“Galicijanci su sve znali”, “Lavovska regija pruža i pomaže svima”, “da su izabrali Čorkovila, onda se to ne bi dogodilo”, “Bandera je postao nacionalni heroj”, “postali smo prava nacija, o čemu se dugo govorilo u Galiciji”, “Zapadna Ukrajina je u ratu s Rusijom od 1939.”, “mi smo ljudi ovdje kultura, a ne da smo imigranti”, “da su stigli do Lavova, pokazali bismo im”…
Deseci poznatih ljudi, stotine poruka i izjava u ovom stilu počeli su se pojavljivati od drugog tjedna još jedne ruske agresije. Oni svjedoče o jednoj stvari: neke političke, kulturne, obrazovne elite i galicijski intelektualci ne razumiju što se događa i traže paralele tamo gdje nisu, žele dati ratu s Rusijom “galicijski okus” i pokazati neke od svojih regionalnih osobitosti.
Međutim, ti bi ljudi trebali shvatiti da sada više pomažu u podjeli društva, a ne ujedinjenju. A tri raketna napada na Lavov ne mogu se ni malo usporediti s onim što ljudi u Mariupolju sada doživljavaju. Nemoguće je usporediti “težak život” straga s onim što su ljudi doživjeli u Buchi, Gostomelu, Irpenu, Černivu, Harkovu.
Veliko hvala svima koji su ostali u teškim vremenima i pomažu zemlji. Međutim, sada to nije 2014. i nije Majdan. Potrebno je razumjeti tko je preuzeo teret i zadržao napredak Rusa, a sada ih odbacuje “za rubnik”. Motivacija tih branitelja nije bila nečija ispravnost, ideologija ili želja da se nešto dokaže, već život – vlastiti, rodbina, prijatelji, zemlja.
Davanje života za Ukrajinu je neprocjenjiva žrtva. Ne biste ga trebali uspoređivati ni s čim i vezati ga za vlastiti, još uvijek živi, prikaz svijeta i života. Ljudi obavljaju svoju dužnost i žele spašavati druge, a ne dokazivati da je netko 1991. bio u pravu ili nepravedno izgubio izbore 1994. godine.
Nema i nije bilo mesije među narodom Lavova / Galicijana, i neće biti. To treba razumjeti i ne pokušavati “povući čizme na globusu”. Fraza da ako Galicijanci slušaju i izaberu Čornolvilskog predsjednika, neće biti rata – to je manipulacija i samoobmana. Isto kao i “neprilagođenje NATO-u zaustavit će rusku agresiju”.
Sada više nije važno što se dogodilo. Glavno je da postoji da je Ukrajina ujedinjena. Sada smjer razvoja zemlje određuje rodom iz Kryvyi Riha, a rodom iz regije Zhytomyr bavi se obranom, Galicijanci osiguravaju stražnji dio, pogođeni su stanovnici istoka zemlje, a dječaci i djevojčice iz cijele Ukrajine udaraju i nanose gubitke neprijatelju. Ne smijemo imati regionalni odsjaj i osobitosti u politici, obrazovanju i nacionalnim mitovima i idejama. Donjeck je već pokušao nametnuti svoj svjeor zemlji, a za njih i zemlju to nije dobro završilo.
Sada je aktivna faza rata za cijelu Ukrajinu, a ne samo za pojedine regije. Rusija ubija Ukrajince, a ne “Galicijance” ili “Donjecke”. Ne dijelimo ubijene Ukrajince po regionalnom principu. Stoga to nije potrebno činiti tijekom uobičajenog života i ne dijeliti pobjede i probleme između regija. Imamo rat za postojanje zemlje. Moramo preživjeti, pobijediti, početi graditi novu zemlju. I to ne za vrijeme rata reći tko je kome i što je kriv.
Lavov i Galicijanci konačno će morati prestati malo govoriti o svojoj posebnosti i piemontizmu. Razmišljati o tome što se događa u zemlji, a ne pokušavati izgraditi slavu za spasitelje zemlje, sjedeći u vrlo dubokom začelju i govoreći tko i kako treba braniti zemlju. I svi pokušaji nametanja neke ideologije od prije jednog stoljeća trenutnom ratu ili podizanja zasluga pojedinaca ili regija na postolju nisu ništa drugo nego pomaganje neprijatelju da razoruža Ukrajince.
Također, sada nije potrebno nametati nikakvu ideologiju i nacionalni mit za cijelu Ukrajinu. Mi nismo totalitarna država, nego demokratska, sve će se formirati s vremenom, bez pritiska i prisile. Glavna stvar za državu je postaviti okvir koji će se razlikovati od ruskih pristupa.
