Moju baku je silovalo nekoliko sovjetskih vojnika u dobi od 14 godina. Druga, nakon što je saznala da ću raditi u Rusiji, išla je u crkvu svaki dan u 6 sati ujutro i molila se da “ruske zmije” neće naškoditi njezinom najstarijem unuku. Ipak, u svojih 10 godina rada na člancima o našem istočnom susjedu pokušao sam razumjeti Ruse i pokazati poljskim čitateljima ruske osjećaje, fobije i opsesije, kao i njihove svete stvari i razliku u našim gledištima. Moje namjere nisu bile prosvijetliti nikoga o ruskim argumentima u korist aneksije Krima, iznijeti narative da su Rusi ubijeni u Donbasu, Putinove povijesne laži itd. – o tome se nije raspravljalo – ali ruskost mi je bila bliska srcu. Uvijek sam se osjećao obrazovanijim ruskom književnošću nego na poljskom, preferirajući ironično potopljenu gravitaciju ruskih misli i filmova u odnosu na laku dobru prirodu Poljaka. Interkontinentalni, holistički pogled Rusa na svijet činio mi se privlačnijim od poljske ograničene zapadnjačke centričnosti.
Nikada se nisam žalio na nedostatak posla, jer su stereotipi o Rusima čvrsto ukorijenjeni u poljskoj svijesti, suvremena ruska umjetnost i pop kultura iz očitih su razloga potpuno nepoznati Poljacima, a društvene promjene poput emancipacije Ruskinja, zapadnjačke veličine stanovnika velikih gradova, aktivnosti zanimljivih nevladinih organizacija i mnogih nedržavnih medija ostaju gotovo nevidljive u Poljskoj.
Mogao bih nastaviti, ali to je glupo jer je 24. veljače 2022. godine Vladimir Putin prekrižio desetljeća mog rada. I ne samo moja. U Poljskoj radi barem nekoliko ljudi koji pišu o Rusiji ne sa stajališta azijske stepe, već o Rusima kao djeci Džingis-kana. Međutim, to je prestalo biti relevantno jer je ruski predsjednik preusmjerio sve što smo razvili na tračnice statističke poljske percepcije: da je to zemlja iz koje ništa ne dolazi, osim nasilja, silovanja i agresije. Da se Rusija treba bojati i preventivno tući Rusa čekićem po glavi, inače će vam doći “ruski unuci” i uzeti vašu zemlju, gazeći i pljačkajući sve što joj se nađe na putu.
A što ljudi poput mene sada imaju za reći? Što to nije istina? Nažalost, za to smo izgubili mandat dugi niz godina. Kao i tvoja vlastita uvjerenja.
Banalnost Miloša
Adam Michnik je gotovo cijeli život govorio da je antisovjetski rusofil. Gotovo cijeli život osjećam strašnu averziju prema tom izrazu jer bih se mogao nazvati i “anti-Putin rusofilom”. Ali što znači ako Vladimir Putin nije pao na glave Rusa kao deus ex machina, je li to proizvod ove nacije i društva? U određenoj mjeri ih utjelovljuje i projekcija je njihovih težnji, strahova i karaktera. Uostalom, Rusi vole njegove naramenice i snagu. Sviđa im se njegov ciničan, brutalan smisao za humor i ulični dijalekt u situacijama kada je to zabranjeno političkim bontonom. Sviđa im se njegovo hvalisanje i spremnost na rizik u međunarodnim odnosima. Sviđa im se činjenica da je strašno ponosan na Rusiju i, kako kaže ruska ulica, “nije ponosan na svoju domovinu i sunarodnjake, za razliku od domaćih liberala devedesetih”.
Pa sam pomislio da kad volim Rusiju i Ruse, kako mogu biti anti-Putinov rusofil ako Volodyju oni iskovaju iz njih? Trebam li, kao i većina poljskih intelektualaca”, zapitao sam se, “voljeti samo ruske profesore i umjetnike koji razmišljaju poput mene, koji su poput mene, koji su samo fragment društva? Trebam li, kao i mnogi Poljaci, gledati s visoka na takozvanog jadnog Rusa: taksista, prodavačicu iz mesnice, pijanicu i “baku” iz sela koja putina gleda kao ikonu?
“Ne,, ne”, odgovorio je sebi.
