Carstvo je agresivna, umjetno sastavljena struktura koja funkcionira širenjem teritorija i dominacijom njihove populacije. S obzirom na to da je carstvo formirano praksom hvatanja, ono ne može postojati bez ideološke osnove. Srž njegove ideologije je potreba za kulturnim, društvenim i ekonomskim prisvajanjem “izvanzemaljca”, iz čega proizlazi potreba za stalnim samoopravdanjem, koje je utjelovljeno u carskoj mitologiji i propagandi.
Jedan od oblika koje informacije mogu uzeti je metafora, odnosno kada se znakovi drugog prenose na jedan objekt. Budući da je književni uređaj dizajniran za naglašavanje i privlačenje senzualnosti, metafora se koristi u političkoj retorici i propagandi. Metafora nikada ne komunicira izravno, već zahtijeva tumačenje dokaza kodiranih u njoj. U slučaju nedostatka informacija i, kao rezultat, pogrešnog čitanja, metafora se može koristiti daleko od izvornog značenja. Vladimir Putin izrazio je jednu od tih metafora na konferenciji za novinare s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koja se održala 7. veljače, manje od 20 dana prije službene invazije ruskih vojnika u Ukrajini. Razgovor je bio o sporazumima iz Minska i o tome koliko je Ukrajina “nedosljedna” u njihovoj provedbi. Na pitanje novinara smatra li Putin mogućim diplomatski riješiti eskalaciju, ruski predsjednik je odgovorio: -[…] U Kijevu kažu da će se pridržavati [Мінських угод, – ред.], kažu da će to uništiti njihovu zemlju […], ali “Kao, ne volim – izdrži, ljepotice moja.” Mora se izvršiti [умови угоди, – ред.]». Naravno, većina svjetskih političara, uključujući glasnogovornicu Bijele kuće Jen Psaki, shvatila je ove riječi kao aluziju na silovanje. Nakon toga, Putin se ipak odlučio pridržavati diplomatskih konvencija i pokušao objasniti svoje stajalište, rekavši da je to samo izraz bez ikakvih naznaka osobnih tvrdnji.
Nesumnjivo, takav politički grubost otkriva jedno od glavnih obilježja ruske diplomatske politike, a to je kratkovidnost. S obzirom na izgovore koje je Putin kasnije iznio, izraz o “ljepoti” prvi se istaknuo iz bolesne mašte svog vlasnika. “Kao, ne sviđa mi se – izdrži, ljepotice moja” dolazi iz pjesme grupe “Krasnaya Plesen”, osnovane 1989. godine. Suprotno aroganciji kojom je ova fraza izgovorena, govornik je nije mogao točno citirati. Umjesto glagola “tolerirati”, trebao bi postojati “san”. Pjesma govori o uspavanoj ljepotici koju je silovao junak pjesme. Osim toga, linija koju je odabrao Putin toliko je rječita da je Psaki, čak i ne znajući kontekst izraza, uspio uhvatiti motiv za silovanje. Iz usporedbe izvornog teksta kompozicije i konteksta razgovora u kojem je fraza korištena, možemo zaključiti da je ruski predsjednik zamislio Ukrajinu kao uspavanu djevojku, ljepoticu iz čijeg se pasivnog stanja može koristiti. Takva pretpostavka mogla bi se nazvati smišljanjem ako je Putinovi pristaše ne počnu opravdavati na neobičan način. Dmitrij Peskov tvrdio je da predsjednik, ispostavilo se, uopće nije upoznat s izvornim stihovima pjesme, a izraz zapravo dolazi iz ruskog folklora. Možda je razlog za takve izgovore bio taj što se Kremlj bojao biti osumnjičen da ostane tajan još u veljači 2022. godine. Misao se može razvijati na neodređeno vrijeme, ali ovdje je vrijedno detaljnije boraviti i, uzimajući u obzir kontekst, privremeno zaboraviti na to. Zašto je Putin izabrao takve riječi, a ne kvalitetu drugih? Zašto je Ukrajina “ljepotica”? Odgovore na ova pitanja treba tražiti u povijesti, jer Putin nije jedini koji Ukrajinu smatra “ljepoticom”, a možda bi, kad bi naučio iskustvo iz prošlosti, sve bilo potpuno drugačije. Godine 1919. zapovjednik boljševičke vojske, subjekt Lenjinovog “izumitelja Ukrajine”, napisao je sljedeće o Ukrajini: “Nalikovao je mirnom voćnjaku trešnje, peizanskoj milosti, tišini i spavanju među mirnim kolibama, djevojkama iza pletenih ograda […] Sve je to bio maskenbal – nema više […] Posjekotina i ručna granata bili su skriveni ispod suknje ukrajinske ljepotice.”
