Promjene u vanjskoj i sigurnosnoj politici koje je najavila njemačka kancelarka (prije svega, težak put prema Putinovoj Rusiji, povećanje vojne potpore Ukrajini i jačanje sposobnosti Bundeswehra na području teritorijalne i savezničke obrane) bile su prekretnica jer su postavile radikalnu promjenu u smjeru Berlina u vezi s napetostima između Rusije i Ukrajine, koje su rasle od kraja prošle godine.
«
Neposredno prije 24. veljače 2022. novoosnovana koalicijska vlada (SPD/Zeleni/Liberali) čvrsto je slijedila tijek merkeličine posljednje vlade. Kao i Merkel, branio je stajalište da se kriza može diplomatski riješiti, ogradio se od prijedloga koji su posebno iznijele Sjedinjene Države, o uvođenju sankcija Rusiji ako pokrene agresivne akcije protiv Kijeva i potpuno odbaci vojnu pomoć Ukrajini u obliku isporuke oružja i vojne opreme.
U to vrijeme nije bilo govora o potrebi jačanja potencijala Bundeswehra u slučaju povećane prijetnje moskve. Naprotiv: nova šefica Ministarstva obrane Christina Lambrecht započela je svoj rad odgađanjem planova za modernizaciju vojske, pripremljenih pod njezinim prethodnicima i, kako je izvijestio list. Frankfurter Allgemeine Zeitung, dugo je izbjegavao razgovarati s Visokim zapovjedništvom o trenutnim potrebama oružanih snaga.
Kancelar Scholz proglasio je “epohalnom promjenom” (Zeitenwende), prilika je za razvoj teritorijalne i savezničke obrane. U slučaju Njemačke, ovo je izuzetno osjetljivo područje, koje je, naravno, uglavnom posljedica povijesnih razloga, ali u vezi s trenutnim sukobom također je izravno povezano s načinom na koji je Njemačka percipirala i percipira razmjere prijetnje iz Moskve.
U njemačkoj politici danas, međutim, postoje znakovi da su “epohalne promjene” selektivne prirode, a u nekim aspektima upitno je hoće li se one doista dogoditi.
Nov Russlandpolitik?
Jedan od najvažnijih i istodobno najproblematičnijih izazova za Njemačku je revizija njezine politike prema Rusiji (Russlandpolitik). Izbijanje rata u Ukrajini u potpunosti je otkrilo koliko je pogrešan put prema Moskvi, koji su još uvijek slijedile uzastopne vlade, s malo ili nimalo ozbiljnih prilagodbi.
Glavni arhitekti Nijemaca Russlandpolitik razmatraju se socijaldemokrati, uključujući bivšeg kancelara Gerharda Schroedera (zbog bliskog odnosa s Vladimirom Putinom i aktivnosti u ruskim energetskim tvrtkama) i sadašnjeg njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, koji je, za razliku od svog bivšeg šefa stranke, već priznao da je pogrešno procijenio ruskog predsjednika.
Doista, socijaldemokrati su bili ti koji su posljednjih godina formirali najvažnije koncepte odnosa s Rusijom. Svi oni, počevši od “promjena kroz trgovinu” (Wandel durch Handel), zatim “mijenja se komunikacijom” (Wandel durch Verflechtung), a završava s “partnerstvom za modernizaciju” (Modernisierungspartnerschaft), tijekom prvog merkeličkog kabineta, izravno misleći na koncept koji je početkom 1960-ih skovao Egon Bar, koji se smatra glavnim arhitektom nove istočne politike (Ostpolitik) socijaldemokrati, formule “mijenjaju se zbližavanjem” (Wandel durch Annäherung).
Kršćanski demokrati, koji su u početku oštro poricali takav pristup, posebno za vrijeme vladavine socijalno liberalnih kabineta Brandta i Schmidta, prilagodili su ga za vlastitu posthladnoratovsku politiku prema Rusiji. Socijaldemokrati su isto učinili u narednim godinama, već u trivijaliziranom obliku. Jedan od ključnih elemenata ovog koncepta potpuno je zanemaren, a to je predanost zaštiti ljudskih i građanskih prava, koja je imala važnu ulogu u pregovorima u okviru Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Čini se da su pristaše približavanja Rusiji u Njemačkoj nakon pada željezne zavjese zanemarili činjenicu da je uspjeh Wandel durch Annäherung No, politika detencije sastojala se od kombinacije poticaja i pritisaka, ekonomije i morala, interesa i vrijednosti, a ne samo u produbljivanju ekonomskih odnosa. Više od 30 godina ekonomski aspekt ostao je na čelu razmišljanja njemačke vladine elite o odnosima s Rusijom, očito pod utjecajem snažnog poslovnog lobija. Sve manje pažnje posvećeno je Wandel (promjene), a u obzir su uzete samo trgovina, trgovina i trgovina, ili, kako je to rekao Volodimir Zelenskij u govoru u njemačkom Bundestagu 17. ožujka, Wirtschaft, Wirtschaft, Wirtschaft (ekonomija).