Nitko od poljskih stručnjaka i novinara koji rade s Afganistanom, Kinom ili Turskom – uostalom, također ne baš lijepim zemljama – ne zahtijeva želju da demokratiziraju te zemlje i zapadnjače svoja društva ili čak promijene tamošnji režim, ili, na kraju, da budu prijatelji samo s demokratskim piscima, da se s visoka gleda na bespomoćno, često arhaično stanovništvo. Zato sam inzistirao da ne mogu odvojiti Putina od Rusa, voljeti ga ili ne voljeti, jer je on sam projekcija i predstavnik interesa Rusa.
Czesław Miłosz jednom je priznao da je pao u tipičnu poljsku otrcanu frazu: voli Ruse, ali ne voli ruske vlasti. Htio sam izbjeći Miloševu banalnost pod svaku cijenu. Ali nakon 24. veljače, to je postalo nemoguće. Svaka pristojna osoba koja se bavi Rusijom nema izbora nego napustiti neutralno, zoološko promatranje Putinove životinje i pasti u Miloševu banalnost. Pa, da sam sve to pregazio, usred svog života postao sam anti-Putin rusofil i počeo. iskreno ne vole ruske vlasti. Adame Michnik, ne ispričavaj se ni za što!
Ali onda je nastao drugi problem. Na vrhuncu rata, Miloševa banalnost prestala je biti banalna, jer su simpatije prema Rusima, koje sam još uvijek volio, prestale biti očite. Još nemamo pouzdane podatke o stavu ruskog društva prema ratu, jer je teško prepoznati kao takva ispitivanja javnog mnijenja koja je provela državna institucija Sve-ruskog Središnjeg izvršnog odbora, a koja pokazuju da više od 70% Rusa podržava “rusku vojnu operaciju”. Ali već nešto znamo. Neovisni istraživački projekt “Želite li ruske ratove?” izvještava – na temelju telefonskih intervjua s ispitanicima i istraživanju društvenih medija – da 59% odraslih Rusa podržava agresiju svoje zemlje na Ukrajinu.
U tom smislu, čak i osoba poput mene, koja je upoznata sa širokom ruskom dušom – njezinom tamom, dubinom i briljantnošću – koja je doživjela mnoge razgovore s Rusima preko votke, u vlakovima i na putovanjima, u parkovima i demonstracijama, u pubovima i tijekom intervjua, još uvijek si postavlja jedno pitanje. Kako se dogodilo da 2022. godine, uz univerzalan pristup internetu, Rusi, uglavnom, mogu podržati pucanje tenkova na ljude s kojima žive nekoliko stotina godina u jednoj državi i među kojima žive milijuni njihovih rođaka? Da ne spominjem nazivanje Ukrajinaca bratskim narodom jer zvuči brutalno. U takvim trenucima mnogim ljudima, uključujući i mene, vjerojatno je teško uzdići se čak i do razine Miloševe “banalnosti”. Unatoč ponavljanju unutarnjih mantri poput “ne možete kriviti cijeli narod” ili “ne možete baciti sve Ruse u jednu torbu”.
Čak i ako povratim ravnotežu, osjećat ću se kao u anegdoti o čovjeku koji je nepravedno optužen za krađu – predmet je pronađen, ali sediment je ostao. Dugo, dugo vremena neću se riješiti svoje ogorčenosti prema Rusima, iako ću pod svaku cijenu izbjeći mržnju svojstvenu objema mojim bakama. Njihovo kraljevstvo je nebesko.
Kokain vas neće spasiti od depresije
Čak i bez gubitka suosjećanja, ili možda bolje rečeno osjećaja prema Rusima, nijedna pristojna osoba ne može se bolje odnositi prema njima od roditelja koji ga iz ljubavi prema djetetu ovisniku o drogama izbacuje iz kuće i šalje na rehabilitaciju. Nažalost, sankcije demokratskih zemalja svijeta imaju i dužne su pogoditi svakog Rusa, čak i one koji nisu krivi ni za što. Prvo, kako bi Rusima oduzeli carski kokain, koji njuše svakih nekoliko godina. Nakon aneksije Krima, toliko su ga vukli da im je nos natekao. Oni njuše carski lijek čak ni kako bi dobili zadovoljstvo, već tako da ne moraju trezveno gledati oko sebe i postavljati pitanja o sebi. I, na kraju, moraju to učiniti bez kemije koja teče u njihovoj krvi. Inače, oni spadaju u petlju iz rada Kukona i Julije Mikule:
Lubisz akty miłości z odrobiną agresji
Kokaina nie pomaga ci w depresji
Zasypiamy, popijam pigułę Pepsi
Obiecuję, że nowy dzień będzie lepszy.
