Da biste odgovorili na pitanje “Snose li građani Ruske Federacije kolektivnu odgovornost za rat s Ukrajinom?”, morate odgovoriti na pitanje “Jesu li građani Ruske Federacije kolektiv?”.
Kolektivna odgovornost moguća je samo s timom. Zahtijevati kolektivnu odgovornost od ljudi koje ništa ne ujedinjuje je besmisleno. Pada li kolektivna odgovornost za loše rezultate zračne luke na putnike koji su u njoj zapeli? Očito ne, iako u zračnoj luci može biti puno putnika, ponekad i desetaka tisuća.
Može li se sto četrdeset milijuna ljudi razasutih po sjevernoj Euroaziji, od arktičke Norveške do Sjeverne Koreje, nazvati kolektivom? Imaju li nešto što ih pretvara u tim koji može biti odgovoran? Moskovski dužnosnici uvjereni su nas da postoji. Navodno je Ruska Federacija zapravo zemlja i stvarno federacija. Navodno se kolektiv ruskih građana ne razlikuje od tima kanadskih građana.
Štoviše, ruski dužnosnici uvjereni su da u Ukrajini ne postoji kolektiv građana. Ono što je ukrajinski državljanin oksimoron. Da stanovnike Ukrajine ništa ne ujedinjuje i da žele postati dio ruskog tima. Zašto? Navodno zato što je Ruska Federacija “prava momčad”. Je li tako? Je li Rusija zemlja u istom smislu kao Kanada ili Norveška? I stvarno federacija? A tim ruskih građana? Da li stvarno postoji?
U modernim društvima ljude u kolektivima ujedinjuje ustav i načela koja su u njemu iznesena. Kanada je kanadski ustav koji opisuje neotuđiva prava svakog Kanađanina. Kanadski građani mogu biti vrlo različiti, ali svi se slažu sa svojim ustavom.
Sporazum s kanadskim ustavom pretvara Škote, Francuze, Sikhe, Ukrajince, Portugalce, Kineze – bilo koga općenito – u Kanađane i Kanadu, kolektiv koji ima izravnu odgovornost za njihove kolektivne postupke. I unutar zemlje i u inozemstvu.
U nekim zemljama, pored ustava ili umjesto njega, monarhi mogu djelovati kao ujedinjujući čimbenik. Danas se kralj i kraljica bave osnivanjem kolektiva. Ljudi u Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Velikoj Britaniji ujedinjeni su u kolektiv poštovanja prema svojim monarhima. Moderni monarh je živo utjelovljenje povijesnog puta koji je putovao. Iza lika monarha stoji povijest zemlje. Lik monarha povezuje sadašnjost s najstarijom prošlošću.
Sadašnji norveški kralj, Harald V, peti je, jer su prije njega već postojala četiri kralja s tim imenom na zemljama Norveške. Konkretno, Harald I, predak norveške monarhije, koji je živio do IX. Stoljeća. Budući norveški kralj, princ Haacon, bit će osmi Haakon na norveškom prijestolju.
Važno je pojasniti da je Harald kralj jer norvežani to žele. Kralja su građani pozvali u Norvešku nakon što je proglasio neovisnost od Danske. Takva je bila volja građana prije stotinu godina, a tako je i sada. Norveške lijeve stranke u parlamentu već pola stoljeća traže ukidanje monarhije i uvijek gube: Norvežani cijene svoj ustav, ali vjeruju da kombinacija ustava i monarha čini njihov kolektiv jačim.
Kao Britanci. Snimke iz Londona tijekom nedavne proslave sedamdesete godišnjice vladavine kraljice Elizabete jasno pokazuju koliko učinkovito ustavni monarh ujedinjuje ljude u kolektiv.
Imaju li građani Ruske Federacije ustav? Ili monarhija? Ili možda nešto svoje, jedinstveno? Formalno, Rusija ima ustav, ali koga ujedinjuje? Ako se Ruskom Federacijom može vladati četvrt stoljeća, a da nikada ne sudjeluje u predsjedničkoj debati, onda ustav nema snage. Dakle, nema tima oko njega.
