Rat u Ukrajini izazvao je žestoku kontroverzu ne samo među njemačkim političarima, gdje je “crvena linija” bila opskrba oružjem za Oružane snage Ukrajine (Njemačka i opskrba Ukrajine oružjem Ukrajini – nama), već i među njemačkim društvom, koje je bilo podijeljeno u zasebne logore o egzistencijalnom pitanju – ratu i miru. Sasvim je očito da je katalizator ovdje bila njemačka “politika sjećanja” (Što nije u redu s njemačkom politikom sjećanja – nas), koja je nakon Drugog svjetskog rata njegovala ideje pacifizma i “odgovornosti” za ratne zločine iz prošlosti. Ruska invazija na Ukrajinu, koja je popraćena kršenjem svih trenutnih pravila ratovanja granatiranjem i uništavanjem gradova i sela, ubojstvima civila, očitim primjerima brutalnog nasilja nad ženama i djecom, milijunima izbjeglica itd., izazvala je reakciju ne samo među stručnjacima iz istočne Europe, već i piscima, akterima i kulturnjacima, odnosno onima koji se obično nazivaju intelektualcima u njemačkom društvu. Mnogi članci, eseji i intervjui pojavili su se u vodećim njemačkim medijima u posljednja četiri mjeseca, u kojima autori izražavaju svoje stajalište o trenutnim događajima u različitoj mjeri. Međutim, u ovom ćemo članku obratiti pozornost samo na kolektiv “Žalbe”, “Izjave” i “Otvorena pisma”, koji nam pokazuju polaritet misli njemačkog intelektualnog okruženja.
Ovaj kolektivni oblik samoodređenja, naravno, nije specifičan njemački i karakterističan je za mnoga demokratska društva, ali u njemačkom kontekstu pouzdano nas upućuje na vremena Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), kada je kolektiv “Apeli” i “Manifesti” (Aufrufen), postao dio “papirnatih ratova” intelektualaca, u povijesti poznat kao “Rat kultura”. Kao povjesničar nisam sklon izravnim paralelama, jer savršeno razumijem sve metodološke pogreške ovog pristupa, gdje su i sadržaj i kontekst događaja različiti. Stoga ćemo ga u ovom slučaju spomenuti samo kako bismo istaknuli određeni fenomen njemačkih intelektualaca.
Koncept “intelektualca” proizvod je modernog doba s poštovanjem razvoja znanosti i znanstvenih spoznaja, budući da je društvo bilo uvjereno da doprinose ukupnom napretku nacije. Nositelji znanja uglavnom su bili koncentrirani na sveučilištima i nisu bili ograničeni samo na znanstvene i nastavne aktivnosti, već su izražavali svoja razmišljanja u javnom prostoru. Njihov relativno mali broj i samosvijest o vlastitoj “korisnosti” za društvo stvorili su od njih neku vrstu zatvorene kaste, poput kineskih “mandarina”. “Moralne vlasti” nacije također su bili pisci. Mišljenja intelektualaca utjecala su na društvo u cjelini i vladinu politiku, budući da je značajan dio njih bio zastupljen kako u političkim strankama tako iu zakonodavnim tijelima države. Stoga ne čudi da su tijekom Prvog svjetskog rata doveli do niza propagandnih članaka, letaka i knjiga s “domoljubnom” retorikom, suprotstavljajući duhovnu njemačku “kulturu” francuskoj i britanskoj pragmatičnoj “civilizaciji”. Kao što je tada napisao Thomas Mann, “germanizam je kultura, duhovnost, sloboda, umjetnost, a ne civilizacija…”. Na kraju, kako bi pokazali jedinstvo “intelektualaca” s njemačkim društvom u cjelini i vojskom, koja je već na početku rata demonstrirala kriminalne akcije protiv europskih kulturnih spomenika i civila, pribjegli su kolektivnim “Apelima”, “Manifestima” i “Izjavama”. Istodobno, njihov je broj značajno premašio broj protivnika (Britanaca, Francuza i Rusa), koji se također nisu libili takvih oblika “kulturnog rata”.
