reći: nije najbolje od onoga što bi se moglo pročitati u ovom broju, od klasičnog djela Amerikanca Edwarda Saida “Kultura i imperijalizam” do temeljitih studija kolonijalne i postkolonijalne literature Eleke Boehmer.
Nažalost, čak i ono što se moglo čuti od ruskih “liberalnih” istraživača ovdje nije uvijek bilo raspravljeno i analizirano. Konkretno, da je stalan trend u stavu Rusa prema Ukrajincima, prema istraživanjima javnog mnijenja, pogoršanje. Naime, od 2004. godine i događaja u Narančastoj revoluciji, ruske vlasti, putem potpuno kontroliranih medija, oblikuju javno mnijenje, predstavljajući Ukrajinu kao neuspjelo stanje, i njene građane kao glupe sanjare Europe do koje nemaju šanse doći. Stvorena je i slika Ukrajinaca u Rusiji, koja je svedena na dvije hipostaze – prostitutku ili radnika migranta. Što se tiče slike Ukrajinke koja je nastala u Rusiji, čini se prikladnim podsjetiti se na događaje genocida u Ruandi, gdje je kroz medije nastala i slika Tutsi žene, pohotne i spremne za nasilje. Nije iznenađujuće da su od 24. veljače ruska javnost i stranice vojnika na društvenim mrežama ispunjene podlim pričama o “vrućim Kijevljanima” koje će silovati. Sjećam se i poznatog presretanja razgovora, gdje Ruskinja “dopušta” svom suprugu, vojniku, da siluje Ukrajinke.
Zapravo, za mnoge Ukrajince to je bilo otkriće da su se bucha ili Mariupol mogli dogoditi, iako se moglo očekivati da će vojni stručnjaci, istraživači vojne povijesti ili politolozi imati ozbiljne analitičke tekstove o fenomenu moderne ruske vojske, sa svojim kampanjama u rasponu od rata s Ichkerijom do Sirije, u kojem su pljačka, ubijanje civila i bombardiranje stambenih područja bili dio strategije. Ništa manje impresivno za mnoge bilo je (ne manje impresivno na mnogima) samo rusko društvo. Tako su deseci tisuća Rusa izašli na ulice prosvjedima, unatoč prijetnji dugotrajnim zatvorom, na primjer, deseci javnih osoba izjasnili su se o svom antiratnom položaju, pa čak i izravnoj potpori Ukrajini. Međutim, stupanj fašizacije značajnog dijela ruskog društva nije se mogao predvidjeti bez ozbiljne analitike. Moguće je na prste nabrojati one ozbiljne tekstove napisane na ukrajinskom jeziku koji bi mogli dati više ili manje pouzdanu, kao što je sada jasno, sliku ruske stvarnosti kasnog Putinova doba. Rusko društvo priprema se za rat u punom opsegu već dva desetljeća, a značajan dio ukrajinskog društva to nije primijetio. Političari i sami vođe mišljenja ili nisu imali potpunu sliku, ovdje opet o nedostatku analitike, ili su je smatrali sekundarnim čimbenikom. Naravno, najduži pozitivan stav prema Rusiji zadržale su istočne i južne regije Ukrajine. To su olakšali mnogi čimbenici: od obiteljskih veza do gospodarske suradnje, produbljene u sovjetskim vremenima. Međutim, u Harkivu ili Odesi apsolutna većina građana jasno je podijelila za sebe “Putinovu državu” i “ruski narod”. Međutim, gore je bilo razočaranje nakon 24. veljače, kada u podrumu Harkiva kći nije mogla dokazati majci da ju je ruska vojska sada pokušava ubiti. Možda da su političari i mediji iskreni i privlačni ozbiljnim istraživanjima u razgovoru s ljudima na ovim prostorima, onda bi moralna spremnost ljudi, ako je ikako moguće biti spremni za veliki rat, bila drugačija.
