Nakon zapravo šest mjeseci šutnje, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel održala je relativno dugotrajan govor. Nije se moglo obratiti pozornost na riječi srušenog pilota, ako ne i za nekoliko okolnosti. Prije svega, značajan dio govora bio je posvećen ruskoj invaziji na Ukrajinu, koju je govornik nazvao “flagrantnim kršenjem međunarodnog prava”.
Malo je vjerojatno da će biti mnogo Ukrajinaca koji bi sada pozitivno govorili o Angeli Merkel. “Frau Ribbentrop”, “Putinova prijateljica”, “Ruska plinska kolaboracionistica” – kakve uvredljive nadimke nismo smislili s ovom političarkom dok je još bila na vlasti. I ne samo na vlasti, ona je zapravo bila najutjecajnija osoba u Europskoj uniji – najbogatija organizacija na svijetu.
Dakle, sada, u vrijeme strašnog rata koji je došao u našu kuću, teško nam je pronaći ne samo tople, već čak i neutralne riječi za ljude koje smatramo barem minimalno uključenima u ovu tragediju. Zar ne pretjerujemo u vezi umiješanosti gđice Merkel? Uopće ne. Na primjer, poznati američki milijarder filantrop George Soros krivnju za prekomjernu ovisnost Europe o ruskom plinu i nafti prebacio je na bivšeg kancelara Njemačke. “Ovisnost Europe o ruskim fosilnim gorivima i dalje je pretjerana, uglavnom zbog merkantilističke politike koju vodi bivša kancelarka Angela Merkel”, kazao je Soros govoreći na događaju na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu.
Dobro se sjećamo da je Upravo Angela Merkel pristala na provedbu projekta Sjeverni tok 2. I to je učinila u najneodgovornije vrijeme – u proljeće 2015. godine. Prošla je godina dana od aneksije Krima. Rat se nastavio u Donbasu. Putin, koji je upravo potpisao sporazume iz Minska, poslao je svoje trupe da uhvate Debaltseva bez imalo grižnje savjesti, licemjerno ih nazivajući “rudarima i vozačima traktora”. Zar Merkel nije shvatila da će Kremlj potpisivanje takvog grandioznog sporazuma shvatiti samo kao činjenicu da vodeća zemlja Eurounije nije previše zabrinuta zbog ruske agresije u Ukrajini, tako da možemo nastaviti činiti zločine? Pitanje je retoričko.
Merkel je svojevoljno otišla na sastanak s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom, nije ga prezirala da ga zagrli. Malo je okrenula nos na njegove masovne šale, bojala se njegovog psa, ali to je nije odvratilo od njezinih namjera da gradi s agresivnom Rusijom posao kao i obično.
Jer to je upravo ono što je njemačko društvo tada zahtijevalo, a prije svega – njemačko poslovanje. Takav je Realpolitik u svom najčišćem obliku, kada se svi moralni aspekti smatraju nevažnima. Glavna stvar je dobrobit, stabilnost, održivi razvoj. A to su osigurali ruska nafta i plin, druge sirovine iz Rusije, suradnja s ruskim poduzećima i rusko tržište. Ruska riznica dobivala je milijarde petrodolara, za koje je mogla preoblikovati i modernizirati vojsku. A Njemačka je također dobila znatne bonuse od suradnje. Jesu li opasnosti uzete u obzir? Možda. Ali, kako kažu: nakon nas – barem poplava.
Kako bi podržala ovu suradnju korisnu za Berlin, Merkel je blokirala Ukrajini da dobije kartu za NATO i, sukladno tome, punopravno članstvo u Savezu. To je ograničilo pritisak sankcija na Rusiju. Kategorički je odbila isporučiti oružje Ukrajini, spriječila vojnu pomoć Ukrajini od drugih zemalja članica NATO-a.
Sjećate li se skandala s njemačkim viceadmiralom Kai-Achimom Schönbachom? Krajem siječnja naša je publikacija izvijestila o tome kako je on, tijekom govora na Indijskom institutu za istraživanje i analizu obrane, nazvao strahove Zapada od ruske invazije na Ukrajinu “besmislicom”. Razvijajući svoje mišljenje, Schoenbach je objasnio: “Zapravo, on (Putin – ed.) želi biti poštovan. I, moj Bože, pokazivanje poštovanja je tako malo, da zapravo ne košta ništa. Prilično je lako pokazati poštovanje koje zahtijeva i vjerojatno zaslužuje.” Već bi ta priznanja “zasluga” agresivnog ruskog diktatora bila dovoljna za međunarodni skandal. No, viceadmiral se nije zaustavio i pozvao da se pomiri s činjenicom da će Krim zauvijek ostati ruski. “Ne postoji Krimski poluotok, on se nikada neće vratiti… to je činjenica”, rekao je Schoenbach.
Ovaj incident mogao bi se smatrati jednim, viškom pojedinca, ali, nažalost, to nije bio slučaj. Naravno, pojavio se skandal i viceadmiral je kažnjen za dugi jezik. Bundeswehr i njemačka vlada općenito su se ogradili od tih skandaloznih izjava, a sam Schönbach odmah je smijenjen.