Čak su se i kabineti Kohlovih ministara, koji su zamijenili jedan za drugim, nakon uključivanja DDR-a u Saveznu Republiku Njemačku, pridržavali pogrešnog pristupa Rusiji, smatrajući Borisa Jeljcina predvodnikom prodemokratskih promjena. Berlin je zažmirio na svoje raspršivanje demokratski izabranog parlamenta i ignorirao izvješća o ratnim zločinima tijekom prvog rata u Čečeniji. Kao i prije, smatralo se da je Jeljcinova politika usmjerena na približavanje Rusije svijetu zapadnih vrijednosti i standarda, a Moskva se počela smatrati važnim partnerom u globalnoj sigurnosnoj politici, koja bi trebala sudjelovati u zajedničkom formiranju europskog i svjetskog poretka.
Nakon završetka jeljcinske ere, ista iluzija proširila se i na Vladimira Putina, “kristalno jasnog demokrata”, smatra Schroeder. Godinu dana nakon što je on, kao šef njemačke vlade, izrazio takvo uvjerenje protiv ruskog predsjednika u jednom od programa njemačke televizije, potpisan je sporazum o Nord Streamu, a nedugo nakon toga, 2005., Schroeder je, kao već bivši kancelar, postao predsjednik nadzornog odbora konzorcija odgovornog za izgradnju plinovoda.
Tijekom šesnaest godina vladavine Angele Merkel, politički smjer prema Rusiji, u načelu, nije doživio velike promjene. Moskva je i dalje tretirana kao važan igrač u globalnim sigurnosnim pitanjima, a predstavnici Berlina u Kremlju su percipirani kao pokorni podnositelji peticije.
Primjerice, tijekom posjeta Sočiju 2018., Merkel je, tražeći Putinovu potporu Siriji, na zajedničkoj konferenciji s njim rekla da će Njemačka “još intenzivnije govoriti i tražiti od Rusije” da iskoristi svoj utjecaj na Asadov režim. Usput, vrijedi napomenuti da se u kontekstu sigurnosne politike i tekućeg rata u Ukrajini socijaldemokrati često podsjećaju na frazu iz svog izbornog programa da je “sigurnost u Europi moguća samo s Rusijom, a ne protiv nje”. Taj je slogan više puta ponovila sama Merkel.
Kao i prethodnih godina, kada je Rusija poduzela neprijateljske akcije prema svojim susjedima, Berlin je izrazio kritička mišljenja, što je dovelo do privremenog zahlađenja bilateralnih odnosa s Kremljem, ali to nikada nije bilo popraćeno pokušajem revizije Russlandpolitik. Ruska aneksija Krima i njegovo nadahnuto odvajanje samoproglašenog “DPR-a” i “LPR-a” također se dogodilo bez puno reakcija Berlina. Iako su ih Nijemci oštro kritizirali i podržali eu-ovo uvođenje sankcija Rusiji, to opet nije bilo popraćeno ni pokušajem dubljeg promišljanja o provjeri pristupa njemačko-ruskim odnosima.
Promatrajući odgovor njemačke vlade na rusku agresiju u Ukrajini, može se vidjeti da se Berlin još uvijek djelomično kreće kolotečinom svog bivšeg smjera prema Moskvi. To se prije svega odnosi na socijaldemokrate na čelu s kancelarom Scholzom. Zeleni, koji su dugi niz godina imali najkritičniju poziciju o Rusiji, zajedno s liberalima iz FDP-a, jasno su ukazali na potrebu promjene stavova prema Putinovoj Rusiji i aktivnijem sudjelovanju Njemačke u vojnoj pomoći Ukrajini.