(“Volite djela ljubavi s dozom agresije
Kokain vas neće spasiti od depresije
Zaspim, progutam Pepsi pilulu.
Obećavam da će novi dan biti bolji”).
Drugo, radi se o uništavanju zone ugodne ravnodušnosti Rusa, što im je uvijek dopuštalo da kažu: “Mi, obični ljudi, stojimo ovdje, a tamo postoji moćna vlada, na koju nemamo utjecaja. Ona je ta koja donosi odluku umjesto nas.” Nikad nisam dijelio mišljenje da su mozgovi Rusa oprani propagandom. Nikada. U SSSR-u su najbolje anegdote o prvim tajnicama, uključujući Staljina, izmislili i ispričali obični Rusi u redu za toaletni papir. Savršeno su dobro razumjeli u kojoj zemlji žive i što se događa oko njih, jednostavno nisu željeli ići na rehabilitaciju. To su ljudi na Zapadu koji su se uvjerili da Rusi ništa ne razumiju i da su im vlasti u stanju slomiti bilo kakve gluposti. A Rusi su se samo igrali! Nula odgovornosti i čist nebeski život, jer Putin je kriv za sve.
Dok je Zapad vjerovao da Rusi vjeruju u putinizme, duginizme, euroazme i konzervativizam, iščupali su trbuhe iz smijeha jer još nisu rođeni kao osoba sposobna pretvoriti ih u neku ideologiju. Zdrav razum i ravnodušnost Rusa impregnirali su ih protiv svih vrsta izma. Njihov imunološki sustav uspješno se brani od liberalizma kao i od putinizma, a prije toga – od staljinizma, komunizma, carizma i bilo kojeg drugog glupizma. Putin, Hruščov i drugi mogu sami pročitati izvješća, najaviti otapanja i perestrojke ili, obrnuto, stegnuti orahe, kolektivizirati, uvesti petogodišnje planove i prepušteni su sami sebi.
Pisac Viktor Yerofeyev nazvao ga je “poh-zm”, a to je da vlasti nešto razgovaraju, ali nije me briga. Ali patološka suprotnost “poh-zm” je više ili manje očita nemoć pred vlastima. Također ovo actual, u epoletama. Vlasti bombardiraju ukrajinske gradove, a Ruse nije briga na sve moguće načine, jer čak i tako, kako tvrdi, ne mogu ništa učiniti. Sankcije koje će pogoditi svakog Rusa i ženu trebale bi ih izvući iz ugodnog stanja lista kojeg pokreće vjetar, dokazujući im da su odgovorni za svog vođu, koji je vrh ruskog ledenog brijega. Radi Europe i same Rusije, sankcije bi trebale stati na kraj načelu “to nismo mi, onda naša moć”, što je drevna filozofija Rusa, njihova sloboda i sloboda od. Njihova oslikana nevinost je da Putin ili prvi tajnik na sebe uzimaju sve zločine, besmislice i grijehe, za što mu Rusi dopuštaju da radi što god želi, uključujući i postojanje u čahuri moći koliko god želi. Umjesto “invazije u Ukrajini, a ja sam obješen..”, Rus bi trebao reći “invazija u Ukrajini je vrlo x-yovo”. Pa, Putin je, naravno, “x-lo”.
Mrtve duše
Kao i spomenuti Yerofeyev, vjerovao sam i vjerovao da je prvo desetljeće Putinove vladavine Donijelo Rusima slobodu privatnosti. U intervjuu sa mnom u siječnju 2015. pisac je rekao: “Objasnio sam Zapadu da je Putin dobio podršku Rusa, jer je prvi put u povijesti Rusije rekao: moć meni, a iza ograde, učinite što želite. Sada vlasti pokušavaju ograničiti slobodu privatnosti (takav pokušaj je, na primjer, ofenziva pravoslavne crkve), ali je u osnovi nitko ne krši. Štoviše, podignuta je na prosvjednu zastavu. Kada je osoba slobodna iza ograde, želi biti slobodna i blizu svog doma, a zatim u svojoj ulici, u svom gradu. Tako je pokrenut mehanizam onoga što se u francuskoj Španjolskoj nazivalo “susjedskom demokracijom”.
