“Do posljednjeg trenutka nismo vjerovali da bi u naše vrijeme mogao doći do rata u punom opsegu, ali kada smo se probudili nakon eksplozija, već smo znali da će opet biti nešto strašno”, kaže Daria Dmitrieva.
Sjedimo u maloj ugodnoj sobi u središtu Lavova, gdje se sa suprugom Stanislavom, prijateljima Marynom i Dmytrom Kondrotenkom pripremaju za otvaranje institucije autorske japanske kuhinje Plavoperajna.
“Umorna sam od bježanja. Želim živjeti”, dodaje Daria i priča nam priču o svojoj obitelji koja je započela u Donjecku.
Daria i Stanislav živjeli su u blizini zračne luke u Donjecku, studirali u istom razredu, a kasnije su se vjenčali. Studirala je na Pravnom institutu u Donjecku, diplomirala s činom poručnika i radila u tadašnjoj policiji. Stas je bio profesionalni kuhar. Prvi sin rođen je u obitelji. A onda je došla 2014. i rat.
“Kad je počeo rat, odlučili smo da moramo ići. Prvo smo otišli kod mog djeda i bake u okrug Volnovakha. Bilo je vrlo glasno od eksplozija, a mi smo bili s djetetom. Pa smo otišli u Berdyansk. Moj muž je tražio posao. Ali shvatili smo da ne možemo napustiti regiju Donjecka i da se moramo vratiti bliže kući. Tako smo došli u Mariupol. Tamo smo dobili drugo dijete”, kaže Daria.
Obitelj se naselila na lijevoj obali grada, gdje se nalazi tvornica Azovstal. U početku je, kaže žena, bilo psihološki teško – kada živite u zoni na prvoj crti bojišnice, ne ostavljate osjećaj da se nešto loše može dogoditi, pa niste ništa ni kupili od kućanskih aparata i živjeli “na koferima” nakon traume doživljene u Donjecku.
“Postupno mi se vratila stabilnost i pomisao da smo na vlastitoj zemlji i da će sve biti u redu. Vidjeli smo kako Mariupol živi, a nismo ni pomislili da netko može doći i uništiti sve. Grad je bio vrlo, vrlo razvijen. Do 2014. godine to nije bilo primjetno, a nakon što je, čak i unatoč zoni bojišnice, postalo vrlo lijep grad uz more”, prisjeća se Daria.
Ona i Stanislav i njihova djeca živjeli su u Mariupolju oko 5 godina. Za to vrijeme grad se stalno usavršava – nova igrališta, gatovi, rekreacijska područja uz more. Ljeti su dočekani gosti iz cijele zemlje koji su došli na festival.
“Reći ću vam da je Mariupol bio vrlo, vrlo ukrajinski grad – voljeli smo ukrajinske praznike, izlazili sa zastavama u izvezenim košuljama – i djeca i odrasli. U školi su djeca voljela učiti sve ukrajinski. Radili smo, ponekad odmarali, okupljali se u tvrtkama, pjevali ukrajinske pjesme, plesali. Sve je bilo u redu! Sjećam se tog života i mislim što se sada događa, i ne mogu ga dovesti u red. Nikad nismo mislili da nam nešto nedostaje i htjeli smo nešto drugo. Mariupol nikada nije nazvao “ruski svijet”. Samo smo živjeli i razvijali se – to je sve”, kaže Daria.
Njezin suprug upoznao je, a sada i prijatelje obitelji i dva para odlučili su zajedno napraviti instituciju s jelima autorove japanske kuhinje. Stas je imao iskustva u dobi od 12 godina i mnoge ideje, a njegov prijatelj imao je financijsku motivaciju. Tijekom godine prijatelji su otvorili dva Bluefin boda – na lijevoj obali i u centru, u blizini rodilišta u Mariupolju. Daria je pomogla suprugu s idejama, smislila imena za jela u kojima je kombinirao različite ukuse i počela raditi s klijentima.
“Ili danas ili nikad”
Unatoč prethodnom iskustvu u Donjecku, Daria i Stanislav nisu vjerovali u mogućnost velikog rata, poput mnogih stanovnika Mariupolja.
“Sve je bilo toliko cool u našim životima da nismo obraćali pažnju na vijesti, političke razgovore i naporno radili. Tri dana prije invazije čuli smo snažne eksplozije – počele su provokacije s te strane. Onda je postalo strašno spavati. A kad je Rusija prepoznala separatistički “DPR” i “LPR”, rekao sam da će doći do rata i da će u Mariupolju biti nešto strašno. Ali 23. veljače svi smo otišli na posao”, kaže Daria.
24. veljače obitelj se probudila u 5 sati ujutro od zvukova eksplozija i bljeskova na nebu. Isprva je Stanislav otišao potražiti skladište, počeo se opskrbljivati hranom i vodom.
“U trgovinama na lijevoj obali već je vladala panika, pokrenuto je 20 ljudi, terminali nisu radili – samo za gotovinu. A na pozadini redova – stalne eksplozije, eksplozije, eksplozije. Rekla sam mužu da moramo izaći – da danas ne odemo, nikad ne bismo izašli. Sjetili smo se kako je bilo strašno u Donjecku i nismo htjeli da djeca to prežive. Ali njihova psiha je sada još uvijek slomljena”, kaže Daria.