Najveći publicitet dobio je čuveni “Manifest 93-ih” (Umrijeti Kulturwelt. Ein Aufruf), koju potpisuju poznati znanstvenici i kulturnjaci s opravdanjem njemačkih ciljeva u ratu. Napisan u stilu Lutherovih “95 teza”, svaki od njegovih odlomaka započeo je riječima: “to nije istina”. Uskoro su se počele pojavljivati: “Deklaracija učitelja više škole njemačkog Reicha”, “Manifest njemačkih sveučilišta”, “Zov intelektualaca” itd. Kada je tijekom rata postalo jasno da Njemačka nije postigla svoje ciljeve i da je potrebno tražiti mirne izlaze iz rata, jedini logor njemačkih intelektualaca podijeljen na “konzervativce” i tzv. “modernisti”. Općenito, “papirnati rat” intelektualaca ostao je samo određeni fenomen, zapravo ,”labudova pjesma” modernog doba, budući da su nove poslijeratne stvarnosti uništile njihovu “kastu” i utjecaj na društvo. Ali tradicije ne umiru i uvijek postoji želja da ih se ponovno stvori, što nam pokazuje i trenutni javni prostor Njemačke, ali sada u uvjetima rusko-ukrajinskog rata.
Nakon 24. veljače 2022., jedna od prvih kolektivnih izjava njemačkih intelektualaca bila je “Poziv” saveznoj vladi o potrebi revizije njemačke politike prema Rusiji 96 vodećih europskih specijalisti u istočnoj Europi (Der Tagesspiegel, 18.03.2022). Mjesec dana kasnije, broj potpisnika dosegao je 155 ljudi i on je primio Ime “Poziv 155 stručnjaka za istočnu Europu Saveznoj vladi: mir i stabilnost u Europi odlučujuće ovise o sudbini Ukrajine.” Radi jednostavnosti i slijeđenja tradicije, nazovimo ga “Manifesto 155”. Među potpisnicima su uglavnom povjesničari istočne Europe i slavisti iz Njemačke, SAD-a, Kanade i europskih zemalja koje predstavljaju ugledna sveučilišta i znanstvene institucije. Ključna ideja dokumenta definirana je na sljedeći način: ruska velika invazija na Ukrajinu 24. veljače pokazala je “neuspjeh Njemačke i politike EU-a prema Rusiji u proteklim desetljećima. Ta se politika temeljila na nadi da bi se kombinacijom intenzivne diplomacije, sudjelovanja u sporazumima i brojnih poslovnih odnosa mogle suzbiti sve očitije neoimperijalističke ambicije Moskve.” Sankcije uvedene Rusiji su ograničene, a kupnja plina i nafte od strane europskih zemalja i Njemačke zapravo podržava agresiju. Njemačka “politika sjećanja”, posebno aspekt “povijesne odgovornosti” prema narodima bivšeg SSSR-a, također je kritizirana nakon što je Hitlerova Njemačka “opustošila Bjelorusiju i Ukrajinu tijekom Drugog svjetskog rata”.
Autori “Manifesta 155” pozvali su njemačku vladu da udruži snage s drugim europskim zemljama i poduzme konkretne korake kako bi “povećala cijenu” rata za Rusiju. Konkretno, predloženo je: uvesti sankcije protiv svih ruskih banaka i isključiti Rusiju iz platnog sustava ..SWIFT; zaustaviti kupnju sve nafte, prirodnog plina i drugih dobara iz Rusije; izolirati ga i zabraniti ulazak članova vlade i elita bliskih vlastima u zemlje EU-a; zaplijeniti sredstva i imovinu ruskih oligarha i tvrtki povezanih s državom; ukloniti Rusiju iz svih međunarodnih društvenih i sportskih aktivnosti; podupirati ukrajinsko gospodarstvo, vladu i obranu; opskrbljivati Ukrajinu ne samo lakim, već i teškim obrambenim i ofenzivnim oružjem, kao što su snažniji protuzrakoplovni sustavi i odgovarajući borbeni zrakoplovi, brodovi, vozila itd. U tome je možda najveće “prosvjetljenje” za stručnjake u istočnoeuropskim studijama bilo to što se “miran suživot s Putinovim režimom može temeljiti samo na pouzdanoj kombinaciji diplomacije s ekonomskom, političkom i vojnom moći”.
