Svaki “hladni” rat uvijek ima priliku razviti se u “vrući”, barem djelomično. Moskva je tijekom Prvog hladnog rata godinama akumulirala ogromne zalihe oružja za rat protiv cijelog svijeta. A sada ga koristi tijekom invazije na Ukrajinu.
Hladni rat započeo je 1946. godine. Sovjetski Savez se tada pripremao za rat protiv kapitalista. Do svog raspada od 45 godina, SSSR se bavio samo činjenicom da je “klepav tanchiki”, jer je obrambena industrija bila jedini sektor sovjetske industrije koji nije bio pogođen deficitom. A nakon raspada “carstva zla”, njegova nasljednica Rusija nastavila se naoružavati, osobito aktivno – nakon 2008. godine.
Od 2014., kada je Rusija anektirala Krim i započela rat u Donbasu, oponašajući separatiste, odnosi između Zapada i Kremlja pogoršali su se. Odlučnost Moskve da nastavi spor s Washingtonom dodala je Kina, čija se moć značajno povećala. Imperijalne ambicije Moskve, uz ideološku potporu Pekinga, rezultirale su globalnom borbom “demokracija protiv autokracija”, koju su neki već nazvali Drugim hladnim ratom. Ipak, vrijedi napomenuti da Prva hladnoća još nije došla do svog logičnog zaključka, pa je prerano govoriti o početku Druge.
Uostalom, na našu žalost, konačni rascjep između Moskve i zapadne civilizacije uopće nije započeo novim Hladnim ratom, već “vrućom” potpunom invazijom na Ukrajinu. Sada imamo situaciju da je gotovo svo oružje koje Moskva priprema od 1946. za borbu protiv cijelog svijeta usmjereno na jednu zemlju.
Osim toga, tijekom ovog uvjetno “međuratnog” razdoblja, Rusija je godinama povećavala potrošnju na vojsku, odnosno nastavila je pripremati svoju vojsku za rat sa svima. A do 2022. godine Rusija je već vodila lokalne ratove u novijoj povijesti: od Moldavije ili Gruzije do već spomenute invazije u Ukrajini 2014. ili operacija u Siriji. Međutim, osobitost rata 2022. je u tome što u njemu Ruska Federacija koristi svoj puni potencijal, osim nuklearnog oružja.
To jest, zapravo, Ukrajina se opire vojsci, koja se trebala boriti s cijelim Zapadom, koja je planirala zauzeti cijelu Europu u slučaju sukoba velikih razmjera. U opsegu, to bi se moglo usporediti s onim kada bi NATO neočekivano objavio rat konvencionalnoj Australiji. Stoga ne čudi da Kijev treba zapadnu pomoć u ovom ratu.
Rezultat ovog rata u svakom slučaju bit će uništenje gotovo svog oružja zemalja Varšavskog pakta tijekom Prvog hladnog rata. Njegovi ostaci u istočnoj Europi već se završavaju, a sama Rusija izgubila je ogromnu količinu sovjetske opreme u četiri mjeseca i nastavlja čuvati skladišta.
To jest, upravo će taj rat konačno okončati Prvi hladni rat, a sudbinom je određeno da bi trebao biti dovršen na granicama Ukrajine. Istodobno, ishod rata odredit će s kojim će snagama i oružjem stranke ući u Drugi hladni rat.
Ako demokratski svijet ne želi novi “Varšavski pakt” umjesto konvencionalnog Teherana, onda mora povećati tempo opskrbe oružjem za nas. Da bi ukrajinska vojska mogla radikalno uništiti ruski ofenzivni resurs, učiniti ga nesposobnim u budućnosti rata ne samo protiv kolektivnog Zapada, već i protiv Ukrajine.