No, nažalost, sličan položaj schoenbachovom dijelili su mnogi u Njemačkoj u to vrijeme, odnosno mjesec dana prije ruske velike invazije na Ukrajinu. I u njemačkom društvu, i u stručnoj zajednici. Rusku prijetnju nije se željelo shvatiti ozbiljno. I neko vrijeme, Nijemci u svojoj velikoj većini (o čemu svjedoči sociologija) vjerovali su da se Washington skrivanosi mnogo veću opasnost od Moskve.
Naravno, Njemačku je nemoguće obojiti isključivo u crno. Baš kao i Merkel. Podsjetimo da je bivša kancelarka bila jedna od inicijatorica Sporazuma o pridruživanju između Ukrajine i Eurounije, uz njezinu pomoć naša je zemlja dobila milijarde dolara pomoći, uključujući i za reforme koje su nam potrebne. Njemačka je prihvatila ranjenike na liječenje iz Euromajdana, a zatim u rusko-ukrajinskom ratu u Donbasu. I bez obzira koliko kritizirali Berlin i Merkel, njemačka strana nije podlegla pritisku Kremlja, koji je pokušao provesti sporazume iz Minska na svoj način. Zbog toga je nastao skandal s objavljivanjem povjerljive prepiske Sergeja Lavrova s Berlinom i Parizom. Upravo Merkel nije dopustila ukidanje proturuskih sankcija EU-a, iako nisu bile dovoljno bolne i sakrile su mnoge sparove kako bi ih zaobišle.
No, vratimo se Na Merkelin govor spomenut na početku teksta, koji se čuo na ceremoniji ostavke predsjednika Udruženja njemačkih sindikata Rainera Hoffmanna – dugogodišnjeg saveznika i prijatelja bivšeg kancelara. “Što se tiče situacije u Ukrajini, naravno, nisam neutralan. Moja solidarnost je s Ukrajinom, koju je napala Rusija, podržavam njezino pravo na samoobranu. U ovom obraćanju želim izričito ustvrditi kako podupirem sve napore savezne vlade, Eurounije, Sjedinjenih Država i njezinih partnera iz skupine G7 da stanu na kraj ovom barbarskom ratu osvajanja od strane Rusije”, rekla je Merkel. Bivši kancelar oštro je osudio zločine Rusa u Buchi, Irpen…
Ono što nismo čuli u ovom vatrenom govoru bilo je kajanje ili barem priznanje vlastite krivnje. Nedavno smo oštro kritizirali njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera. Ali barem je uspio smoći snage za pokajanje, posebno u vezi s tvrdoglavom podrškom rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2. “Moje držanje za Nord Stream 2 očito je bila pogreška. Držali smo se mostova u koje Rusija više nije vjerovala i protiv kojih su nas naši partneri upozorili”, rekao je Steinmeier. Priznao je i svoje pogreške u odnosima s Putinom i općenito u svojoj politici prema Rusiji. “Moja procjena bila je da Vladimir Putin ne bi želio platiti potpunu gospodarsku, političku i moralnu propast svoje zemlje za svoje carsko ludilo. Kao i ostali, pogriješio sam”, rekao je Steinmeier.
Da, njemački predsjednik je izbjegavao priznati cijeli spektar svoje krivnje, posebno u vezi s držanjem različitih “Putinfersteiersa” na odgovornim pozicijama u vladi, ali to je nešto. To nismo čuli ni od Merkel. Možda ćemo čuti s vremenom.
Prema poznatoj američkoj psihologinji švicarskog podrijetla Elizabeth Kübler-Ross, u procesu prihvaćanja tuge, gubitka ili životnih promjena, osoba mora proći kroz pet faza koje se sukcesivno zamjenjuju: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija, prihvaćanje. Gospođa bivši kancelar je trenutno u fazi pregovaranja. Dok ga je njemačko društvo u velikoj većini značajno prestiglo i dostiglo fazu usvajanja. Stoga stvarna sociologija pokazuje želju običnih Nijemaca da pomognu Ukrajincima u njihovoj borbi protiv brutalnog agresora na sve moguće načine. Upravo je društveni pritisak prisilio sadašnje njemačko vodstvo da konačno zaustavi kašnjenje u slanju teškog oružja u Ukrajinu.
“U narednim tjednima stavit ćemo u Ukrajinu 12 najnaprednijih samohodnih haubica na svijetu u bliskoj suradnji s Nizozemcima. Savezna vlada je također nedavno odlučila da sa sistemom. IRIS-T opskrbit ćemo najmoderniji sustav protuzračne obrane koji Njemačka ima”, uvjerava njemački kancelar Olaf Scholz. U novije vrijeme bio je kategorički protivnik naoružanja Ukrajine. Čak i kada je Bundestag izglasao da se ukrajinskoj vojsci osigura teško oružje, kancelarka je dugo odgađala provedbu ove odluke. I svaki dan kašnjenja koštao je stotine života ukrajinskih branitelja.
Nakon rata, sve će se to morati analizirati, shvatiti. Općenito, svijet je sada na rubu preispitivanja cijele svoje sigurnosne arhitekture, za koju se ispostavilo da potpuno ne može izdržati agresora. Čovječanstvo je bilo na korak od Trećeg svjetskog rata. Događaji posljednjih mjeseci pokazali su da bez radikalnih promjena, bez radikalne transformacije međunarodnih institucija, naš planet neće moći postati sigurno mjesto u Svemiru. Moramo konačno shvatiti da je zloglasno Realpolitik Bez morala, vrijednosti, humanosti, može se činiti taktički privlačnim, ali strateški skriva fatalne opasnosti.