4. svibnja 2022. na web mjestu Zentrum Liberale Moderne otvoreno pismo kancelaru Olafu Scholzu pod naslovom “Slučaj Ukrajine je također naš posao!». Inicijator “Pisma 57” bio je šef Centra i bivši političar iz stranke “Zeleni” (“Maslinasto-zeleni” u semaforskoj koaliciji njemačkog Bundestaga – nas) Ralph Fücks, pa je stoga glavni lajtmotiv bio nabava oružja za Ukrajinu. Pismo je odgovor na široku raspravu u javnom prostoru Njemačke, gdje su dana upozorenja protiv takvog koraka s obzirom na daljnju eskalaciju rata i nuklearnu ucjenu kremaljskog režima. Autori su uvjereni da je napad Kremlja na Ukrajinu također napad na europsku sigurnost. “Svatko tko napadne europski mirovni poredak, prekrši međunarodno pravo i počini masovne ratne zločine ne smije pobijediti. Putinov proklamirani cilj bio je i jest uništenje ukrajinske nacionalne neovisnosti. Prvi pokušaj nije uspio zbog snažnog otpora i spremnosti ukrajinskog društva na žrtve”. Prijetnja nuklearnog rata je psihološka ucjena Rusije, koju ne treba zanemariti, ali se ne može izbjeći ustupcima Kremlju koji doprinose njegovim daljnjim vojnim avanturama. Odbijanje zapadnih zemalja da opskrbljuju Ukrajinu teškim oružjem pod pritiskom prijetnji samo će pridonijeti daljnjoj agresiji Rusije, pa stoga autori “Pisma 57” nude saveznom kancelaru: “Brzo opremite Ukrajinu svim raspoloživim oružjem potrebnim za odbijanje ruske invazije; uspostaviti embargo na izvoz ruskih nositelja energije kako bi se režimu uskratila sredstva za rat; otvoriti pred Ukrajinom obvezne izglede za pristupanje Europskoj uniji”.
Najveći publicitet u njemačkom društvu primilo je “Otvoreno pismo kancelarki Scholz”, koje je inicirala poznata novinarka i feministica Alice Schwarzer (Alice Schwarzer), objavljeno 29. travnja 2022. na web stranici časopisa koji je uređivala EMMA. U početku ga je potpisalo 28 poznatih novinara, kazališnih umjetnika i znanstvenika. Vrlo brzo, broj potpisnika povećao se na 140 tisuća, a budući da je teško rangirati “domaćice” i “privremeno nezaposlene” kao “intelektualce”, ostat će “Pismo 28”. Istodobno, tako široka podrška idejama autora “Pisma 28.” i snažan medijski publicitet učinili su ga pravim manifestom Njemačke “EMMA“generacija”. AutomobilPismo, koje je bilo na odmoru na talijanskom otoku Ischia, gdje je jela sladoled i kupala se u termalnim kupkama, bilo je vrlo uplašeno izjavom ruskog ministra Sergeja Lavrova, koji je prijetio nuklearnim ratom trećeg svijeta, pa se odlučila “brinuti” o ukrajinskom narodu na osebujan način. Sadržaj Slovo otkrio glavne bolesti njemačkog društva poslijeratne generacije – strah, formalni pacifizam i iskrivljen osjećaj moralne odgovornosti za apstraktnog “drugoga”. Suština zahtjeva za njemačkog kancelara može se ukratko sažeti: a) ruska agresija u Ukrajini može se pretvoriti u rat u Europi; b) rat u Europi može izazvati nuklearni rat i stoga Njemačka više ne bi trebala opskrbljivati teško oružjem u Ukrajini; c) potrebno je prisiliti Ukrajinu na pregovore s ruskim agresorom, budući da otpor Oružanih snaga Ukrajine i ukrajinskog naroda dovodi do brojnih civilnih žrtava – “odluka o moralnoj odgovornosti daljnjih “vrijednosti” ljudskih života među mirnim ukrajinskim stanovništvom pripada isključivo nadležnosti njihove vlade”.
Zajedno s poznatim člankom filozofa Jürgena Habermasa, gdje je optužio Ukrajinu za “moralnu ucjenu” Zapada i remećenje mira njemačkih burghersa, “Pismo 28” pogodilo je mainstream javne rasprave o bolnim pitanjima za Njemačku: treba li njemačka vlada isporučiti oružje Ukrajini i trebamo li “izgubiti” ili “pobijediti” u ratu. Ostavit ćemo detaljnu analizu njemačke rasprave za budućnost, a sada ćemo se ograničiti na reakciju na “Pismo 28” najvećih kritičara nedosljednog stajališta Stranke zelenih Olafa Scholza. Šefica njene stranačke frakcije u Bundestagu, Britta Hasselmann, (Britta Haßelmann), u intervjuu sažetom: “Gdje bi trebalo biti ‘kompromisa’ kada Putin napadne slobodnu europsku zemlju suprotno međunarodnom pravu, gradovi su sravnjeni sa zemljom, civili su ubijeni, a žene sustavno silovane i oružje se koristi protiv njih?”