Ukrajinska književnost poznaje nekoliko “klasičnih” slika žene: pokrivajuću ženu (neostvarenu majku), ženu-kćer (realiziranu majku), nježnu lijepu djevojku. Već u prvom romanu ukrajinske književnosti “Marusya” 1832. godine Grigory Kvitka-Osnovyanenko, lik djevojke je u središtu priče. Kao književni kritičar i glavni ideolog ukrajinskog integralnog nacionalizma, Dmytro Dontsov nazvao je Marusyu “Malom Ruskinjom” i optužio je za slabost i osjetljivost na društvene okolnosti. Dontsov je više volio Ševčenkovu ženu, čije su težnje snažne volje bile očitije. Važno je napomenuti da je Ševčenko bio jedan od onih koji su pridonijeli utjelovljenju Ukrajine u liku žene, naime, gore spomenute žene majke. Štoviše, ova slika teško da je bila glavna u njegovom radu. Opoziv L.ish Catherine, djevojka koja je, zaljubivši se u “moskal”, okončala svoj život kao paravan, odnosno nerealizirana majka. Drugi primjer su stihovi iz pjesme “Moje misli…” 1840:
Pozdrav, maleni moj!
Moja Ukrajina!
Moja djeca su glupa.
Kao vaše dijete
U “Dumasu…” Ševčenko ne nagovještava, već izravno naziva Ukrajinu “kćeri”, realiziranom majkom koja je prisiljena odgajati “glupu” ukrajinsku djecu. Vjerojatno ih je autor nazvao “glupima”, jer su začeti ne od nikoga, već od Ruskog carstva. Naravno, Ševčenko je daleko od jedinog koji koristi tehniku identificiranja žene s Ukrajinom.
Metaforizacija Ukrajine-žene, po mom mišljenju, bila je jedan od najtrajnijih motiva u ukrajinskoj književnosti. Unatoč protoku vremena, promjeni društveno-političkih konvencija, slika Ukrajine-žene transformirana je, ali nije nestala. Već na prvom katu. XX. Stoljeće. pjesnik Eugene Malanyuk opisuje Ukrajinu ne kao djevojku bez “vijenca”, već kao prostitutku. Okolnosti života samih žena su se promijenile, pa je naslovnica “Ševčenka” u određenoj mjeri postala anakronizam. U Djevici Obidu Malaniuk piše:
Tko vas je silovao? Nemoćan
Nemoćan, pijan i glup
Neoplođeno meso, bijedno tijelo
Dao sam ga svima osobno.
Još je jasniji ovaj inovativni način da budete žena i kao žena i kako se Ukrajina može pratiti u Valerianu Pidmohylnyiju i njegovom romanu “Mala drama”. Njezin glavni lik, Martha, je bivša seljanka, zaposlena, neovisna o bilo kome, žena koja se zaljubljuje u muškarca koji utjelovljuje sovjetsku socijalističku ideologiju. Ljubav prema Marti može se protumačiti kao privremena privrženost sovjetske vlade ukrajinskom SSR-u, koji je ušao u povijest kao “ukrajinizacija” 1920-ih, odnosno konsolidacija uporabe ukrajinskog jezika i kulture na razini republike. Vrhunac priče, zajedno s krajem odnosa između likova, simbolizira pad kulturne Ukrajine, početak masovnih represija, od kojih je kasnije umro sam Pidmohylnyi i generacija ukrajinskih umjetnika s njim.
