Nije tajna da Rusi aktivno izmišljaju i iskorištavaju razne mitove. Konkretno, o sebi. Prije svega, ovo je priča o “bratskim narodima”, po kojoj se rat “normalizira” do razine “obiteljskog spora”. To je također mit o posebnoj misiji, koja čini se da Rusiju smješta u kontekst zapadne civilizacije, ali je istodobno u suprotnosti s “propadajućim / liberalnim Zapadom”.
To je nešto s čime živimo godinama i naučili smo ili previdjeti ili se automatski prikazati kao nametljiva pozadina. Umjesto toga, manje pažnje posvećujemo mitovima koji prate rusku politiku u udaljenim zemljama – u Aziji, Africi, Južnoj Americi. I tamo je sve mnogo kompliciranije nego što bismo željeli.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je prilično uspješno i, što je još važnije, sažeto objasnio afričkim novinarima svoj stav prema Rusiji. Koji, po njegovom mišljenju, vodi klasični kolonijalni rat protiv Ukrajine i posljednje je klasično kolonijalno carstvo iz prošlosti. Takve riječi su primjer ispravne informacijske politike, kada razgovaraju sa sugovornikom razumljivim riječima i terminima.
No, uobičajeno je da se rugamo francuskom predsjedniku zbog dugih telefonskih razgovora s Putinom, pa su njegove teze nekako prošle pored ušiju Ukrajinaca. Ali uzalud, jer “prastara borba protiv Moskvavaca” nije nešto što zanima Afriku. Afrika, što se toga tiče, uopće nije zainteresirana za ratove unutar Europe. Ali kolonijalizam, eksploatacija lokalnog stanovništva, grabežljivo iskorištavanje prirodnih resursa ne mogu ne zabrinuti Afrikance. Kao i Ukrajinci. Ispravno je govoriti o sigurnosti žitarica i hrane, ali ne samo o kruhu. Uostalom, Ukrajinci se bore za slobodu, a ne za žito.
Međutim, Afrika je još uvijek “pola problema”. Pravo iznenađenje došlo je odakle nisu očekivali, odnosno kao i uvijek. Latinska Amerika, odakle je došao papa Franjo, odakle su se snažni utjecaji Katoličke crkve, pokazali pretežno “proruskim”.
Možete plakati zbog nečije gluposti, cinizma, ruskih laži i masovne propagande, ali to neće promijeniti činjenicu da Ukrajina u Južnoj Americi uglavnom nije podržana. I poanta nije u tome da Rusi ulažu u informacije, ali u Ukrajini nisu. Problemi su dublji i o njima bi vrijedilo prvo razgovarati i shvatiti. Potrebno je secirati mitove, analizirati njihov utjecaj, smisliti protuargumente.
Latinska Amerika je katoličanstvo, cool stav prema Sjedinjenim Državama, popularnost lijeve ideologije. To su objektivne okolnosti uzrokovane gospodarstvom. Umjesto toga, Rusija za stanovnike Južne Amerike je tradicionalno kršćanstvo, iako nešto drugačije. To je nasljednica SSSR-a sa svim “prijateljstvom naroda”, borbom protiv “hegemonije Sjedinjenih Država”, “pomoći prijateljskim narodima” i tako dalje. To je mit i djeluje.
Koliko je to istina, znamo. Ali nismo učinili dovoljno da podijelimo to znanje sa svijetom. Jer da jesu, onda bi u Latinskoj Americi bili svjesni da moderno rusko pravoslavlje ima isti odnos prema kršćanstvu kao i Medvedčukovi novinari sa slobodom govora. Da SSSR nije “socijalistički raj”, a Putinova Rusija izgradila je sustav eksploatacije razine pred kojom blijede čak i stare karikature “kapitalističkih eksploatatora”.
U Latinskoj Americi ne znaju da je najlakši način za regrutiranje ruskih vojnika hipoteka, kredit, dugovi. Nešto što se ne može zamisliti “pod socijalizmom”.
Ukrajinci se vole sjetiti koliko je spomenika Tarasu Ševčenku podignuto u svijetu. No znaju li u svijetu da Ševčenko nije samo “nacionalni prorok”, već i društveni? Što je ovaj čovjek otkupljen od ropstva? Da je Rusko carstvo tretiralo ukrajinske starosjedioce ništa bolje od španjolskog prema starosjediocima modernog Perua?
Znaju li u Latinskoj Americi da ukrajinski katolici (osobito milijuni istočnih katolika) pate od agresije Moskve? Moskva, koja je podigla vlastiti, specifičan obrazac na zastavi pravoslavlja. Nije li to razlog za razgovor? Nije argument za osjećaj solidarnosti s Ukrajinom?
Ukrajina bi mogla postati “bliža” stanovnicima Latinske Amerike ako bi se o njoj govorilo kao o zemlji čije prirodne resurse, zemlje, šume kolonijalisti već godinama iskorištavaju.
Ukratko, ako govorimo o socijalizmu i antikolonijalizmu, definitivno se više radi o Ukrajini nego o Rusiji. Moglo bi se govoriti i o katoličanstvu, ali sada je, čini se, dobro prošlo u borbi protiv marksizma.
Ali ne o stoljetnoj borbi ukrajinskog naroda s Rusima. Samo zato što nikoga ne zanima ni Afrika ni Latinska Amerika. Ne govori strancima da ne idu.