Ne biste trebali biti zadovoljni činjenicom da svi pričaju o Stepanu Banderi i na kraju su ni Galicijanci u nečemu u pravu. Ovaj lik je izvučen iz konteksta priče. Njegovu percepciju često ne diktira razumijevanje uloge političara, već zadirkivanje reakcije Rusa na Banderu. On nije bio i nije nacionalni heroj, vođa nacije ili važna povijesna ličnost. To nije ništa drugo nego vojni mem i odgovor Rusima na njihove izjave o nacistima. To je na istoj razini kao i fraza s adresom na koju bi trebao ići ruski brod. Što dalje od rata, to će više ljudi to zaboraviti.
Isto vrijedi i za osvajanje Kubana, o čemu sada govore neki čelnici mišljenja. No, nažalost, ne razumiju svi da Kuban dugo nije Ukrajina, to je problematična regija. Iz nekog razloga vjeruju da je od Karpata do Kavkaza cilj Ukrajine. Za one koji, sjedeći u Lavovu ili Ternopilu, nastoje stvoriti “ukrajinsko carstvo”, mogu samo ponuditi da odem na front. Već smo osam godina okupirali Krim i dio regija Donjecka i Luganska, a vi pokušavateMorate nametnuti rat u ruskom stilu na dnevnom redu.
Fraze poput “Galicijanci su sve znali i razumjeli sve” odvratna su i prerana želja da se istaknu kao pametniji i posebniji. Želja da pokažemo da smo desetljećima u ratu s Rusima i zato znamo tko su oni. Ukrajina je preživjela Holodomor i protjerivanja u logore, masovna razaranja i Rusa i nacista. Stoga, reći da su samo Galicijanci preživjeli zločine je izravna laž. Pokušaj da se pokaže da je netko više patio, a netko je surađivao, izravna je manipulacija koja pomaže neprijatelju da širi mitove o različitim vrstama Ukrajinaca.
Za svakog stanovnika Ukrajine sada treba identificirati kao ukrajinsku normu. Ranije smo vrlo snažno pokazali regionalnu pripadnost, identificirali se s mjestom stanovanja, kao zajednica i zajednica. A sada se nazivati Ukrajincem je čast. Imamo dobru situaciju u kojoj se ljudi osjećaju odgovornima za zajednicu i jasno ukazuju da su Ukrajinci. I manje artikulirane regionalne pripadnosti.
I u prvim danima rata, neprijatelj je vršio pritisak na regionalne razlike, pokušavajući izazvati mržnju među ljudima. I neki od naših medija aktivno su pomogli, rekavši da su ljudi bez kulture došli s istoka zemlje, koje ovdje treba odgajati. I lavovska “prava Bandera” će to učiniti.
Pobjeda u ratu s Rusijom bit će pobjeda Ukrajine i njezina naroda, ekvivalentna za sve. Sada imamo posebnu zemlju koja je, suprotno svemu, pokazala jedinstvo, snagu, dostojanstvo, želju za slobodom i odgovornošću.
Prestajemo iznositi viziju određene regije ili njezinu želju. Sada će početi formiranje ujedinjene i nedjeljive Ukrajine, jer je postala doista vrijedna – Domovina, za koju su spremni umrijeti i uništiti osvajače. Sada su Ukrajina i njezini problemi u prvom planu, a ne Donbas, Galicija ili Kijev.
Sada su povijesno pamćenje i razumijevanje uzročnih odnosa važni. Do čega vode događaji i povijesni likovi izvučeni iz konteksta – sada možemo vidjeti u gradovima i selima Ukrajine. Počeli smo pričati o razvoju, i to za vrijeme rata. Postalo nam je važnije pokazati da smo demokratska zemlja slobodnih ljudi s vrijednostima i željom za stvaranjem, a ne uništavanjem. I sami smo konačno počeli govoriti o zemlji kao zasebnom entitetu, a ne o dodatku Rusiji. Sada sve manje čujemo što treba učiniti drugačije nego u Rusiji, a sve više i više da moramo razmišljati o tome kako se razvijati, što učiniti i čemu težiti.
Sve nametanje ideologije agresije kopirane u Rusiji čini da izgledamo poput njih. Nacionalni mit treba formirati ne na sukobu s Rusijom, već na potrebama Ukrajine i Ukrajinaca. Osobitosti regija mogu biti kulturne i uobičajene, ali ne i političke ili ideološke. Veličanje jednog nad drugim neće dovesti do razumijevanja. A sada imamo priliku za sve-ukrajinski dijalog i raspravu o problemima.
