Posljednjih dana u više sam navrata naišao na tezu da širenje informacija o istinitim ili vjerojatnim zločinima Oružanih snaga Ruske Federacije nad civilima ili ratnim zarobljenicima može biti namijenjeno zastrašivanju i širenju panike.
Ako je to slučaj, onda je alat odabran prilično neuspješno, jer nije podržan racionalnim razmatranjima.
Činjenica je da je vojska koja prakticira takvo nasilje uvijek manje borbeno spremna sila od one koja takvo što ne prakticira. Ova teza može biti podržana ne samo dosadnim logičkim argumentima, već i povijesnim primjerima.
Nije slučajno da je više političko i vojno zapovjedništvo nacističke Njemačke značajno ograničilo početno prilično masovno sudjelovanje borbenih jedinica Wehrmachta u izravnom ubojstvu civila na istočnom frontu, od kojih je značajan dio utjecao na teritorij moderne Ukrajine.
Čak i prije napada na SSSR s njemačkom pedantnošću stvoreni su odvojeni odredi, razvijen je poseban postupak za masovna pogubljenja. Većinu “holokausta mecima” izveo je Einsatzgruppen, koji se uglavnom sastojao od ideološki motiviranih nacista, a gdje je to moguće i prikladno, bile su uključene savezničke postrojbe ili lokalne policijske postrojbe. To je vjerojatno u velikoj mjeri odredilo formiranje slika tog rata, posebno slike “zlog Rumunja” za razliku od “plemenitog njemačkog vojnika”: njemačko zapovjedništvo nastojalo je koristiti njemačkog vojnika na fronti.
Zašto? Pokazalo se da su vojne jedinice koje su sudjelovale u masakrima civila ili ratnih zarobljenika izgubile svoje borbene kvalitete. Među borcima takvih odreda povećao se postotak samoubojstava, širenje apatije, pala je disciplina, motivacija i inicijativa, povećali su se slučajevi upotrebe alkohola i droga itd. Osim toga, čak iu slučajevima s otvorenim psihopatima, pravilo je uspjelo: tko je navikao ubiti osobu bez oružja postaje kukavica u lice naoružanog čovjeka.
Moderna vojska nije samo gomila s oružjem. Borba za disciplinu i moral vojnika jedno je od područja rada zapovjednika, časnika i narednika, kapelana, komesara, političkih radnika itd. (ovisno o vojsci). Trebali bi zaustaviti vojnike, čak i u najvećem paklu, da pljačkaju, siluju i ubijaju civile i ratne zarobljenike, te da spriječe vojsku da postane gomila. Kada ukrajinski vrh vojske i politike poziva na suzdržavanje od nasilja nad zarobljenim protivnicima, to se radi ne samo zbog međunarodnog imidža i općeg humanizma, već i iz čisto praktičnih svrha.
Povijest zna primjere kada su se određeni odredi morali potpuno raspustiti, a borci – preraspodijelili među ostalima, tako slabe bile su borbene kvalitete postrojbe, koja je vojnom sramotom prekrila svoju zastavu. To je točno čak i u slučajevima kada ne postoji jednoglasni dogovor o nedopuštenosti akcije među samim vojnicima.
Na primjer, povlačenje ruske vojske 1915. godine bilo je popraćeno nizom pogroma židovskog stanovništva zemalja moderne Bjelorusije, Litve, Poljske i Ukrajine. Očigledno, faktor vjerskog antisemitizma odredio je vektor nasilja postrojbi demoraliziranih povlačenjem, tako da značajan dio vojnika uključenih u nasilje nije smatrao svoje postupke nedopuštenima. Ipak, borbene kvalitete ove vojske u sljedećim mjesecima bile su mnogo gore nego 1914. godine, kada je uspješno napadala u određenim kazalištima operacija. Slično tome, unatoč gore spomenutim ograničenjima, nasilje Wehrmachta nad civilima nastavilo se tijekom cijelog rata. Ne najmanje ulogu u kojoj nisu igrale vjerske, već rasističke predrasude (osobito protiv Slavena) i ignoriranje čak i tadašnjih pravila ratovanja vojnog zapovjedništva.
Djeluje čak i na individualnoj razini. Zadatak vojnika nije dopustiti da bude ubijen i ispuniti zapovijed. Svi napori i misli vojnika, njegova odjeća, ponašanje itd. trebaju biti podložni ovom zadatku. Kada vojnik počne razmišljati o tome gdje ukrasti prijenosno računalo i kako ga prenijeti kući, ili je li zarazio spolnu bolest tijekom grupnog silovanja, ili će se netko od ostalih vojnika “razići” oko svojih zločina, to više nije borac. A ako izvadi i tanjur iz neprobojnog prsluka kako bi tamo sakrio taj ukradeni laptop, ako umjesto dodatnog streljiva nosi kilograme “plijena”, onda… Shvaćate.
Na nekoj razini postoji razumijevanje ove štete moralu u ruskoj vojsci. Idiotska naredba da se kopaju rovovi u tlu kontaminiranom zračenjem černobilske zone isključenja rezidualna je metoda održavanja određene moralne razine boraca jedinice: okupirati ove borce barem nekim poslom, čak im ni dopustiti da pogledaju oko sebe i nešto idiotsko bude ubijeno bez zapovijedi.
S obzirom na navedeno, ratni zločini Oružanih snaga Ruske Federacije, zabilježeni na teritoriju oslobođenom od njih Ukrajina, svjedočite o potpunom gubitku borbene sposobnosti u nekom trenutku u smislu morala. Čak se može pretpostaviti da je odluka o povlačenju sjeverne skupine Oružanih snaga RF-a bila prisiljena, jer su posebno jedinice koje se ovdje nalaze zapravo prestale biti vojska i, iz svih naredbi, mogle su samo ispuniti naredbu za povlačenje. Procurile su informacije o poteškoćama s povratkom vojnika ove skupine na neprijateljstva u drugim kazalištima.
Stoga informacije o ratnim zločinima Oružanih snaga RF-a ne mogu biti razlog za paniku u smislu njihovog sukoba s Oružanim snagama Ukrajine. Da, može izazvati užas od kontemplacije zla koje može klijati u ljudskoj duši, može uzrokovati bol ubijenim izmučenim civilima i samo ljutnju.
Ipak, sa stajališta vojske, takvi su postupci dokaz moralne raspadanja neprijateljske vojske, pada borbenih kvaliteta neprijateljske vojske.