Ja, Kuba B., mislio sam da čim je Putin dopustio da se ruska verzija poljske izreke nastavi provoditi. wolnoć Tomku w swoim domku (“Tom, budi slobodan u vlastitom domu”), tada će Rusi, nakon što su preživjeli Staljinov totalitarizam i nekoliko desetljeća komunističke diktature, konačno slobodno uzdahnuti. Čak i uz ograničenja demokracije, oligarhe u zatvorima, čekistički ponos i anti-gay propagandu – uostalom, u Južnoj Koreji, na primjer, demokraciju i kapitalizam izgradila je vojska mnogo nasilnije – ali bez ratova, revolucija i nasilnih političkih transformacija. Tako će ostaviti iza sebe svoju okrutnu povijest, pronaći mir i relativni prosperitet, te će se stoga za 30-40 godina razvijati u vlastitom euro-ruskom, ali mirnom smjeru. Odbacit će carske fetiše i netrpeljivost, ljubav prema naramenicama i sijanje straha vojnom snagom. Uostalom, ne moraju odmah pristati na ulogu kastrirane Kanade; njihov nuklearni potencijal bit će dovoljan argument za tešku igru u vlastitom interesu. (Usput, na to me mišljenje gurnula glupost i zločini Zapada: invazija na Irak, uspostava neovisnosti Kosova i potpora “Arapskom proljeću”, demokratska raketa koja pada na iračku bolnicu ubija toliko koliko i autoritarna koja je pogodila bolnicu u Harkivu.
Ali sam se preračunao.
U drugom desetljeću dogodilo se nešto što nisam predvidio. Došao je Krim i rat u Donbasu, a s njima i moćna propagandna mašinerija koja je izvrnula tmurne scenarije ruske povijesti. Prije svega, militarizacija, televizijska mobilizacija i spremnost na borbu protiv neprijatelja, braneći domovinu opkoljenu odasvud. A onda sam napravio još jednu grešku. Čak i veći. Znao sam da to sve više patologizira zemlju i društvo, ali sam to doživljavao kao “jednostavan” nastavak legitimiranja i podizanja rejtinga potpore autoritarnoj moći. Nisam vjerovao da će bilo koji drugi vođa – Navaljni, Ivanov, Medvedev, bilo tko – inače braniti nacionalne interese države koja je u fantomskim bolovima. Kako se ispostavilo, nisam dobro pročitao Putina, podcijenio sam stupanj njegove odlučnosti koji ga prisiljava da počini bilo kakve zločine u ime ciljeva velesile i povijesnih zadataka koje si je morao postaviti.
U svojim najgorim noćnim morama nisam sanjao o potpunoj invaziji na Ukrajinu, bombardiranju ukrajinskih gradova, uništenju Kijeva i Harkiva, ubojstvu civila i lovu na ukrajinskog predsjednika kojeg su Rusi možda željeli pogubiti na Majdanu. Ali nisam sanjao o vojnoj diktaturi, koja je sada uspostavljena u Rusiji. Ono što sada vidim i što će se samo pojačati, čini mi se zastrašujućom distopijom sličnom “Danu Oprichnika”: militarizacija svakodnevice, blokiranje Facebook, Cvrkut i svi neovisni mediji, cinkovi lijesovi koje tisuće vraćaju u Rusiju, masovne represije koje uzrokuju odljev Rusa, kao i nakon boljševičke revolucije, i na kraju izolacije zemlje od zapadnog svijeta.
Uvijek sam bio blizak njemačkom pristupu Rusiji. a to je da Moskva treba razgovarati s njom i poslovati s njom kako bi je ekonomski vezala za sebe i izjednačila militantne reflekse nuklearne države s weimarskim kompleksom. S datumom 24. veljače okrenuo sam se za 180 stupnjeva. Smatram da Vladimira Putina i Rusiju treba pobijediti svim mogućim sredstvima u korist Ukrajine, Europe i same Rusije. A Rusija mora zaslužiti ekonomske veze s Europom, nakon što je prethodno prošla bolnu psihoterapiju i vivisekciju ruske duše koja će je izliječiti. Inače, neka moja Rusija i moji Rusi neopozivo budu slomljeni vlastitom težinom. Za Rusiju je carski kokain upravo završio, kao u Gogoljevoj pjesmi grupe “Lenjingrad”.
A mrtve duše su u našoj divljini.
Ovo je posljednji krik ruske duše!
Ne sjećam se više grijeha. Žalim zbog svih njih, Curva.
Prijevod s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vruća završnica pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezreno, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj lavovi, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoće li se raspravljati o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: “W najgorszych koszmarach nie przyśniła mi się inwazja na Ukrainę”. Spowiedź rusofila
