Može li proljeće postati crno-bijelo? Postoji li vječna Veljača? Amortiziraju li zlatne riječi? Nažalost, Ukrajina zna odgovore na sva ova pitanja. Nažalost, ovi odgovori su da.
Svake godine 8. svibnja, zajedno s cijelim civiliziranim svijetom, odajemo počast svima koji su branili planet od nacizma tijekom Drugog svjetskog rata. Milijuni izgubljenih života, osakaćenih sudbina, izmučenih duša i milijuna razloga da se kaže zlo: nikad više!
Znali smo cijenu koju su naši preci platili za ovu mudrost. Znali su koliko je važno zaštititi ga i prenijeti na potomke. Ali nisu imali pojma da će naša generacija svjedočiti zlouporabi riječi, što, kako se ispostavilo, nije istina za svakoga.
Ove godine inače kažemo “Nikad više”. Inače čujemo “Nikad više”. Zvuči bolno, okrutno. Bez uskličnika, ali s upitnikom. Kažete, nikad više? Pričaj Ukrajini o tome.
24. veljače izbrisana je riječ “nikad”. Upucani su i bombardirani. Stotine raketa u 4 ujutro, koje su probudile cijelu Ukrajinu. Čuli smo jezive eksplozije. Čuli smo: opet!
Grad Borodyanka jedna je od mnogih žrtava ovog zločina! Iza mene je jedan od mnogih svjedoka! Ne vojni objekt, ne tajna baza, već jednostavna deveterokatnica. Može li to predstavljati sigurnosnu prijetnju Ruskoj Federaciji, 1/8 zemlje, drugoj vojsci svijeta, nuklearnoj državi? Može li biti nešto blesavije od ovog pitanja? Konzerva.
250 kilograma visokoeksplozivne bombe kojima je supersila ispunila ovaj mali grad. I bilo je utrnulo. Danas se ne može reći: nikad više! Danas ne može ništa reći. Ali ovdje je sve jasno bez riječi.
Dovoljno je pogledati ovu kuću. Jednom davno postojali su zidovi. Jednom davno imali su fotografije. A na fotografiji su bili oni koji su jednom prošli kroz pakao rata. 50 ljudi koji su poslani u Njemačku zbog prisilnog rada. Oni koji su živi izgorjeli kada su nacisti spalili više od 100 koliba ovdje.
250 boraca koji su poginuli na frontama Drugog svjetskog rata i ukupno gotovo tisuću stanovnika Borodyanke, koji su se borili i pobijedili nacizam. Da nikad više. Borili su se za budućnost djece, za život koji je ovdje bio do 24. veljače.
Zamislite kako su ljudi otišli u krevet u svakom od ovih stanova. Žele si laku noć. Ugasite svjetlo. Zagrlite voljene osobe. Zatvori oči. Oni sanjaju o nečemu. Potpuna je tišina. Svi oni zaspu, ne znajući da se neće svi probuditi. Mirno spavaju. Sanjaju o nečemu ugodnom. Ali za nekoliko sati probudit će ih raketne eksplozije. I netko se više nikada neće probuditi. Nikad više.
Riječ “nikad” izbačena je iz ovog slogana. Amputiran tijekom takozvane posebne operacije. Zabili su im nož u srce i, gledajući ih u oči, rekli: “Ovo nismo mi!” mučeni riječima “nije sve tako jednostavno”. Ubili su “Nikad više”, rekavši, “Možda će ponoviti.”
I tako se dogodilo. I rupe su se počele ponavljati. A naši gradovi, koji su preživjeli strašnu okupaciju – toliko da 80 godina nije dovoljno da se na nju zaboravi – ponovno su vidjeli okupatora. I dobili su drugi datum okupacije u svojoj povijesti. A neki, poput Mariupola, su treći. Tijekom dvije godine okupacije nacisti su u njemu ubili 10 tisuća civila. Tijekom dva mjeseca okupacije Ruska Federacija ubila je 20 tisuća.
Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata tama se vratila u Ukrajinu. I opet je postala crno-bijela. Ponovo! Zlo se vratilo. Ponovo! U drugom obliku, pod drugim sloganima, ali za istu svrhu. U Ukrajini je dogovorena krvava rekonstrukcija nacizma. Fanatična imitacija ovog režima. Njegove ideje, djela, riječi i simboli. Manić – do detalja – reprodukcija njegovih zlodjela i “alibija”, koji, čini se, zlu daju svetu svrhu. Ponavljajući svoje zločine, pa čak i pokušavajući nadmašiti “učitelja” i pomaknuti ga s pijedestala najvećeg zla u ljudskoj povijesti. Postavite novi svjetski rekord u ksenofobiji, mržnji, rasizmu i broju žrtava do kojih mogu dovesti.
Nikad više! To je bila oda razumnom čovjeku! Himna civiliziranog svijeta! Ali netko je lažirao. Iskrivio je “Nikad više” s bilješkama sumnje. Utopio se započinjući svoju smrtonosnu ariju zla. A to je jasno svim zemljama koje su vlastitim očima vidjele strahote nacizma. I danas se osjećaju užasno deja vu. Opet vide!
Svi narodi koji su označeni kao “treći razred”, robovi bez prava na vlastitu državu ili čak na postojanje, čuju izjave koje uzdižu jedan narod, a drugi se lako prekriže. Kažu da zapravo ne postojite, umjetno ste stvoreni i stoga obespravljeni. Svi čuju jezik zla. Ponovo!
I zajedno prepoznaju bolnu istinu: nismo izdržali ni stoljeće. Naš Nikad više nije bio dovoljan za 77 godina. Nedostajalo nam je zlo. Oživljena je. Opet i sada. Opet i sada!
To razumiju sve zemlje i svi narodi koji danas podržavaju Ukrajinu. I unatoč novoj maski, zvijer ga je prepoznala. Jer, za razliku od nekih, sjećaju se za što su se naši preci borili i protiv čega su se borili. Nemojte brkati prvi s prijateljemHm, nije ih zamijenio, nije zaboravio.
Poljaci nisu zaboravili, na čijim su zemljama nacisti započeli svoj marš i ispalili prvi hitac iz Drugog svjetskog rata. Ne zaboravite kako vas u početku zlo optužuje, provocira, naziva agresorom, a zatim napada u 4:45 i kaže da je to samoobrana. I vidjeli su da se to opet događa na našoj zemlji. Sjećaju se Varšave, koju su uništili nacisti. I vide što su učinili Mariupolju.
Britanci nisu zaboravili kako su nacisti izbrisali Coventry s lica zemlje, koja je bombardirana 41 put. Kako je zvučala Luftwaffeova “Mjesečeva sonata” kada se 11 sati neprestano bacalo po gradu. Kako je uništeno njegovo povijesno središte, tvornice, katedrala Sv. Mihovila. I vidjeli su kako su rakete pogodile Kharkova. Kako je iskrivljeno njegovo povijesno središte, tvornice i katedrala Uznesenja Svetog Uznesenja. Sjećaju se kako je London bio bombardiran 57 noći zaredom. Kako je “Fau” pao na Belfast, Portsmouth, Liverpool. I vide kako krstareće rakete stižu u Nikolajev, Kramatorsk, Černihiv. Sjećaju se kako su se vozili po Birminghamu. I vide kako dolazi do grada blizanca Zaporožja.
Nizozemci se sjećaju ovoga. Kako je Rotterdam postao prvi grad koji je pretrpio potpuno uništenje kada su nacisti bacili 97 bombi na njega.
Francuzi to pamte. Sjećaju se Oradour-sur-Glana, gdje je SS spalio pet stotina živih žena i djece. Masovna vješanja u Tulleu, masakr u selu Ask. Tisuće akcija otpora u okupiranom Lilleu. Vidjeli su što su radili u Buchi, Irpenu, Borodyanki, Volnovakhi, Trostyanetsu. Oni vide kako su okupirali Kherson, Melitopol, Berdyansk i naše druge gradove u kojima ljudi ne odustaju. I oni idu na tisuće mirnih akcija koje su izvan moći okupatora, i sve što mogu učiniti je pucati samo na civile.