Ustav u modernoj Ruskoj Federaciji je ukras i prijevara. Krajolik i rekviziti ne stvaraju timove s odgovornošću. Teško je reći što točno stvaraju, ali s Kanadom, Norveškom i bilo kojom drugom razvijenom zemljom to nije usporedivo.
U Rusiji nema monarha. Ruski “jaki vođa” nema nikakve veze s monarhom. “Snažan vođa” nije o povijesti zemlje, a ne o povezanosti vremena. On je o svojoj sposobnosti da nekažnjeno razbije sudbine milijuna. Malo je vjerojatno da brutalnost može formirati politički kolektiv. Barem u modernom smislu.
Moskva također voli govoriti o “ostacima”. Kao što službena Moskva kaže, to je ista, “jedinstvena”, osnova “kolektiva ruskih građana”. Značenje teorije “otpada” je da navodno stanovnici sjeverne Euroazije imaju neizgovoreni skup zajedničkih vrijednosti, što ih pretvara u moderni politički kolektiv. Ne postoji točan popis tih vrijednosti.
“Scraps” nije poput norveškog monarha, koji se može vidjeti pod hkao važne državne ceremonije. I to ne kao kanadski ustav koji se može čitati i razumjeti.
Čini se da “ostaci” postoje, ali ostaju nevidljivi, bez papira i bez tinte, iskrivljeni u zraku, poput duhova neba. Drugim riječima, teorija “otpada” je šala i nema smisla govoriti o tome ozbiljno, kao ustav ili kao monarh.
Što ostaje na kraju? Ostaje ogroman teritorij od Baltika do Aljaske i postoji sto četrdeset i šest milijuna koji nemaju politički kolektiv u modernom smislu. Strašno je to što je tih sto četrdeset i šest milijuna slabo upućeno u politička pitanja i preferira apolitičnost.
Najnoviji primjer je ideja promjene zastave iz povijesne trobojnice u navodno “Novgorod” bijelo, plavo-bijelo. Nova zastava pojavila se niotkuda, poput još jednog histeričnog “narodnog” mema s društvenih mreža. Stanovnici sjeverne Euroazije nisu bili neugodno iznenađeni time i bijela, plava i bijela zastava aktivno mijenja trobojnicu.
Da su Rusi kolektiv, primili bi zastave svojih regija tijekom rata s Ukrajinom. Ako je Rusija federacija, onda bi trebala imati subjekte s vlastitim povijesnim zastavama. Tver, Chukotka, Komi imaju svoju zastavu – svaku regiju. Ako ne želite ići na prosvjede sa saveznom zastavom, uvijek imate svoj predmet federacije i njezinu zastavu.
Zašto nije bilo akcija sa zastavama regija? Zato što je Ruska Federacija posljednje mjesto na planeti gdje postoji razumijevanje što je federacija i kako se nositi s njom.
Je li moguće reći da ih politička nepismenost i duboka apolitičnost stanovnika sjeverne Euroazije oslobađaju odgovornosti za rat? Definitivno ne. Ali to je definitivno drugačija odgovornost od građana Kanade i Norveške.
Nepismenost i apolitičnost uvelike kompliciraju situaciju. Kada je riječ o odgovornosti, to će biti dug i umjetan posao.
To će biti samo s propagandistima, s administratorima, s izvođačima, ali sljedeći? Nadalje, svijest o odgovornosti počiva na masovnoj političkoj nerazvijenosti i apatiji, koja se može prevladati samo masovnim građanskim prosvjetljenjem. Grubo govoreći, bit će potrebno objasniti sto četrdeset milijuna što znači njihova putovnica. To je težak i nezahvalan posao.
To su učinili demokrati u Bjelorusiji, a trebalo im je dvadeset godina da barem neki od stanovnika zemlje shvate što je državljanstvo.
Tko će prihvatiti javno prosvjetljenje u slučaju Rusa? I hoće li ga itko prihvatiti? Tko želi razviti društvo koje je u XXI stoljeću u stanju promijeniti svoju povijesnu zastavu u neku vrstu mrežne kreativnosti? Teško je reći, odgovori mogu biti najtužniji.
