Mnogi od trenutnih krvavih događaja ne bi mogli biti dopušteni da nije bilo kratkog sjećanja na Ukrajince. Kratko sjećanje omogućilo je čak i najsunčanijim političarima da svako malo izađu suhi iz blatnjavih voda izdaje, korupcije, pa čak i izravnog rada za neprijatelja. Zahvaljujući tom učinku gotovo nitko nije ispao iz kaveza za napajanje. To je omogućilo formiranje snažnog mafijaškog sustava u postsovjetskoj Ukrajini. Gdje neko vrijeme možeš pasti u sramotu i ponovno se reinkarnirati kad je tvoj klan bio na vrhu. Da bi bili izbačeni iz kaveza, bilo je potrebno postati konkurent iznutra ili počiniti gotovo zločin, ali ne protiv države, već protiv Sustava. Za to bi mogli “slučajno” pucati u lovu, pucati na ljestve aviona ili organizirati neugodno samoubojstvo s nekoliko hitaca u glavu.
Način na koji se neovisna Ukrajina pojavila i nastala od 1991. godine naznačio je da će se sve završiti ili u velikom ratu ili će se rastopiti u sirotinjskim četvrtima neo-carskog ruskog projekta. Morao sam biti izravan svjedok koliko su zamjenici Verkhovne Rada bili iznenađeni proglašenjem neovisnosti. Uostalom, neposredno prije toga, svi ukrajinski političari, uključujući čelnike nacionalne oporbe, napisali su svoje verzije novog ugovora o uniji. U hodnicima vlade i parlamenta nije se mogla čuti ni riječ o raspadu SSSR-a i proglašenju neovisne Ukrajine. Takvi razgovori mogli su se odvijati samo u hotelskim sobama u kojima su živjeli zastupnici, koji su donedavno bili disidenti i politički zatvorenici. Razina kompetencije bila je ograničena na gorljivu ljubav prema Ukrajini (simbolička i deklarativna razina), ukrajinskoj kulturi i jeziku. Dok je stvarna vlast u zemlji pripadala starom stranačkom odboru.
Sovjetska nomenklatura bila je najbrže orijentirana. Kako bi zadržala moć i utjecaj u svojim rukama, pristala je zamijeniti fasadu i simbole države, zadržavajući svoju sovjetsku bit. Nakon što je također pokazao da je spreman na kompromis s nacionalnom oporbom, ali u manjim dekorativnim trenucima. Zapravo, oni su svoju stranačku vlast krivotvorili u kapital, nakon čega su opljačkali industriju i komunalne usluge. Zahvaljujući ovom manevru, stari sovjetski menadžeri i vođe gotovo nikada nisu izgubili svoje pozicije. Iznimke je bilo nekoliko regija u zapadnoj Ukrajini, ali su također bile prisiljene koordinirati svoje planove i akcije s glavnim gradom, postupno se uključuju u sustav.
Vrlo brzo Ukrajina je postala rezerva postsovjetske nomenklature. Nova Ukrajina, poput krave jezikom, lizala je ruske reforme. Ako su u Moskvi postojali Gaidar i Chubais, onda su u Ukrajini neki Pynzenik i Teryokhin postali njihova udaljena kopija. Ako je u Rusiji privatizacija vaučera djelovala “čuda”, kada je bilo moguće postati milijarder za nekoliko mjeseci, onda se u Ukrajini taj proces protegnuo nekoliko godina. Ipak, priroda i suština takvih “reformi” bili su identični. Ali bilo je razlika.
Jedan od njih bio je da Ukrajina nije imala takav financijski “jastuk” u obliku naftnih i plinskih depozita kao u Rusiji. Naime, na izvozu nafte i plina “rasla” je nova financijska i politička elita Rusije. Ukrajinci su također pali. Ukrajina, odnosno predsjednici, zarađivali su na takozvanom tranzitu. Shema je izuzetno jednostavna – Ukrajina, kroz ustupke u području nacionalne sigurnosti, moli Rusiju za popust. Kao, kako se ne bi smrznuo i ne bi konačno urušio ekonomiju. Zapravo, kako bi, u dosluhu s Rusima, prodavali plin Europi po tržišnim cijenama. Zahvaljujući toj “marži” formirana je nova sila i financijska elita Ukrajine. Koji je svoje bogatstvo i utjecaje u potpunosti dugovao Rusiji. Ovakav dogovor bio je čvrsto vezan uz volju Rusije Leonida Kuchme, Pavela Lazarenka u tandemu s “plinskom princezom” Julijom Tymoshenko, pa čak i Viktorom Yushchenkom sa zloglasnom brtvom “RosUkrEnergo”. Šuška se da je virtuozni akrobatski akrobatski štos Julije Tymoshenko s Putinom u siječnju 2009. lišio Yushchenka sudjelovanja u plinskom “poslu” i nakon toga nevjerojatno iznervirao Janukoviča. Nije mogao pronaći Tymoshenkove račune, koji su navodno dobili sredstva od Rusije za potpisivanje ugovora o ropstvu.
Jasno je da se Viktor Yanukovych nije želio oduprijeti volji Rusije. Bio je nevjerojatno iznerviran što je izostavljen “s blagajne”. A “služba” Julije Tymoshenko Ukrajini zapravo je bila strašna. Tako je, prema ugovoru, RosUkrEnergo likvidiran. Ali sve ostalo može se nazvati prvim trijumfom Putinove hebesh Rusije nad Ukrajinom. Prvo, cijena za tisuću kubičnih metara plina porasla je sa 180 na 450 dolara. Popust od 20% koji je Tymošenko dogovorio s Putinom postao je isplata za djelomični gubitak suvereniteta. Budući da je Gazprom osigurao status monopolskog opskrbljivača plinom za Ukrajinu, a načelo “uzmi ili plati” mrtvim stiskom paraliziralo je djelovanje države u sljedećih deset godina.