Nažalost, sada sva ta znanja moramo steći uživo, gledajući s užasom i gađenjem svu metamorfozu kojoj se rusko društvo podvrgnulo tijekom Putinove ere. I odavde bismo trebali razmišljati o (ne)svrsishodnosti razgovora s onim predstavnicima Rusije koji ostaju adekvatni i razgovaraju o svom protivljenju. Promatranje ruskog medijskog sadržaja sugerira da najliberalniji i “demokratskiji” Rusi “pate” od postimperijalnog sindroma, čija problematična priroda, nažalost, nikada nije govorila u javnoj raspravi. Čak i oni koji su sada gorljivi. podržava Ukrajinu u borbi “s Putinom”, ne može se suzdržati od banalnih fraza o “autohtonosti”. Kao frontmen ruskog rock sastava “Nogu svelo” Maxim Pokrovsky pjeva u novoj skladbi “Ukrajina je moja druga polovica”. Nekoliko onih koji mogu, kao popularni ruski YouTuber “Alexander Balu”, naglasiti odvojenost Ukrajine, nedostatak temelja za Ruse da uopće savjetuju susjednu zemlju ili raspravljaju o njezinoj politici u smislu ispravnog / pogrešnog. Većina ruskih popularnih YouTubera, koji imaju poseban naglasak, jer je za modernu Rusiju to zapravo jedina platforma za oporbeno mišljenje, može “probiti” spominjanje Ukrajine. Konkretno, možemo imenovati situaciju s Maksymom Katsom, koji je odabrao pro-ukrajinsku poziciju od prvog dana rata, ali se ipak našao pod odljevom kritika na ukrajinskim društvenim mrežama, a neki ukrajinski YouTuberi posvetili su videozapise kako bi dekonstruirali njegov sadržaj.
Uzimajući u obzir sve ove “generičke bolesti” ruskog establišmenta, najmanje što je potrebno tijekom vruće faze rata je povući svoje predstavnike na ukrajinsko medijsko polje, tako da će kasnije bilo koja od njihovih problematičnih fraza dovesti do još jedne unutarnje svađe. Međutim, kratkovidno je odbaciti sve one koji pokazuju znakove prijateljstva, s obzirom na to da će granica s Rusijom vjerojatno ostati naš najduži dio u bliskoj budućnosti. S obzirom na to, Ukrajina bi trebala “igrati dugo” i usvojiti nešto poput carskih načela – “podijeliti i vladati”. Ukrajina mora voditi brigu o svojim interesima u Rusiji, tamo tražiti uvjetne saveznike i koristiti ih kako bi utjecala na javno mnijenje. Naravno, sada nije trenutak kada se može promijeniti, ali sada je moguće postaviti temelje za budući suživot sa “sjevernim susjedom”. Postoje ruski vođe mišljenja koji jasno kažu da Rusija vodi agresivan rat, njezina vojska čini strašne zločine, a nakon pobjede Ukrajine, ruski građani će dugo plaćati odštetu. A ako ima onih poput Milova, iz Navaljnijeva tima, ili se spominju Katz i Balu, pa čak i isti Nevzorov, koji ima milijune publike na društvenim mrežama, YouTubeu, telegramu – to treba iskoristiti. Ali ne primanjem u ukrajinski medijski prostor, već kroz njihovu prisutnost na njihovim kanalima, kako bi utjecali na rusku publiku. Danas je jedan od najuspješnijih primjera takve uporabe aktivnost “umirujuće nacije” Alekseja Arestoviča. Unatoč činjenici da on sam s vremena na vrijeme popušta haytu i ima stabilne skupine svojih “ne-obožavatelja”, tijekom rata u punom opsegu okupio je ogromnu publiku. Jedan od najuspješnijih projekata u njegovoj komunikaciji su svakodnevni večernji razgovori s ruskim Feyginom. Svake večeri stotine tisuća ljudi postaju njihovi gledatelji. Znatan broj njih su državljani Ruske Federacije koji su na njezinu teritoriju ili u drugim zemljama svijeta. To jest, naš govornik svakodnevno prenosi ukrajinsko stajalište ogromnoj publici Rusa i ne slaže se s citatima u ruskoj javnosti. Od njega Rusi uče o zločinima svoje vojske i neizbježnosti njezina poraza u Ukrajini.
Nismo znali dovoljno o Rusiji i vrijeme je da to promijenimo. Nismo dovoljno razmišljali o utjecaju na Rusiju, a postoji šansa da započnemo novu priču. Ne bismo trebali razmišljati o “dobrim” ili “lošim” Rusima, ali trebali bismo proučavati rusko društvo i razumjeti što / tko nam može biti koristan u tom području.
