U utorak, 3. svibnja, 154 stanovnika evakuirano je s područja metalurške tvornice Mariupol “Azovstal”. Ovo je prvi put u dva mjeseca rata da je Ukrajina uspjela pregovarati s Rusijom o izjednačavanju civila iz skloništa blokirane tvornice.
ispričane su nam priče stanovnika Mariupola koji su uspjeli izaći iz skloništa za bombe u Azovstalu i otići na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
***
54-godišnja Elina Tsybulchenko, zaposlenik tvornice u Azovstalu, rekao je Gore, da se najviše bojala da će njezina obitelj biti prisilno odvedena u Rusiju.
Elina Tsybulchenko u autobusu za evakuaciju (na slici lijevo)
Radio sam u tvornici Azovstal, u istoj prostoriji gdje smo imali sklonište za bombe, u odjelu tehničke kontrole. Sklonište za bombe nas nije spasilo 100%. Da je došlo do izravnog udarca, zaspao bi i svi smo umrli.
Svake noći bih legao i molio se Bogu: “Gospodine, molim te pusti da sve bombe prolete pored našeg skloništa za bombe. Bez obzira kako uđu u nas. Da preživimo.” Molila sam se da moje dijete preživi. Jedan, drugi, tako da naš klan ne nestane.
Već smo vidjeli fotografije s našim kućama, u kakvom su stanju. Došla je vojska i pokazala pucnjavu iz kvadkoptera. Kći mi isprva nije rekla da se ne uzrujam, a onda, tek 30. travnja, rekla je da smo ostali bez ičega. Da je sve izgorjelo u nama.
Vojska nam nije često dolazila. Samo će oni trčati, hrana će biti ostavljena djeci, jer odrasli mogu gladovati, ali djeca ne mogu. Vojska je bila okružena cijelim našim timom i pitala je kada možemo izaći? Nemamo ni hrane ni lijekova. Kako možemo izaći? A što je s tom adresom? Što je s njim? A vojska je, ako su imali informacije, pokazala. Neki nisu vjerovali da su ostali bez stambenog prostora. Neki su sigurni da će se vratiti.
Dok smo sjedili u skloništu za bombe, kažem: “Ne daj Bože da ćemo morati doći u Rusiju, neću moći, FSB će me staviti čim otvorim usta.” Navikao sam slobodno govoriti u Ukrajini, slobodno razmišljati. Da, događa se, ponekad kažem previše, ali navikao sam na to, a tamo to ne možete učiniti.
Znaš li što je još bilo strašno? Sjedili smo, odveli nas, i znam cestu otprilike, i vidim da nas vode autocestom Taganrog, a ne prema Port Cityju. [місцевий торговий центр]. I bojao sam se da će ih odvesti u Rusiju. Nisam znao da smo u kampu za filtriranje. I dok smo se vozili od Mariupola do ovog Bezimenog, plakao sam cijelim putem.
Kad smo napustili Azovstal, Rusi su nas zvali “olovkama”. Zašto olovke? Zato što im nismo ljudi, mi smo olovke.
***
Sergej Kuzmenko također je radio u Azovstalu i nalazi se u skloništima tvornice od 8. ožujka. TV kanal «Kuća” rekao je da Rusi nisu dopustili svima da se evakuiraju, koji su, po dogovoru, trebali biti pokupljeni na putu iz tvornice.
Iz Azovstala su nas sve pokupili autobusi s ruskim brojevima. Autobusi s ukrajinskim brojevima nisu smjeli ući u Mariupol. Čekali su nas u Bezimenom. U ‘Bezimeni’ su nas pratili predstavnici Crvenog križa i UN-a.
Prema riječima spasitelja koji nas je pratio, u Mariupolju autobusi nisu smjeli ulaziti na područje Lučkog grada, a tamo se okupilo oko 500 ljudi kako bi se evakuirali. Nisu dobili zeleno svjetlo, da pokupe ljude.
Vozili smo se autocestom. Negdje nakon Dmytrivke stotinjak ljudi stajalo je na periferiji svakog sela – samo s vrećama. Htjeli su otići s nama. Stali smo. Predstavnik Crvenog križa prišao je narodu, zatim otišao u vojsku, pokušao pregovarati. Ali Rusi nisu dopustili da se ti ljudi izvade.
***
18-godišnja Nadežda rekao “Babel“, da su Rusi najgore tretirali žene vojske, nazivali ih “prostitutkama” i “posteljinom”.
Živio sam u podrumu dva mjeseca, tamo me doveo tip koji je dobio ranu od šrapnela. Ne znam ništa o njemu od 9.
U skloništu za bombe kuhali smo hranu na vatri, spavali na klupama, na vratima – gdje smo morali. Vojska nam je donijela hranu i vodu. Imali smo sreće što smo živjeli u bunkeru u kojem je bila procesna voda, odnosno mogli smo se čak i oprati. Uvjeti su bili relativno dobri, ali to je zahvaljujući vojsci, da nije bilo njih, ne bismo mogli živjeti tamo.
Naša vojska nas je izvela iz tvornice, predala ruskoj vojsci, i otišli smo u selo Bezimenne. U filtracijskom kampu su nas pretražili, provjeravali su nam telefoni. Bojim se da bi sada moglo biti prisluškivanja na mom telefonu.
Rusi su nam pitali provokativne zahtjeve.Nya: “Jesu li vas Azovci pobijedili?” To čak nije bilo ni pitanje, već potvrda. Branio sam našu vojsku, tamo su me zvali saboterom i htjeli su me mobilizirati u rusku vojsku. Rekli su, “bolje je ostati i služiti s nama.”
Vrlo loše su komunicirali sa suprugama vojske, nazivali su ih “prostitutkama”, “posteljinom” samo zato što idemo u Ukrajinu.