Drugo, Tymoshenko je pokazala svoju podvalu i neposlušnostla nedostatak harmonije među političkim vodstvom zemlje. Zajedno s Putinom ismijavala je i ponižavala ukrajinskog predsjednika Viktora Yushchenka, što je potvrdilo ispravnost ruske oklade na to. Ubadanje, razočaranje “narančastim” timom, pokušaj “drhtanja” (široka koalicija s “regionalnim”) i zajednički igrokaz Tymoshenka i Putina protiv Yushchenka otvorili su izravan put razbojniku Janukoviču do predsjedništva. Koji se nije ustručavao zauzeti ga.
Treće, zajednička posebna operacija Putina i Tymošenka protiv Yushchenka i Ukrajine, koja je bila popraćena plinskim ucjenama zemalja srednje i istočne Europe, pokazala je da je ova metoda borbe vrlo uspješna. Od tog trenutka možemo govoriti o ruskoj neskrivenoj upotrebi plinovoda i naftovoda za vanjsko širenje. Pokušaj ucjene plinom ponovit će se nekoliko puta kasnije, ali više neće imati preliminarni učinak zbog nepopustljivosti ukrajinske strane. Što će ga, na kraju, nakon velikog Putinova neuspjeha na razgovorima u Parizu, uvjeriti da donese potpuno pogrešnu odluku – da pokrene sveobuhvatnu ofenzivu kako bi uništio Ukrajinu.
Uvrijeđen, ili možda stvarno bolestan, Putin je odlučio ne čekati. Odlučio sam da više neću hraniti svoju petu kolonu u Ukrajini, u predanosti i snazi u koju sam bio čvrsto siguran. Srećom, Putin je pogriješio. Činilo mu se da je Zelenskijev “skorojević” neozbiljan i privremen. Nije razumio da je Zelenski otpor Ukrajinaca sustavu. Da prave državne elite, s kojima mu je zbog blizine prirode bilo tako lako pregovarati, ne toleriraju Zelenskog, pa stoga nitko neće organizirati ljude za zaštitu. Da će iste “elite” organizirati državni udar i krenuti pregovarati s njim. I što je najvažnije, Zelenski nema što vući sa Sustavom. Da ona i on (kao što se dogodilo s Narančastom revolucijom i Revolucijom dostojanstva) žvaču i ispljunu.
Nažalost, u nekim trenucima Putin nije bio tako daleko od istine. Pogotovo što se tiče stava starih ukrajinskih elita. Dobro je znao kako je sustav formiran, ili još bolje, kako ga koristiti. Budući da su ukrajinski i ruski postsovjetski sustavi međusobno vrlo slični. Stoga, kada su ukrajinske postsovjetske elite gradile ne modernu demokratsku i društveno orijentiranu državu, već pravi zaokret, Rusija se samo radovala i tome pridonijela. Jer nitko trijeznog uma neće braniti takav zaokret. Nije moglo ni doći do ruske glave da će Ukrajinci biti zaštićeni kako bi ga kasnije promijenili. Eliminirati stari sustav i graditi normalne europske odnose.
Da je vrijeme za demontažu Sustava, koji je nastao na načelima kružne sigurnosti, kada je kompromitirajući materijal pohranjen na svakom od njegovih članova. I vlastima, i opoziciji. Do kadrovske rezerve energetske vertikale, gdje je bilo nemoguće doći bez “okaljane” reputacije i istog kompromisa.
Sustav je procvjetao tijekom predsjedanja Leonida Kuchme, kojeg Ukrajinci s kratkim pamćenjem, nažalost, ne ocjenjuje činjenica da je on zapravo graditelj oligarhijskog sustava, a ne zbog činjenice da mjesecima, pa čak i godinama, ljudi nisu primali mirovine i plaće. Ne zbog nestanka struje “ventilatora”. Ne zato što mu je za vrijeme njegove vladavine država praktički “oprala ruku” i uklonila iz sebe ispunjenje svih društvenih obveza i jamstava. Ne zato što su milijuni ljudi ušli u prisilno i obespravljeno iseljavanje radne snage, već oni koji su ostali raditi u divovskim poduzećima Istoka i Juga – zapravo, postali su robovi “crvenih direktora”. I to ne zato što je zapravo pripremio prijenos vlasti na Janukoviča.
Pokazalo se da je dovoljno da Kuchma negativno govori o modernoj Rusiji, jer su stotine tisuća Ukrajinaca spremne zaboraviti na polu-izgladnjelo postojanje tijekom njegove vladavine. Zaboravite na pojavu i tov oligarha. Formiranje nepravednog i u biti anti-ljudskog sustava. O ukradenim godinama i izgledima. Pa, problemi s kratkim pamćenjem mogu se prevladati. Samo moraš biti iskren prema sebi. I da ne izgovaramo hvalevrijedne epitafe o “grobovima” starih političkih i državnika, političkih stranaka i pokreta, moći i “oporbe” i svih vrsta svećenika Sustava. Ako su Ukrajinci uspjeli odlučno odbiti neprijatelja u ratu, onda ne štede u borbi protiv Sustava. A pred nama je teška bitka za stare elite.
P.S. U drugom dijelu ciklusa govorit ćemo o kharkivskim sporazumima kao najvećem projektu likvidacije ukrajinske države.