Objavljeno 30. lipnja 2022., poziv “Trenutno primirje!” (Die Zeit, 27/2022) može se nazvati pismom filozofa, jer među potpisnicima nalazimo nekoliko njih, uključujući poznatog njemačkog profesora filozofije i pisca Richarda Davida Prechta (Richard David Precht). Možda se zato autori “Poziva 21.” ne obraćaju njemačkoj vladi, već apstraktnom Zapadu. A budući da se njemačka filozofska misao očito iscrpila pojmovima Habermasovog “nacionalnog i postnacionalnog mentaliteta”, djeluju s kategorijama svjetsko-povijesnih razmjera i plaše obične ljude: “U Africi se nazire glad koja može koštati milijune života. Vrtoglave cijene, nestašice energije i hrane već su dovele do nemira u mnogim zemljama. Ako se rat nastavi i nakon jeseni, nestašica gnojiva također će imati globalni utjecaj. Očekuje se velik broj žrtava i destabilizacija globalne situacije.” Pozivajući zaraćene zemlje da odmah okončaju rat, potpisnici ponavljaju ideju o opasnosti nuklearnog rata kao mantru i pozivaju se na mišljenje stručnjaka koji tvrde da Ukrajina neće moći ponovno osvojiti teritorije koje je neprijatelj zauzeo, “budući da Rusija vojno prevladava i ima mogućnosti za daljnju vojnu eskalaciju”. No, “stručnjaci” ovdje su jedan od potpisnika “Poziva 21.”, već spomenutog ranije (Njemačka i isporuka oružja Ukrajini – sad) Erich Wad (Erich Vad), umirovljeni general Bundeswehra i bivši vojni savjetnik Angele Merkel, koji je od početka ruske agresije na Ukrajinu protivnik nabave oružja Ukrajini i zanijekao sposobnost Oružanih snaga da se bore protiv okupatora.
“Korisni Putinovi idioti” (Putins nützliche Idioten), imenovao ih je njemački slavist Georg Witte (Georg Witte), budući da autori “Poziva 21.” zapravo predlažu provedbu Putinova programa zastrašivanja Zapada, a poziv na hitno primirje znači pomoć agresoru u okupaciji ukrajinskih teritorija. A kako se to može učiniti? “To zahtijeva diskurzivnu potporu u Europi. Ideološki marginalci, AfD (Alternativa za Njemačku), ljevica – nema problema. Problem su lijevo-liberali i obrazovani desni centar. Moramo početi s tim, moramo generirati pritisak javnosti od toga. A sada postoje njemački pisci, filozofi, politolozi i pravni znanstvenici, sociolozi, publicisti koji koriste ovaj narativ: primirje “sada”, kaže Witte. Sam sadržaj rata među autorima “Poziva 21.” stekao je nevjerojatnu (očito filozofsku) metamorfozu, gdje strana koja se odupire agresoru mora biti prisiljena na primirje. “Autori apela uopće ne razmišljaju o razumijevanju ukrajinskog otpora u kategorijama tradicija nacionalnog oslobođenjaratova. Kao Nijemac, sramim se što klub utjecajnih intelektualaca poriče diskurzivno postojanje otpora naciji koju planiraju uništiti” (F.A.Z., 05.07.2022).
Sasvim je očito da sve te kolektivne “izjave” i “pisma” nisu odraz javnog mnijenja u cjelini, već samo pokušaj uvjeravanja društva u ispravnost vlastitih mišljenja. Argumenti i protuargumenti protivnika trebali bi utjecati na dio njemačkog društva koji koristi tzv. “brzo razmišljanje” u uvjetima masivnih informacija “baca”. Stoga nije potrebno precjenjivati njihov društveni utjecaj. Istodobno ih ne treba podcjenjivati kao elemente “hibridnog rata” i ciljanih “informacijskih napada”. Danas primjećujemo očitu podjelu u njemačkom intelektualnom okruženju, koje ima duboke korijene u njemačkoj poslijeratnoj politici sjećanja i Ostpolitik. Istodobno se mogu promatrati samouvjereni koraci prema uspostavi javnog konsenzusa o položaju Njemačke u rusko-ukrajinskom ratu. To potvrđuje i činjenica da je, prema anketama, rejting čelnika Stranke zelenih posljednjih mjeseci samouvjereno ispred ostalih stranačkih čelnika.
