Konačno, slika se počela pojavljivati i može se manje-više razumjeti zašto je rusko vodstvo prkosno prebacilo trupe pred našim očima u cijelom svijetu s Dalekog istoka na ukrajinske granice. Sve to, čini se, nije ništa drugo nego “forsiranje mira” – pokušaj “naguravanja nesputanih”, odnosno okupiranih područja Donjecka i Luganska natrag u Ukrajinu. Zapravo, imamo još jednu želju stisnuti sporazume iz Minska i trajno lišiti Ukrajinu budućnosti. To potvrđuju i svježi “informativni pljuskovi neimenovanih izvora iz Elizejske palače”, koji “najavljuju” izravne pregovore između Kijeva i militanata privremeno okupiranih područja.
Ako je to istina, onda svi ostali manevri i svjetskih političkih igrača i domaćih “spasitelja domovine” izgledaju vrlo logično, a ponekad čak i promišljeno. Iako nema puno koraka naprijed.
Za Rusiju bi ovo bila prava, a ne iluzorna pobjeda. Prvo, nakon što je izbjegla okupaciju dodatnih teritorija, Moskva ne bi snizila svoj ugled ispod trenutne razine. Za rusko biračko tijelo bilo bi moguće “prodati” zaštitu stranih sunarodnjaka bez krvavog masakra s “bratskim narodom”. Za dijalog sa Zapadom to je ujedno i najbolja opcija – rješavanje sukoba pod vlastitim uvjetima, ali bez izravne invazije. I što je najvažnije – pretvorivši Ukrajinu u neku vrstu mega-Bosne, ne možete se brinuti da će Kijev postati primjer ruskom društvu. Desetljećima će biti moguće podržati korumpirane lopove na vlasti, potaknuti regionalne sporove, promatrati sukob između proruskog i prozapadnog dijela društva.
Prema tom scenariju, postoji logika u djelovanju europskih političara. Zašto se suočiti s Rusijom ako je moguće osigurati “neutralan status” za sporni teritorij? Velika tampon zona s jeftinom radnom snagom, poslovnim mogućnostima i menadžerima s kojima se uvijek možete “složiti”. Ali to je samo jedna strana novčića. Druga, nevezana za profit, je da ne doživljavaju svi u Europi Rusiju, Ameriku i ostatak svijeta koliko i mi. Umirovljeni njemački viceadmiral izrazio je nešto što nije neka anomalija za zapadne Europljane. Da je Rusija velika europska kršćanska zemlja koja bi mogla postati saveznik u sukobu s Kinom. Tome se može dodati i nesretna činjenica da Moskvu vode ljudi koji podržavaju konzervativne ideje, koji se boje i ne prihvaćaju modernu liberalnu politiku i koji Putina vide kao “posljednjeg branitelja europskih vrijednosti”. A takvih ljudi ima puno, a to je važna izborna niša. A za ovo biračko tijelo izbor između Moskve i Washingkao saveznika nije tako očit kao za Ukrajince.
Imajući to na umu, Ukrajina je vrlo, vrlo sretna što se Amerika “vratila” i što nakon Afganistana mora hitno vratiti svoj utjecaj i ugled. Da nije bilo potpore Washingi Londona, koja je inspirirala cijelo istočno krilo NATO-a, ukrajinske vlasti ne bi bile sretne. Maksimum kojem se čovjek mogao nadati bio je zaprijetiti Berlinu i Parizu milijunima izbjeglica, ekološkoj katastrofi, “Somaliji na granicama EU- a” i prekidima u opskrbi plinom na relaciji Rusija-Njemačka. S potonjim, usput, možda više ne bi uspjelo, s obzirom na spremnost za pokretanje Nord Streama 2. Ali sada, uz neviđenu vojnu potporu, Ukrajina može učinkovitije raspravljati u dijalogu s Moskvom, Berlinom i Parizom.
