Već 20 godina svijet slavi Međunarodni dan mira 21. rujna. Tako je svojedobno usvojila Opću skupštinu UN-a. Svaka zemlja slavi na svoj način, sa svojim nacionalnim karakteristikama. Na primjer, ove godine Rusija je odlučila najaviti mobilizaciju upravo na ovaj dan, očito, kako bi se borila za mir s novim snagama, ne ostavljajući kamen neprevrnut.
Poznato je da se ruski predsjednik Vladimir Putin jako dugo opirao najavi mobilizacije, jer se bojao (i prilično razumno) nezadovoljstva Rusa, koji će iznenada shvatiti da će se od gledatelja i promatrača “hrabrih pobjeda ruskog oružja” morati pretvoriti u topovsko meso. Mobilizacijom je načelnik Kremlja zapravo priznao da je lagao: “posebna vojna operacija” ne ide po planu, da nema visokih uspjeha “druge vojske svijeta” i da formiranje vojnih postrojbi samo od strane ubojica, silovatelja i pljačkaša situacije izvučene iz zatvora neće spasiti situaciju.
Stoga se ruski vođa nije mogao ograničiti na jednostavno potpisivanje uredbe o mobilizaciji ili škrtu najavu: “Potpisao sam …”. Ne, morao je detaljno i uvjerljivo objasniti potrebu za takvim korakom: zašto, za što, protiv koga, u koju svrhu.
Ujutro 21. rujna Putin je održao svoj vatreni govor, koji je započeo, naravno, optužujući “kriminalne ukrajinske vlasti”: “Tema mog govora je situacija u Donbasu i tijek posebne vojne operacije za njegovo oslobađanje od neonacističkog režima koji je preuzeo vlast u Ukrajini 2014. kao rezultat oružanog državnog udara”. Ruski čelnik uvjeravao je da ciljevi “posebne vojne operacije” u Ukrajini ostaju nepromijenjeni i da “Rusija nema pravo ostaviti ljude u njezinoj blizini da žive u Ukrajini kako bi rastrgali krvnike”.
Kriviti samo Ukrajinu ne bi bilo dovoljno da objasni potrebu za mobilizacijom. Bilo je neophodno učiniti cijeli zapadni svijet krivim. “Cilj ovog Zapada je oslabiti, podijeliti i u konačnici uništiti našu zemlju. Oni već izravno kažu da su 1991. uspjeli podijeliti Sovjetski Savez, a sada je vrijeme za samu Rusiju, da bi se trebala raspasti u mnoge regije i regije koje su smrtonosno neprijateljske jedna prema drugoj”, požalio se Putin.
Usput, dan prije, Sjedinjene Države su stvarno govorile o kolapsu Rusije. Na primjer, bivši zapovjednik američkih snaga u Europi, general Ben Hodges, doslovno je rekao ovo: “Smatram realnom mogućnošću da su identificirane slabosti Vladimira Putina toliko ozbiljne da možemo svjedočiti početku kraja ne samo njegovog režima, već i same Ruske Federacije.” Stoga je pozvao Zapad da se pripremi za takav razvoj događaja. “Ako se ne pripremimo za tu mogućnost na način na koji se nismo pripremili za raspad Sovjetskog Saveza, to bi moglo stvoriti ogromnu nestabilnost u našoj geopolitici”, upozorio je.
To jest, general Hodges uopće nije govorio o namjeri uništenja Rusije i nije bio zadovoljan takvom perspektivom. Naprotiv, žalio se da bi takav razvoj događaja uzrokovao nepotrebne probleme svijetu. I u tome se solidarizira s cijelim američkim i europskim establišmentom. Trenutno ni Bruxelles, ni Washington, ni London ne žele da ogromna Rusija, unatoč svim katastrofama koje je prouzročila, padne na komadiće koji bi i dalje međusobno započinjali sukobe oko granica i imovine. Uostalom, prije samo tri desetljeća, nisu željeli raspad SSSR-a.
O besmislenosti optužbi ukrajinske vlade za “neonacizam” nije vrijedno govoriti. Dovoljno je podsjetiti da je nekoliko sati nakon proglašenja ovog vatrenog govora došlo do razmjene zatvorenika između Ukrajine i Rusije. Od ruskih logoraša pušteno je 215 branitelja Ukrajine. A među njima – 108 boraca pukovnije “Azov”, koji su se u Rusiji smatrali “elitom neonacizma” u Ukrajini. Njihovo urapatriotsko rusko okruženje željelo bi biti pogubljeno gotovo javno, prije nego što je podvrgnuto strašnom mučenju. Za njih su neki ruski zastupnici preuzeli inicijativu za ukidanje moratorija na smrtnu kaznu. I sužava se što: samo pustite kući?
