Krajem lipnja ugledni njemački tjednik Die Zeit Objavio je još jednu poruku skupine njemačkih intelektualaca u stilu “Mjere mjera”. Autori poruke tvrde da jako vole Ukrajinu i Ukrajince, da su ogorčeni brutalnom ruskom agresijom. Međutim, “budući da Rusija vojno prevladava i ima mogućnosti za daljnju vojnu eskalaciju”, možda neće biti vrijedno gubiti vrijeme i trud i zaustaviti otpor. Jer “nastavak rata s ciljem potpune pobjede Ukrajine nad Rusijom znači još tisuće poginulih u ratu za cilj koji ne izgleda stvarno”.
Potpisnici pisma ne pozivaju se, naravno, na Ukrajince. Očito shvaćaju da je to besperspektivno, shvaćaju da se borimo ne zato što to stvarno želimo, već za očuvanje države, nacije, ljudi. Nakon Buche, Irpena, Volnovakhe, Mariupolja, cijelom je svijetu jasno da je kapitulacija Rusima, ako može nešto donijeti, samo sramota, ruganje, odmazda. I sigurno neće donijeti spasenje.
Stoga je pismo uglavnom usmjereno zapadnim političarima. “Stoga bi se zapadne zemlje koje podupiru Ukrajinu u vojnoj sferi trebale zapitati što točno žele i je li (i koliko dugo) opskrba oružjem pravi put”, kaže se u poruci. Naravno, “pogrešno” ako slušate teze potpisnika. A onda u pismu ide sljedeće zastrašivanje:
“Štoviše, posljedice rata više nisu ograničene samo na Ukrajinu. Njegov nastavak uzrokuje velike humanitarne, gospodarske i ekološke krize diljem svijeta. Glad se nazire u Africi, što bi moglo koštati milijune života. Vrtoglave cijene, nestašice energije i hrane već su dovele do nemira u mnogim zemljama. Ako se rat nastavi i nakon jeseni, nestašica gnojiva također će imati globalni utjecaj. Očekuje se velik broj žrtava i destabilizacija globalne situacije.”
To je takav strah. I, možda, njegovi autori su u pravu o posljedicama rata. Jer što prije završi, to bolje za Ukrajinu i svijet. A to se može učiniti samo na jedan način: pružanjem ukrajinskoj vojsci odgovarajuće količine najnovijeg oružja kako bi mogla slomiti okosnicu ruskog militarizma, kao i nametanjem najstrožih sankcija Rusiji tako da ne može vratiti svoj vojni potencijal. A prestanak vojne pomoći zapravo bi značio nastavak rata, rast žrtava, uništavanje ukrajinskih gradova i sela, ubojstvo Ukrajinaca i negativne posljedice za cijeli svijet.
Ali ne, autori pisma su potpuno protiv vojnog jačanja Ukrajine. Samo diplomacija i pregovori. Ove pritužbe pročitali smo u pismu: “Do danas međunarodna zajednica, posebice glavni zapadni igrači, nije uložila nikakve zajedničke napore za početak pregovora. Iako to nije slučaj, ne može se pretpostaviti da je dogovor nemoguć i da Putin, posebice, ne želi pregovarati”.
Doista, Putin je spreman na dogovor, ali samo onaj u kojem Ukrajinci priznaju potpunu predaju. Sve ostalo ga ne zanima. A to su više puta izjavili i on i njegovi pristaše.
No, što se tiče pritužbi na nedostatak diplomatskih napora, ovdje autori pisma ili pokazuju svoju krajnju nesposobnost ili su brutalno lukavi. Nekoliko tjedana prije početka potpune invazije Moskvu su posjetili gotovo svi zapadni političari: francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski premijer Boris Johnson, njemački kancelar Olaf Scholz i glavni tajnik UN-a António Guterres. Prvi put u povijesti Vatikana sam Papa otišao je u rusku ambasadu upozoriti Ruse na rat. Američki predsjednik Joe Biden nije došao sam, već je više puta nazvao Putina, poslao mu svog državnog tajnika Antonija Blinkena. Zatim su uslijedili aktivni pokušaji istih političara da odjekuju s Kremljem nakon početka rata. I sve je uzalud.