Česi to nisu zaboravili. Za manje od jednog dana nacisti su uništili Liditsu, ostavljajući čvrsti pepeo iz sela. Vidjeli su kako su uništili Popasnu. Od njega nije ostao ni pepeo. Grci, koji su preživjeli pokolje i pogubljenja diljem teritorija, blokadu i veliku glad, nisu zaboravili.
Toga se sjećaju Amerikanci koji su se borili protiv zla na dva fronta. Koji je prošao Pearl Harbor i Dunkirk zajedno sa saveznicima. I svi zajedno prolazimo kroz nove, jednako teške bitke.
To se sjećaju svi preživjeli holokausta, kako jedna nacija može jako mrziti drugu.
To nisu zaboravili Litvanci, Latvijci, Estonci, Danci, Gruzijci, Armenci, Belgijanci, Norvežani i mnogi drugi – svi oni koji su patili od nacizma na svojoj zemlji i svi oni koji su ga pobijedili kao dio anti-Hitlerove koalicije.
Nažalost, postoje oni koji su, nakon što su preživjeli sve te zločine, izgubivši milijune ljudi koji su se borili za pobjedu i osvojili je, danas oskvrnuli sjećanje na njih i njihov podvig.
Onaj koji je dopustio da iz svoje zemlje granatira gradove Ukrajine, koji su, pored naših predaka, oslobodili njegove pretke.
Onaj koji je pljunuo u lice svojoj “Besmrtnoj pukovniji”, stavljajući krvnike iz Buche pored sebe.
I izazvao je cijelo čovječanstvo. Ali zaboravio sam na glavnu stvar: svako zlo uvijek završava na isti način – završava.
Dragi Ukrajinci!
Danas, na Dan sjećanja i pomirenja, klanjamo se svima onima koji su branili svoj rodni kraj i svijet od nacizma. Slavimo podvig ukrajinskog naroda i njihov doprinos pobjedi anti-Hitlerove koalicije.
Eksplozije, pucnjevi, rovovi, rane, glad, bombardiranje, blokade, masovne pucnjave, kaznene operacije, okupacija, koncentracijski logori, plinske komore, žute zvijezde, geta, Babyn Yar, Khatyn, zatočeništvo, prisilni rad. Umrli su da bi svatko od nas znao što ti pojmovi znače iz knjiga, a ne iz vlastitog iskustva. Ali dogodilo se drugačije. To nije fer prema svima njima. Ali istina će prevladati. I sve ćemo prevladati!
A dokaz za to naziva se “Vukodlak”. Ovo je Hitlerov bivši ribnjak i bunker blizu Vinnitse. I sve što je ostalo od nje je nekoliko kamenja. Ruševine. Ruševine onoga koji se smatrao veličanstvenim i nepobjedivim. Ovo je vodič za sve nas i buduće generacije. Za što su se naši preci borili. I dokazali su: nijedno zlo neće izbjeći odgovornost. Neće se moći sakriti u bunkeru. Na kamenu neće ostati kamen. Tako da ćemo sve preboljeti. I to sigurno znamo, jer su naša vojska i svi naši ljudi potomci onih koji su nadvladali nacizam. Tako će opet pobijediti.
I opet će biti mira. Konačno opet!
Prevladat ćemo zimu, koja je započela 24. veljače, traje 8. svibnja, ali sigurno će završiti, a rastopit će je ukrajinsko sunce! I dočekat ćemo našu zoru u cijeloj zemlji. A rodbina i voljeni, prijatelji i rodbina će opet biti tamo! Konačno opet! I iznad privremeno okupiranih gradova i sela, naša zastava će se opet vijoriti. Konačno opet! I naći ćemo se. I bit će mira! Konačno opet! I nema više crno-bijelih snova, već samo plavo-žuti san. Konačno opet! Naši preci su se borili za ovo.
Vječna čast svima koji su se protivili nacizmu!
Vječno sjećanje na sve one koji su umrli pod has Drugog svjetskog rata!
***
Ovaj Liječenje Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij snimio je u Borodyanki koju su rusi uništili u kijevskoj regiji, koju je posjetio dan ranije.