To je Ruse, navikle vjerovati TV-u bez privlačnosti, dovelo u mentalni stupor. Kakav je to čudan rat s nacizmom? Gdje je taj nacizam, ako čak ni “Azovci” nisu tako nacisti, jer se mogu nekažnjeno razmjenjivati? Pa čak i o kome – o Putinovom kumu Viktoru Medvedčuku, kojeg nitko u Rusiji ne želi znati.
Ruska vrhunska propagandistica Margarita Simonyan nedavno je napisala, komentirajući ideju razmjene Medvedčuka za Ukrajince iz ruskog zatočeništva: “Budući da format “sve na Medvedčuku” sugerira da nam je Medvedčuk toliko važan i vrijedan (je li nam toliko važan i vrijedan?), da smo zbog njegove dobrobiti spremni dati damn i zaboraviti do boljih vremena o svim našim borcima koji su sada u zatočeništvu. Ono što Zelenski traži. Tako da je Vladimir Vladimirovič, draga, zanemario slavnog Rusa.torsko načelo “ne mijenjati vojnika za feldmaršala” i zbog “vlastitog kuma” najokrutnije bi uvrijedilo i ponizilo vlastitu vojsku”.
Pa, Putin je, po Simonyanovom razumijevanju, učinio “uvredu i ponizio vlastitu vojsku”. A sada mora nekako opravdati svog šefa. Tako je na brzinu smislila novu formulu. “Zašto smo i sami napravili velike zle heroje od Azova? To su kukavički nacisti”, pjevao je sada glavni propagandist Kremlja.
Tako kremaljski stalni gosti sada moraju mijenjati cipele u zraku. Ali to ih ne spašava od rastućeg nezadovoljstva ruskih građana. I kao prstohvat liberalno orijentiranih, tako velika vojska još uvijek ravnodušna, a posebno u urapatriotskom okruženju. Na ruskoj šovinističkoj javnosti sada, kako kažu, postoji “zavijanje u močvarama”. “Bili smo izdani, napušteni smo, neprijatelj je u Kremlju”, – negdje tako da sada u dvije riječi možemo opisati statuse u domoljubnom sektoru ruskih društvenih mreža.
U sektoru manje sklonom patriotizmu, pojašnjavaju se pitanja: “kako izbjeći mobilizaciju?”, “kako bezbolno slomiti ruku?”, “gdje ne posrnuti kako se ne biste suočili s pozivom?”, itd. Ispred finske i mongolske granice uređeni su redovi automobila onih koji ne žele biti pod mobilizacijom. Dio tuge bježi barem u Bjelorusiju, budući da Bacca Lukašenko još nije otvoreno ušla u rat protiv Ukrajine. Najhrabriji Rusi idu na antimobilizacijske skupove. Tamo ih tuku, pletu i… Pozivi se predaju vojnim uredima za registraciju i upis izravno u okružnim odjelima.
I je li se Putin trebao mobilizirati? Neće ga spasiti od sramotnog poraza. Ali, očito, on više nije imao izlaz za drugi. Nakon sjajnog Kharkova ofenzyve, svijet (ne samo zapadni, već i istočni) konačno se pobrinuo da Rusija izgubi.
Prilično indikativan u tom aspektu bio je sastanak na vrhu SCO-a. Na njemu su azijski čelnici pokazali potpuno nepoštovanje prema Vladimiru Putinu i čak nedvosmisleno nagovijestili potrebu da se što prije zaustave neprijateljstva u Ukrajini. I turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kojeg je Putin smatrao gotovo prijateljem, jasno je dao do znanja da Rusija, ako želi što prije okončati rat u Ukrajini, mora vratiti sve okupirane zemlje, uključujući Krim.
Iz tog očaja Putin je počeo podizati ulog. Prvo je inicirao izjave okupacijskih vlasti o referendumima u regijama “L/DPR”, Kherson i Zaporizhia. U Harkivu više nije išlo. Tada je prisilio Državnu dumu da hitno usvoji izmjene kaznenog zakona, kojima su uvedeni pojmovi “mobilizacija” i “izvanredno stanje”, uvedena kazna za predaju i neispunjavanje naloga, povećana kazna za dezerterstvo. I poput trešnje na torti – dekret o mobilizaciji.
Očito je da je šef Kremlja na ovaj način nastojao uplašiti Zapad, prije svega, kako bi ukrajinu bacio na milost i nemilost sudbini. Međutim, u ovom trenutku sve se događa upravo suprotno. Potpora Ukrajini u svijetu samo raste. I pripremaju se nove još oštrije sankcije protiv Rusije.