U međuvremenu, njemački premijer i dio stranačkog ruksaka pokazuju ograničenu spremnost preispitati svoje stajalište o Moskvi. Oni još uvijek vjeruju da se sukob može riješiti samo diplomatskim pregovorima, kako bi se Rusija mogla izvući iz situacije s “spašenim licem”. U tom kontekstu, indikativne su kancelarske nedavne izjave u kojima izbjegava formulaciju o mogućoj pobjedi Ukrajine i zbog kojih su ga mediji i demokršćani oštro kritizirali. Tijekom opće rasprave 1. lipnja u Bundestagu, čelnik CDU-a Friedrich Merz izravno je upitao Scholza: “Zašto to ne kažete? Ima li ovdje drugo dno?”
Nesumnjivo je da će rasprava o reviziji njemačke politike prema Rusiji postati jedna od glavnih tema političke rasprave u narednim mjesecima. Važna nit u ovom slučaju bit će analiza tečaja prema Moskvi, koja je donedavno funkcionirala. Ideja o osnivanju posebnog odbora za ovo pitanje u Bundestagu pojavila se prije nekoliko tjedana. Međutim, ne treba očekivati da će u bliskoj budućnosti doći do ozbiljnog političkog rješenja po pitanju Russlandpolitik, a socijaldemokrati sigurno neće zauzeti istaknuto mjesto u tom procesu.
Niti možete povezati previsoka očekivanja s radom na novom Ostpolitik, što je najavilo vodstvo SPD-a.
Vojna potpora Ukrajini
Ozbiljne sumnje u “epohalnu” prirodu promjena berlinske politike također izaziva pitanje vojne potpore Ukrajini. A ovdje bi pozicija kancelara Scholza mogla izazvati najviše frustracija. S vremena na vrijeme naglašava da je Njemačka jedna od najvećihostatak oružja i vojne opreme u Ukrajini i najavljuje nove serije oružja.
Posljednja izjava odnosila se na prijenos na ukrajinsku stranu sustava protuzračne obrane IRIS-T , najmodernije takve opreme koja je na raspolaganju Njemačkoj. Ubrzo nakon što je kancelar dao ovu izjavu u Bundestagu, pokazalo se da njegovo obećanje nije dogovoreno s Ministarstvom obrane, također je rečeno da je ova izjava iznenadila Egipat, koji je prethodno izdao nalog za isporuku tog oružja. Prema izvješćima njemačkih medija, Kairo je trebao predati dio opreme Kijevu, ali to i dalje neće biti važno za potrebe ukrajinskih oružanih snaga, jer IRIS-T neće biti spreman za uporabu do kraja godine. Postoji mnogo više primjera takvih situacija.
Vojna potpora koju je scholzov kabinet najavio razmjenom oružja sa saveznicima s zalihama sovjetskog oružja, koje se može prenijeti na ukrajinsku vojsku dovoljno brzo i bez potrebe za dodatnom obukom, ne izgleda ništa bolje. Berlin je razgovarao o tom pitanju, posebice s Grčkom, Češkom Republikom, Poljskom i Slovenijom. U većini slučajeva glavni je problem što Njemačka nije u stanju odmah svojim partnerima pružiti oružje koje bi očekivali primiti u zamjenu za doniranje svojih sredstava Ukrajini.
Apstrahirajući od složenosti provedbe specifičnih zaliha oružja, sudjelovanje Berlina u vojnoj pomoći Ukrajini je ograničeno, a njegov opseg ne odgovara vladinim izjavama. Prema podacima koje je prikupio Kiel institut za svjetsko gospodarstvo, Njemačka je tek peta na popisu donatora vojne pomoći. Izjava uključuje troškove vojne opreme i sredstava prenesenih za kupnju oružja. Trošak oružja i vojne opreme koju je Njemačka prebacila u Ukrajinu između 24. veljače i 10. svibnja centar procjenjuje na 590 milijuna eura, u usporedbi s 14 milijardi eura iz Sjedinjenih Država, koje zauzimaju prvo mjesto, i 1,52 milijarde eura iz Poljske, koja zauzima treće mjesto.
100 milijardi za Bundeswehr
Problematično je nazvati promjene u njemačkoj obrambenoj politici revolucionarnim. Scholz je 27. veljače u Bundestagu najavio osnivanje posebnog fonda za preuređenje njemačkih oružanih snaga u iznosu od 100 milijardi eura. Zbog tog povećanja potrošnje na oružane snage, kako je kancelar rekao 30. svibnja u intervjuu za novine Stuttgarter ZeitungNjemačka će “uskoro imati najveću konvencionalnu vojsku u Europi kao dio NATO-a”. Ovaj instrument bit će jednokratni, bit će sadržan u Temeljnom zakonu Njemačke i financirat će se državnim kreditima.