Zvali su prijatelje – još dvije obitelji također su odlučile otići. Brzo smo prikupili dječje stvari i dokumente i otišli u Zaporožje u dva automobila. Bili su tamo iste večeri.
“Nije bilo puno automobila na izlasku. Cesta je bila slobodna – ljudi su mislili da će sve proći, nisu vjerovali u takav užas. Vozili smo se i molio sam se da sve bude u redu. Bilo je vrlo zastrašujuće od zvukova eksplozija. Vidjeli smo našu vojsku i pomislio sam, “Bože, dopomože ih učiniti.” Bili su mladi dečki”, kaže Daria o odlasku iz Mariupola 24. veljače.
Malo sigurnosti
U Zaporožju sirene se nisu smirile, a strašne vijesti natjerale su nas da čekamo da će tamo nešto početi.
“Nastavili smo se spuštati u sklonište. Bojala sam se da ćemo završiti u blokadi, a to nisam mogla podnijeti jer više nisam mogla spavati. Rekla sam mužu da postoje vlakovi za evakuaciju zapadno od Ukrajine, sigurni, i da moramo ići tamo. Za sat vremena već smo išli u stanicu. Nije bilo rasporeda, samo smo morali čekati – i molili smo se i čekali”, prisjeća se Daria.
Kada je vlak stigao za dva sata, kaže žena, bilo je dosta ljudi, a samo uz pomoć supruga bilo je moguće ugurati se u automobil. Majkama i djeci bilo je dopušteno ući u odjeljke, drugi su se vozili u prolazu. Bilo je 10 ljudi u Darijinom kupeu.
“Vozili smo se 20 sati. Bilo je strašno. Netko je imao paniku, netko je noću vrištao, otkinuo slavine za zaustavljanje”, dodaje ona.
Umorni od bježanja
Daria i Stanislav nisu imali planove za Lavov – samo su htjeli udahnuti zrak, nahraniti djecu, leći. Na stanici su pronašli taksi i samo u automobilu su tražili gdje će prenoćiti. Smještaj su pronašli samo na dva dana, jer je u Lavovu krajem veljače bio vrhunac vala izbjeglica.
Nekoliko dana kasnije, obitelj je tražila mjesto za večeru i pitala je čovjeka na ulici za kojeg se ispostavilo da je volonter o tome.
“Smjestio nas je na dva tjedna. Za to vrijeme, barem smo malo došli u red s djecom. Tada su počeli razmišljati o tome što dalje. Jednostavno nisu mogli sjediti, nisu htjeli napustiti Ukrajinu. Počeli su se upoznavati s gradom, s ljudima. Moj suprug je pronašao posao u japanskom restoranu”, kaže Daria.
Maryna i Dmytro, koji su ostali u Zaporizhiji, također su pozvani u Lavov. Muškarci su razgovarali i odlučili pokušati otvoriti instituciju u Lavovu. Dok su prijatelji odlazili, Daria i Stanislav tražili su sobu za iznajmljivanje, jer moramo nastaviti živjeti i u teškim vremenima.
Soba je imala zamrzivač i stol za hladnjak. Ostatak svega za rad je kupljen. Postupno su opremili kuhinju i počeli raditi na preuzimanju i isporuci. Daria komunicira s klijentima, Maryna prenosi narudžbe u kuhinju, gdje kuhar Stas i njegova pomoćna kuharica, a Marijanin suprug i još jedan prijatelj iz Mariupolja rade kao kuriri (nažalost, jedan od članova bluefin tima umro je u Mariupolju).
Marina, Stanislav i Daša
Uskoro će biti otvorenje ustanove u Fedorovoj ulici, 29 – prijatelji žele dodati duh Mariupolja u unutrašnjost, za što će trebati vremena. Zanimljivo je da ljudi sada zovu i dolaze, kažu da su to pročitali na Facebooku i čekaju otvaranje.
“U Lavovu se osjećamo kao riba u vodi. Nismo očekivali takvu otvorenost i iskrenost od ljudi. Kada je o nama Napisao na Facebooku se objava počela dijeliti suludom snagom. Ljudi su nas puno podržavali i sada puno pomažu”, kaže Daria.
Stanovnici Mariupolja sami se bave dostavom posuđa
Pitam kako se Daria danas osjeća i planira li obitelj zauvijek ostati u Lavovu.
“Konačno se osjećamo sigurno. Što se tiče planova, ako u bliskoj budućnosti pobijedimo, ne daj Bože, sigurno ćemo ići obnoviti naš Mariupol. Ali isto tako, sigurno ćemo se vratiti u Lavov – potonuo je u naša srca i želimo se odazvati toplom sastanku. Živimo u skloništu, tamošnji dobrovoljci su poput naših kumova. U Lavovu sam, zahvaljujući ljudima, osjetio dah života i shvatio da želim biti ovdje, želim pokušati po treći put – zbog djece i budućnosti. Mi, kao i svaki Ukrajinac, radimo na svom planu i svojim primjerom pokazujemo da smo neuništivi”, odgovara Daria.
“Već sam toliko umorna od trčanja negdje, štednje, straha. Želim živjeti, živjeti u svojoj zemlji”, dodaje.
*fotografije dao Daria Dmitrieva