Ne zaboravimo na unutarnju ukrajinsku situaciju. Svi pokušaji Moskve nisu mogli ni teoretski postići cilj, ako ne i za podršku “pete kolone” i “korisnih idiota”. Koji, u potrazi za izbornim bonusima i nadom da će sjediti na proračunskim tokovima, kritiziraju vlasti zbog pogrešnog shvaćanja savezničke vojne pomoći. Kako se tako dogodilo da se “izdajnicima” i “agentima Kremlja” dodjeljuju raketni sustavi, retoričko je pitanje.
Dakle, ako nas logika događaja navodi da proguramo sporazume iz Minska, postoji nekoliko važnih stvari koje treba imati na umu. Konkretno, da postoje snage koje to ne bi trebale zanimati, to su Sjedinjene Države, Britanija, baltičke zemlje i istočna Europa. Prvi imaju svoje globalne interese i planove za Ukrajinu kao imovinu, a ne balast, drugi osjećaju stvarnu prijetnju. Ne bi trebalo biti interesa za transakcije i ukrajinsku moć koja može ući u povijest kao ona koja je “uspjela uzvratiti”. I ostanite u stolici, jer, nakon potpisivanja sumnjivih papira s militantima, nemoguće je ne zakopati ocjene.
Postoje snage koje su definitivno zainteresirane za slabljenje Ukrajine uključivanjem okupiranog dijela Donbasa – Rusije i proruskih političara. Za njih je to povećanje izborne baze i ruke su odvezane.
A ima i onih koji nisu baš “za”, već u svjetlu Realpolitički spreman iskoristiti posljedice. To, bez obzira koliko je nesretno priznati, utjecajni zapadnoeuropski političari i cijela galaksija domaćih. Prvi nisu spremni riskirati, “živcirati medvjeda”, a također nisu protiv ulaganjaVuna. Pogotovo jer je “Amerika daleko, a oni su ovdje da žive.” Potonji to mogu smatrati prilikom da “spase” Ukrajinu ili ono što će od nje ostati tamo. Nadamo se da je ovo banalna glupost, a ne svjesna pozicija.
Što bi ukrajinsko društvo trebalo razumjeti? Osim toga, veći patriot nije uvijek onaj koji ima više vezova. I da vojna pomoć neprijateljskim agentima nije prihvaćena.
Prije svega, zapadnoeuropski političari nisu personifikacija cijelog svog društva. Oni predstavljaju neke njegove dijelove. Pitanje Ukrajine nije prioritet u Francuskoj, Njemačkoj ili Britaniji. Logiku djelovanja zapadnih političara ne diktira uvijek ček iz Gazproma. Stoga, kada netko u Njemačkoj ne govori o Rusiji na način na koji želimo čuti, to ne znači da su svi Nijemci potomci sovjetskih silovatelja iz 1945. koji primaju novac od Rusa, a općenito “nacisti koji su potpisali Pakt Molotov-Ribbentrop”. To, između ostalog, znači da neki naši diplomati sve ove godine rade nešto pogrešno i da moramo bolje surađivati sa zapadnim građanima.
Nemoguće je trošiti stvarnu šansu i poništiti budućnost zemlje, vođena emocijama, simpatijama / antipatijom ili tradicionalnim ukrajinskim političkim “bušenjem kreme društva”. A ulozi su vrlo visoki – ne samo da se možete boriti protiv Rusije, već i postati “vaši dečki” za Amerikance i Britance. Uostalom, poznato je da ljudi suosjećaju s onim kome pomažu. Sada nam pomažu.
Moramo biti spremni za razne informativne napade. U usporedbi s kojima bi izjave hrvatske predsjednice ili “izvori bliski francuskoj vladi” izgledale kao “cvijeće”. Stoga se ne žuri s “rušenjem kaznenih tijela”, jer se može ispostaviti da bez legitimne moći vojni transporteri više ne lete u zemlju i ne donose skupe rakete.