Dakle, koje vam još pregovore, kolera, treba?! Zar vi, dragi pacifisti, niste znali za ovo? Vrlo upitno, s obzirom na identitete potpisnika. Na primjer, prvi na popisu je poznati novinar, publicist, pisac, suvlasnik izdavačke kuće Spiegel-Verlag Jakob Augstein (iz obitelji istih Augsteina). I politolozi, bivši vojni savjetnici, bivši diplomati itd. Nikada neću vjerovati da nisu pratili rasplet događaja oko Ukrajine, nisu bili svjesni. Dakle, cinično zbunjen. Dakle, cijela njihova poruka nije vrijedna novca slomljenog.
To bi moglo dovršiti temu, ako ne i za jednu zanimljivu točku. U pismu se spominje sukob oko željezničkog tranzita do ruske enklave Kalinjingrad. Podsjetimo vas o čemu se radi. Litavske vlasti ograničile su željeznički prijevoz na svoje državno područje od Bjelarusa do kalinjingradske regije. Govorimo isključivo o zabrani prijevoza one robe koja je potpadala pod sankcije koje je Europska unija uvela protiv Rusije zbog invazije u Ukrajini. To jest, sve ostalo, nedozvoljeno, osobito proizvodi i ljudi, može se transportirati. Čak se i sankcionirana roba može prevoziti, na primjer, morem ili zrakom.
Međutim, Moskva je izazvala bijesan krik, kažu, blokadu, žele zadaviti kalinjingradsku regiju, izgladnjivati ljude itd. Mnogi ruski političari već su prijetili Litvi, neki su gotovo izravno najavili vojno rješenje problema. Iako su ovdje sami Litvanci? Provodili su samo ograničenja sindikata.
Ali sada je vodstvo EU ono što planira malo vratiti. Europska komisija, pod pritiskom Njemačke, priprema se izmijeniti sankcije koje bi omogućile bilo kakav tranzit do Kalinjingrada.
Zašto se Njemačka istaknula? Pa, prvo, Berlin je uvijek bio osjetljiv na zahtjeve Moskve. Situacija se, naravno, promijenila nakon 24. veljače, ali ne tako radikalno. Drugo, kao što je poznato, u Litvi se nalazi kontingent Bundeswehra, dizajniran da zaštiti republiku u slučaju vanjske agresije. A ovdje Rusi prijete vojnom invazijom. Nijemci svako malo ponavljaju da će uložiti sve napore kako bi spriječili vojni sukob da ode izvan Ukrajine. Zato su se uključili kada je izbio spor oko enklave Kalinjingrad.
Naravno, moglo bi se uzeti u obzir razumni argumenti da u slučaju Kalinjingrada Rusija šalje robu sebi, odnosno ne izvozi je nigdje i ne uvozi niotkuda. Dakle, ovdje bi se mogla napraviti iznimka. S druge strane, zašto? Postoje sankcije uvedene kako bi se napao ekonomski potencijal agresivne Rusije, pa se moramo pridržavati tvrde linije. Jer ako se sankcije izriču samo formalno, za komad papira, onda će od njih biti malo koristi. Sigurno neće zaustaviti ratove.
Da, u posljednjih nekoliko mjeseci dogodile su se značajne promjene u svijesti zapadnih društava, ali još ne toliko radikalne da postanu nepovratne. Nada da će tkati između kapi, riješiti sukob uz minimalan napor i dalje je ostala. Mnogi još uvijek misle da će biti dovoljno žrtvovati Ukrajinu Aresu kako bi i sami ostali sigurni. Izgubiti. Naime, spomenuti kalinjingradski presedan, kao i prijetnje Kremlja Finskoj i Švedskoj zbog namjere da se pridruži NATO-u, ili, u konačnici, svim zapadnim zemljama za pomoć Ukrajini, nedvosmisleno pokazuju da je rat odavno otišao izvan Ukrajine. Neka to još ne bude njegova borbena komponenta. A onaj koji se nada da će osvajanjem Ukrajine Putin prestati, da će svi problemi opisani u pismu nestati, kobno je pogriješio. Gubitak Ukrajine, tim više – neuspjeh Rusije da izgubi uništit će cijeli ionako slabašni sustav europske sigurnosti.