Sva gore spomenuta prozna i pjesnička djela povezana su jednim tropom “Ukrajinke-žene”, čije je podrijetlo bilo skriveno u razdoblju koje nam je poznato kao Prosvjetiteljstvo. Budući da je bio bogat geografskim otkrićima, također je nedostajalo nasilja i osvajanja. Govoreći o tim pojavama, mislim na proces kolonizacije koji se dogodio uz pomoć velikih carstava i njihovih neposrednih vladara. Odnosi između metropole i kolonija bili su izuzetno jednostrani, jer su preuzeli pokornost potonjeg (-ix). U patrijarhalnom svijetu ta je činjenica poslužila kao osnova za metaforizaciju njihovog odnosa u obliku muškog para – žene s osobinama koje im je prosvjetiteljstvo djelomično pripisalo. Uobičajeno, žena je bila povezana s emocionalnošću i općenito – s prirodom, i muškarcem – s kulturom, racionalnošću, odnosno specifičnim izrazima “čovječanstva” i njegovom inherentnom “civilizacijom”. Baš kao i žena, kolonija se smatrala bespomoćnom bez pripadnosti carstvu, njezinom suprugu. Žena/kolonija je uvijek simbol kaosa koji poziva muškarca na red. Ovdje se na trenutak opet možete prisjetiti riječi samoproglašenog najnovijeg “cara” Putina: “Niste nam ostavili izbora […]». Drugim riječima, bili ste toliko kaotični da je od sada naša misija bila da vas pojednostavimo silom. Putin nesumnjivo slijedi logiku silovatelja i domaćih tiranina. Metafora odnosa Rusije i Ukrajine kao silovatelja postala je toliko raširena da su je politički stručnjaci i drugi analitičari nedavno počeli koristiti. Na primjer, to je ono što je Vitalij Portnikov odgovorio na tvrdnje Alekseja Arestoviča u vezi s euroatlantskim smjerom razvoja Ukrajine sadržanim u Ustavu, koji je, prema mišljenju potonjeg, postao temelj invazije: “Možda je ona [жертва – Україна, – ред.] bila je pogrešno odjevena, možda mu je bila previše [маніяку – Росії, – ред.] nasmiješila se ili, naprotiv, bila preagresivna? A istina je da je manijak napao jer je htio napasti i uništiti, a ne zato što je žrtva odabrala pogrešan stil odjeće.”
Vraćajući se povijesnom aspektu gore navedenog fenomena, ženska figura u jednoj ili drugoj ulozi nikada nije nedvosmisleno protumačena. Baš kao što je Ševčenko bio sklon opisivanju žene i kao realizirane majke i kao neostvarene, Malaniuk je romantizirao Ukrajinku i mrzio je zbog njezine slabosti i savitljivosti. U konceptualnom smislu, “žena” su i Eva i Marija, to jest i najveći grešnik ljudske rase i njezina najveća pravednost. Budući da se unutrašnjost žene sastoji od kontradikcija, također ne čudi da je Ukrajina također žena. U svojoj humorističnoj predstavi iz 1883. godine “Za dva zeca”, Mihail Staritsky utjelovio je Ukrajinu u dvije ženske figure odjednom: Pronya i Galya, gdje jedna pripada rusificiranoj ukrajinskoj buržoaziji, a druga je loša ljepota. Staritsky demonstrira paradoks Ukrajine, što nije njegova specifičnost, već odljevpostoji od štetnih učinaka u obliku rusifikacije, koju carstvo vrši na njega. To jest, Ukrajina sadrži feminizam samo zato što ga nameće Rusko carstvo.
Nacionalizam sadrži muški i ženski princip u kojem jedan od temelja može prevladati. Pokušaj povezivanja nacionalnosti sa ženskom ženom ukazuje na podcjenjivanje ili kompromis njegovih “klasično-muških” karakteristika: hrabrosti, neovisnosti, principa, au nekim slučajevima – civilizacije, racionalnosti itd. Moderna ukrajinska pop kultura i dalje koristi metaforu Ukrajine-žena: pjesme, umjetnost, tik-tokove itd. U ovogodišnjem izboru za Euroviziju Alina Paš predstavila je pjesmu “Sjene zaboravljenih predaka”, u kojoj je pjevala:
Moja domovina, kao mlada djevojka,
Klijat će kao pšenično zlato.
Kao što možete vidjeti, ovu metaforu koriste predstavnici obiju strana trenutnog vojnog sukoba: od Putina do Portnikova i Pasha. Pitanje je samo: zašto? Povijest je pokazala da je takva ideja Ukrajine posebno nametnuta, ali ne umorimo se od pozivanja na nju iznova i iznova. Moj odgovor na to, s jedne strane, je banalan, a s druge strane čak i nedovoljan, jer mi se čini da je metafora Ukrajine-žene dovoljno jednostavna da jede u svijest, iako doista pouzdano ilustrira našu viziju vlastitog stanja. Donedavno Ukrajina doista nije mogla u potpunosti prekinuti odnose s Rusijom, a vojni napad potonjeg 2014. i eskalacija 2022. jednako su nerazumni kao i premlaćivanje muškarca žene povezane s njim u braku. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da su ženske osobine i identifikacija s njima loše ili zahtijevaju trenutnu reviziju, naprotiv, ova mi se slika čini izuzetno izražajnom. Međutim, usuđujem se pretpostaviti da jednom kada se prestanemo vidjeti u bilo kakvoj vezi s muškom Rusijom, Ukrajina više nikada neće moći biti žena.