U Njemačkoj i među komentatorima u drugim zemljama taj je iznos ostavio sjajan dojam. Predstavnici stranke Ljevica kritički su tonom govorili o masovnom naoružavanju. Neki promatrači u Poljskoj – na primjer, Sławomir Sierakowski na stranicama publikacije Krytyka Polityczna – prognozirao je militarizaciju Njemačke.
Zapravo, 100 milijardi eura ne znači naoružavanje velikih razmjera i ne ukazuje na dugoročne promjene u pristupu Njemačke obrambenoj politici. Ta će sredstva omogućiti Bundeswehru da zadovolji neke od svojih najhitnijih potreba, budući da se već dugi niz godina bori s nedovoljnim financiranjem i nedostatkom dobrog upravljanja. U postu na LinkedIn na dan ruske invazije na Ukrajinu, mišljenje zapovjednika njemačkih kopnenih snaga, generala Alphonsea Maysa, da je Bundeswehr “praktički gol” u kontekstu sposobnosti Njemačke da podrži svoje SAVEZNIKE u NATO-u, nije bilo pretjerivanje.
Prema njemačkim stručnjacima, iznos od 100 milijardi eura manje-više zadovoljava potrebe za financiranjem nabave koje njemačka treba za ispunjavanje svojih obveza u vezi s NATO-om. Prema riječima predsjednika Udruge rezervista Bundeswehra Patricka Zensburga, iznos koji bi značajno ojačao potencijal njemačkih oružanih snaga trebao bi biti tri puta veći.
Napredak pregovora o osnivanju posebnog fonda za Bundeswehr i sporazum o projektima koji se iz njega financiraju između vladajuće koalicije i demokršćana pokazuju da je stav Njemačke prema obrambenoj politici i, prije svega, svijest o važnosti oružanih snaga i dalje neizvjestan. SPD-u, Zelenima i FDP-u bila je potrebna potpora CDU-a i CSU-a, jer oni sami nisu imali potrebnu većinu u parlamentu za odobravanje relevantnih pitanja.
Jedna od glavnih tema spora bilo je pitanje raspodjele sredstava. Zeleni su zahtijevali da se taj alat koristi za financiranje vojne pomoći partnerskim zemljama i za povećanje sposobnosti Njemačke u području kibersigurnosti uz razvoj sposobnosti Bundeswehra.
Kršćanski demokrati pozvali su da se sredstva koriste isključivo za jačanje savezničkih i territopravi obrambeni potencijal oružanih snaga. Kao rezultat toga, odlučeno je da će iznos od 100 milijardi eura biti utrošen samo na preuređenje Bundeswehra. Dogovoreni popis projekata naoružanja koji će se financirati iz fonda pokazuje kako su stranke u vladajućoj koaliciji bile prisiljene učiniti značajne ustupke demokršćanima. U praksi će jedan od glavnih korisnika fonda biti njemačke tvrtke za proizvodnju oružja, posebno zrakoplovna industrija Bavarske, kojom csu upravlja već dugi niz godina.
Stoga su još jednom posljednjih godina u rješavanju važnih pitanja vezanih uz Bundeswehr ponovno prevladala isključivo politička razmatranja, a ne stvarne potrebe oružanih snaga. Savezno ministarstvo obrane nije osiguralo pravilno planiranje korištenja dodatnog fonda sredstava za preuređenje Bundeswehra. Prema izvješćima njemačkih medija, rad na fondu u Ministarstvu proveden je kaotično, kao u slučaju organizacije vojne potpore Ukrajini.
24. svibnja u tjedniku Die Zeit Theo Sommer podsjetio je na proces pripreme za reforme Bundeswehra početkom 1970-ih, kada je i sam bio dio kruga najbližih suradnika Helmuta Schmidta, tadašnjeg ministra obrane. Aktivnostima Ministarstva obrane prethodile su stotine sastanaka s vojnim i civilnim osobljem, zahvaljujući kojima je bilo moguće provesti detaljnu analizu potreba oružanih snaga.
Danas bi ne samo socijaldemokrati, već i Njemačka u cjelini, dobili nekoga poput Helmuta Schmidta, a onda ne samo kao ministra obrane, već i kancelara.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Russlandpolitik. Czy Niemcy zmieniają spojrzenie na Wschód?
